Izložba kipara Ivana Klapeža u Sveučilišnoj galeriji Vasko Lipovac
Samostalna izložba Akord akademskog kipara Ivana Klapeža otvorit će se u ponedjeljak 14. lipnja 2021. u 20 sati u Sveučilišnoj galeriji Vasko Lipovac i bit će otvorena za sve posjetitelje do 1. srpnja 2021. Izložba je organizirana povodom Dana Sveučilišta u Splitu i predstavlja vrijedan doprinos izlagačkom programu Galerije. Izložbu će, uz prisustvo autora, predstaviti kustos izložbe povjesničar umjetnosti Dalibor Prančević, a svečano će je otvoriti rektor splitskog sveučilišta prof. dr. sc. Dragan Ljutić. Vrijedan doprinos ovom kulturnom događaju je tekst u katalogu dr. Philipa Ward-Jacksona, povjesničara umjetnosti svjetskog glasa.
Sveučilište u Splitu ovom izložbom predstavlja hrvatskog umjetnika koji je svoju karijeru ostvario izvan granica Hrvatske, iza kojeg stoje brojne samostalne i skupne izložbe, a njegova se djela nalaze u mnogim domaćim i stranim zbirkama i muzejima. Izložba koja će biti postavljena u Sveučilišnoj galeriji jedna je od prvih većih samostalnih izložbi u domovini.
Ivan Klapež, rođen 1961. godine u Sinju, odrastao je u mjestu Košute. Osnovno školsko obrazovanje završava u rodnom Sinju, a nakon toga srednju Umjetničku školu u Splitu. Nakon Splita upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu – smjer kiparstvo gdje je diplomirao u klasi profesora Stipe Sikirice. Nakon završenog klasičnog kiparskog obrazovanja na Akademiji likovnih umjetnosti, Klapež je pozvan na postdiplomski studij na Londonskoj umjetničkoj školi City & Guilds, koju uspješno završava i tada London postaje njegovo trajno mjesto boravka i stvaranja. Osim u Londonu često boravi i u Tanzaniji.
Izložbeni postav čini ukupno 17 skulptura na temu glazbe (glazbenika) u gipsu i 25 crteža golub-ljudi. Klapežova skulptura izraz je kiparevog doživljaja glazbe na samo tijelo, energije koju prenosi u snažan pokret same figure glazbenika. Tijelo ili dio tijela skulpture poput ruku, uvodi nas u glazbu upravo kroz samu figuraciju pokreta te nas navodi o kakvom je glazbeniku riječ poput skulptura pijanista, violinista.. S druge strane hibridi crteža s prikazima golub-ljudi, koji nastaju kao neposredan doživljaj ulica jednoga višemilijunskog grada, otkrivaju nam snažan autorov crtački talent kroz koji i sam progovara njegovo iskustvo kao stanovnika svjetske metropole.
Iz teksta kustosa izložbe Dalibora Prančevića: Ivan Klapež svoje radove nije u velikoj mjeri pokazivao na izložbama u Hrvatskoj. Ovo je, zapravo, njegovo prvo samostalno predstavljanje u domovini. Tim povodom odabrana je stanovita dualnost koja nije toliko uočljiva u morfologiji izloženih djela koliko u narativu iz kojega crpe svoje inspirativno počelo. U likovnom mediju koji ponajviše afirmira spoznaju dodirom, tj. skulpturi, Klapež reprezentira možda i najapstraktniji oblik umjetničke aktivnosti, a to je glazba. Glazba je kao tematski blok prisutna u brojnim djelima povijesti umjetnosti, a moguće ju je pronaći i u povijesti pisanja o likovnoj produkciji u Hrvatskoj. Nadalje, ukoliko bi se posegnulo za Rođenjem tragedije Friedricha Nietzschea, postaje jasno da je glazba inherentna dionizijevoj konceptualnoj sferi, a nju Klapež interpretira onom apolonijskom – likovnim stvaralaštvom, vraćajući se tako nepodijeljenom i nerazdruživom, ali permanentno pulsirajućem, jedinstvu. U Klapežovom opusu tema glazbe intenzivira se krajem 1980-ih i ostaje njegovom stalnom motivacijom. Ono što umjetnika zanima rezonancija je doživljaja glazbe na tijelo onoga tko je reproducira, interpretira ili stvara, pa mu u tom smislu pažnju plijene pokreti različitih glazbenika ili, pak, dirigenata koji ravnaju i režiraju složenu zvukovnu harmoniju orkestra. Prikaz glazbala na Klapežovim skulpturama obično izostaje i potpuni je fokus na figuri uronjenoj u doživljaju glazbe. Nadalje, ruke su one koje plijene promatračevu pažnju, kao esencijalni instrument za stvaranje glazbe u kojima se stječu energetske silnice, stoga se u Ivanovim kiparskim kompozicijama mobilizira sav njihov ekspresivni potencijal. Zazivaju ove Klapežove kompozicije i pripovijetku Ruke Ranka Marinkovića, u kojoj se kao glavni protagonisti pojavljuju dvije ruke jednoga te istoga organizma – dovoljno različite da započnu međusobnu kavgu, ali potpuno sinkronizirane u orkestriranju važnim događajima. Brojne bi bile i druge književne reference ili tekstovi iz okvira povijesti umjetnosti (Henri Focillon) koji se pozivaju na ruke kao svojevrsne medijatore između duha i materije te općenito umjetnikova odnosa prema neposrednom doživljaju i shvaćanju svijeta.
