Hrvatski Fokus
Hrvatska

Hrabro zlatno srce Zlatka Dalića

Liberalima smeta Dalić jer je muškarac s karakterom. Njima su draži binarni muškarci koji će rađati djecu…

 

Sjećamo se Svjetskoga nogometnog prvenstva u Rusiji, iako je Hrvatska imala jednu izvrsnu generaciju nogometaša drugi su po imenima i pogotovo po prihodima igrača bili daleko jači. U nizu teških utakmica Hrvatska se nekako provlačila kao deva kroz iglene uši, ni sada mi nije jasno je li bila riječ o taktici, vjeri ili srcima koja su izgarala za narod svoj.

Danas više nema loših reprezentacija, danas su svi spremni fizički i psihički, te motorički. Koliko je nogomet prije 50 ljeta izgledao usporeno, bekovi (braniči) su bili kršni momci kojima je zadatak bio nabiti loptu što dalje od šesnaesterca ili srušiti napadača izvan kaznenoga prostora, krila su bila kao šila, tanki i brzi momci, trčeći hrtovi; napadači su bili trojica “specijalisti uže prakse”, jedan visok i skočan koji je udarao glavom, drugi virtuoz dribler i treći šuter (pucač) s odstojanja i poluodstojanja. Koliko je to bilo sporo, koliko se “plelo” bespotrebnih dodavanja i vrtnje ukrug s loptom poput mačića za klupkom vune. Posebno je to bilo izraženo kod romanofonih nacija, dočim su tvrdi Germani razvili sedamdesetih industrijski nogomet s igračima pravim desetobojcima kojima su mogli konkurirati samo tamnoputi Brazilci i gauchosi kojima je lopta više od života.

Jugoslavija je imala izvrsnih igrača, ali nikada (poslije pedesetih) velikih postignuća. O tomu je maestralno pisao prerano preminuli Veselko Tenžera, kojemu je nogomet bio samo alibi za basne o birokratsko pastirsko partijskoj stvarnosti u tzv. samoupravnom socijalizmu s ljudskim likom. Superlativi su u njegovoj jetkoj društvenoj kritici uglavnom išli teškašu šakaču Mati Parlovu. Naš narod nikada nije zadovoljan. Tko bi od nas mogao kazati da je u svom pozivu i radnom učinku, koji god to poziv bio, među prvih stotinu u svijetu. Reprezentacija pobere srebro u Rusiji, jedan talentirani naraštaj odlazi, i mi već očekujemo u igri u kojoj fortuna obilato ima svoje prste, najbolji ishod! Sve drugo je razočaravajuće.

Pa ljudi moji, ne može nogomet biti lijek za vaše rane, frustracije i neispunjena životna očekivanja. Hrvata u Hrvatskoj ima svega 4 milijuna, u BiH malo više od 500.000, a one u inozemstvu ne ćemo računati od Australije do SAD-a i Argentine jer oni vrlo rijetko idu u hrvatsku nacionalnu vrstu. Nacije s kojima smo se borili imaju 40, 50, 80, 140 milijuna stanovnika, te vrlo bogat izvor igrača u kolonijama, pa i običaj da daruju državljanstva strancima koji dobro igraju. Kineski i indijski tim tek stasava (države koje će brzo dosegnuti 1,5 milijardi ljudi i koje ozbiljno ulažu u nogomet, otprilike novac koji Hrvatska ne će imati u zbiru svog BDP-a za 100 godina.

Osobno sam prilično ravnodušan prema športu, čak ga i ne pratim. Vidim da svugdje u svijetu se oko športa vrti veliki novac, da kladionice satiru mnoge poštene obitelji (najteža ovisnost, po psihijatrima neizlječiva, svaka čast Albaniji što je to zlo kockarnica i kladionica ukinula!), te da je vječno ono “kruha i igara”. Dobro je da se mladi bave športom, to razvija zdravo tijelo i duh, osjećaj zajedništva, lijepe uspomene i postignuća. Vrhunski šport sve više svojim ekstremnim zahtjevima stvara invalide, jezive su priče o tomu što su sve radili atletičari i gimnastičarke radi boljega ishoda. Pozitivna strana priče je sjetiti se karaktera jednoga stolnotenisača Dragutina Šurbeka, veslača Matije Ljubeka, maratonca Veljka Rogošića koji je 220 km otplivao bez odmora. Oni su legende i uzori kako se radi i bori.

U športu rezultat ne donose kumovi, rođaci, političke stranke, rođenja u plemićkoj ili bogataškoj kući već rad, talent, disciplina, mozak. Zato poštujem šport i znanost, a vjerujem da se i u drugim djelatnostima može mjeriti ishode! Zlatko Dalić me začudio kada je nastavio voditi reprezentaciju, jer sam već računao kako će se naći u nasukanoj situaciji Ćire Blaževića nakon što se naraštaj Bobana, Šukera, Prosinečkoga, Jarnija, Asanovića povukao s terena. Jednostavno čovjek ima karaktera, i nečega što čini čelik karakter a zove se vjera. I to je ono što smeta liberalima koji ne će muškarce s karakterom nego binarne muškarce koji će rađati djecu. Samo je jedan način drugovi liberali na koji muškarac može rađati djecu, jedan je filozofski da bude učitelj poput Sokrata, drugi je trenerski da stvara i usmjerava talente. Ili da se rodi odozgor, što je Vama očito mrsko. 

Teo Trostmann

Povezane objave

Polnoćka u katedrali u Savskoj 66

HF

Na krivom mjestu feminizam na djelu

HF

Istina o Dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine

hrvatski-fokus

Vi lažljivci, uljezi i poltroni

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više