Hrvatski Fokus
Povijest

Crvena Hrvatska o dubrovačkom pčelarstvu

Danas pčelarstva u Dubrovniku i Hercegovini gotovo da ne postoji, a postoje svi uvjeti…

 

Crvena Hrvatska u broju 66. od 17. kolovoza 1907. daje vrlo zanimljive podatke o pčelarstvu u Dubrovniku i okolici. List prenosi pisanje Roka Slade Šilovića (16. VIII. 1872. – 15. IV. 1944.), “što je izašlo u posljednja dva broja “Tršćanskoga Lloyda” o pčelarstvu i voštarstvu u Dubrovniku. “Prema zadnjem površnom pregledu pčelarstva u dubrovačkom kotaru iznaša broj ulišta (nekoliko košnica čini ulište, više ulišta vulnjak, op., T.T.) danas od prilike 6.000 komada.” Autor veli da o starini bavljenja pčelarstvom svjedoče i zastarjeli i prvobitni sustavi ulišta koji se skoro sada jednako rabe, a sastoje se od 4 komada dasaka sa vratašcem i od dvaju ili triju kamenih ploča, koje služe kao poklopac. Tim načinom se gubi vrijeme i količina proizvoda. Autor tvrdi da podneblje, položaj mjesta za uzgoj, količini “bilina usnača, mohunarki(!) i glavočika” koje po ovdašnjim brežuljcima i vrtovima osobito uspijevaju, “a pčele rek bi da ih najvole” trebalo bi posvetiti više pažnji, osobito s obzirom na profit, “a troškova niti brige oko tih sitnih stvorova – pčelica – nema ama skoro baš nikakova.”

Pčelarstvom se najviše bave oko Cavtata i Stona, najmanje u blizini grada. “I za čudo, predgrađe sv Jakob (800 metara istočno od zidina uz more, op., T.T. i Posat (neposredno uz zidine), onda mnogobrojni vrtovi sa svojim krasnim cvjetnjacima (nemilosrdno uništeni zadnjih 50 godina, lako za kuće i garaže, već za beton i šupe i bazene, op., T.T.) između prvog, srednjeg i gornjeg konala (paralelne ulice sjeverno od zidina, ime dobile po kanalu kojim je dolazila voda iz Rijeke Dubrovačke, op., T.T.), pa zatim i čitav Lapad, baš kao da su stvoreni za hranu pčelama. Pa ipak ne vidiš tamo niti jedne košnice, da bi bila bar za zabavu i pouku.”

“Prije 10 – 15 godina plaćalo se kilogram žutog voska u gradu Dubrovniku po 2 krune i 40 stotinki. Danas ga se jedva može nabaviti po 3 krune i 20 stotinki pa sve do 4 krune”. (List navodi da je inače sve poskupilo.)

“Tečaj pčelarstva što se svake godine drži u Kninu, ko zna hoće li u buduće biti posjećen od kojeg ovdašnjeg gojitelja pčela. To će svakako ovisiti o pripomoći vladinoj, koja bi po svojim štokakim obećanjima bar morala ovaj put biti blage ruke…”

Autor navodi da je pčelarstvo cvalo u Dubrovačkoj Republici, te da je ista uvozila med iz BiH za izvoz u inozemstvo i domaće potrebe. “Danas postojeća voštarnica u franjevačkom manastiru u Dubrovniku kaže se da je preveć stara.(?!)

Autor umuje da su fratri morali brzo nakon osnutka samostana držati pčele za svoje potrebe, jer dobitaka ovakve vrste nije smjelo biti u franjevačkim samostanima. Vjernici su fratrima ostavljali svijeće na uporabu, te su fratri radi štednej od voska starih dogorjelih svijeća radili nove.

Potres od 1667. razorio je voštarnicu i knjižnicu samostana, te se tek 10. prosinca 1794. fratri uslijed siromaštva obraćaju molbom Kongregaciji da im dopusti prodaju svijeća izvan samostana. Dobivaju dopust koji im dobrostivo ponavlja svojim dopisom austrijski car Frano II. (tj. Franjo) u još većem opsegu 1828. godine.

“Sami prostori ove tvornice svijeća bijahu u to vrijeme u malenom prostoru iza sakristije i glavnog oltara.

Pod tezom do zvonika nalaze se još (1907.) kamenice i podkrovlje za grabljenje i spremanje voska; a na zidu dvorišta ostadoše čavlići na kojima su visjele žute svijeće, da gotove onako na suncu pobijele.”

Uslijed tjesnoće mjesta tvornica je prenešena 1840. u današnje (1907.) prostorije. Godine 1815. je utemeljena druga industrija te vrste. Bijaše to voštarnica Serragli. (ugledni pučani rodom iz Italije, to je prezime majke Iva Vojnovića)

Vjekoslav (zapravo Luigi, nitko ga nije zvao Vjekoslav, op., T.T.) Serragli se u Veneciji upoznao sa novim načinom proizvodnje svijeća; otac Ivan (Giovanni) već se bavio trgovinom voskom i medom, te je 1807. bio vlasnikom mirodilnice (drogerije), koja evo nakon 100 godina (1907.) u gradu još postoji. Ovoj novoustrojenoj voštarnici trebalo je u početku 5.000 kg voska na godinu, e da odoli tolikom poslu u mjestu, po okolici i po svoj južnoj Dalmaciji.”

Godine 1873. voštarnica dobiva mjedenu kolajnu u Beču, a 1875. na poljodjelsko-obrtničkoj izložbi 1878. u Skradinu nagrađena je srebrenom medaljom. Smrću vlasnika Vjekoslava (1902.) i sina mu dr. Abela (1905.) voštarnica je zakratko prešla u druge ruke, nu 1904. je sasma prestala raditi. Tom zgodom nabavila je cio materijal i sve strojeve franjevačka voštarnica za 8.000 kruna. Ta je voštarnica svojim oskudnim sredstvima proširila svoj rad na korist brojnim siromašnim pčelarima dubrovačke okolice.

Ovdje je zgodno napomenuti da pčelarstvo u dubrovačkom kraju danas gotovo da ne postoji unatoč sjajnim uvjetima, a u hrvatskoj Dalmaciji i obližnjoj Hercegovini mislim da postoji isti problem kao i u Crnoj Gori, nedostatak volje da se proizvođači slože u zadruge i da država uspostavi kontrolu kakvoće uz davanje certifikata, jer tržište (hoteli, vanjske države) traže i količinu i kakvoću i garancije.

Teo Trostmann

Povezane objave

Svehrvatski grob – Groblje mira

HF

Svijet tek uči nazive ukrajinskih gradova, a ovo dalmatinsko mjesto s Mariupoljom je povezano još od XVIII. stoljeća

hrvatski-fokus

Povijest Hrvatske Mitrovice

hrvatski-fokus

Nisu svi Hebreji Židovi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više