Hrvatski Fokus
Gospodarstvo

Je li država pred dužničkim krahom?

Javni dug sada je 91 posto BDP-a, najviši u povijesti samostalne Hrvatske. Može li ga Marić spustiti na razinu koja je održiva?

 

Unatoč tome što većina analiza upućuje na solidan rast hrvatske ekonomije ove godine, Marić neće moći mnogo učiniti u smanjivanju duga ako u tom poslu ostane sam. Još malo pa bi se Zdravku Mariću moglo početi događati ono što je potkraj mandata proživljavao Željko Rohatinski. Kao i onda, kada je naciju pritisnuo nenadano otežali švicarski franak pa je dio dužnika po kreditima u švicarcu, koji su do tada mislili da su nadigrali sustav, odjednom ostao na suhom, sada nabujali javni dug koji je nedavno preskočio 91 posto BDP-a zaustavlja bilo kakvo razmišljanje o smislenim javnim investicijama.

”Prisiljeni smo promašiti jedan investicijski ciklus”, rekao je iskusni financijski lisac Ratko Bajakić Jutarnjem kada je nedavno objašnjavao prve vjerojatne korake nove gradske uprave u reorganizaciji Zagrebačkog holdinga. Marić nije u Bajakićevoj poziciji, ne samo zato što su uzroci problema drukčiji. On ne može reći da je država osuđena na tavorenje daleko duže od planiranog. On je ministar, a političarima koji su u izvršnoj vlasti posao je da rješavaju probleme koji se drugima čine nerješivima i da nikada ne priznaju da su sve mogućnosti iscrpljene.

Pitate li ga je li država pred dužničkim krahom, Marić će reći da nije, kao i njegov šef Andrej Plenković. To će reći i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, pa i analitičari poput Velimira Šonje, koji su među najupućenijima kada je riječ o upravljanju državnim financijama. I vjerojatno su u pravu. Čak su i dužnici u švicarcu svojedobno preživjeli, iako teško i s restriktivnim modelima trošenja.

Sada je pitanje jesu li Marićev neupitan talent i ogromno iskustvo unutar sustava (u Ministarstvo je iz Ekonomskog instituta prvi put došao 2006. kao pomoćnik ministra Ivana Šukera za makroekonomske analize i planiranje) dovoljni da hrvatskim nacionalnim dugom upravlja na dobrobit građana, uglavnom sam. U prijevodu to znači da nikome na dugi rok ne bi zbog državnog duga smjelo biti preteško. Jer bude li, to znači da je politika promašila razlog postojanja.

Hrvatska priča o dugu i zaduživanju daleko je od linearne povijesti upravljanja državnim financijama. Hrvatska je stvorena u ratu, u raspadu bivše, visoko zadužene države. Niz od prvih pet vlada, koji završava reformskom vladom Nikice Valentića, nije imao pristup međunarodnim financijskim tržištima. Hrvatska država financirala se inflacijom i raznim varijantama tada legaliziranog šverca. Tek kada je Valentić 1994. uspostavljanjem stabilne kune zaustavio galop inflacije, i kada je njegov prvi ministar financija Božo Prka (drugi je bio Borislav Škegro, koji se zadržao i u kasnijem razdoblju Vlade Zlatka Mateše) uspostavio prvi državni proračun i udario temelje poreznog sustava, stvorile su se osnovne pretpostavke za vođenje civilne ekonomske, monetarne i financijske politike. Trebalo je, međutim, čekati Ivicu Račana, kao prvog posttuđmanovskog i prvog nehadezeovskog premijera, da bi globalna financijska zajednica prepoznala Hrvatsku kao potencijalnog ”tigra” postkomunističke Europe i pozicionirala je, u početku visoko, ne karti zemalja zanimljivih tadašnjim lovcima na rizične investicije.

U vječnoj raspravi – tko je napravio veći dug – Ivica Račan, čija je Vlada prvim dostupnim međunarodnim kreditom vratila dug države poduzetnicima, a onda značajno podebljala javni dug ambicioznom gradnjom autocesta (financije je vodio Mato Crkvenac), Martina Dalić koja je kao ministrica financija u kratkotrajnoj vladi Jadranke Kosor novim velikim zaduživanjem kratkoročno pokrila rupu u sustavu koju je ostavio njezin prethodnik, ili je to bio Zoran Milanović s nevjerojatno lošim gospodarskim timom (Grčić, Vrdoljak, Maras, Mrak Taritaš) – pobjedu odnosi tim Ive Sanadera.

U brojkama to izgleda ovako. Godine 2000., kada je Račan preuzeo državu od zadnjega Tuđmanova premijera Zlatka Mateše, hrvatski javni dug iznosio je oko 4,7 milijardi USD, što je, prema tadašnjim statistikama, bilo 35,5 posto BDP-a. Dio duga bio je naslijeđen, dio se odnosio na međunarodne financijske institucije (Svjetska banka i MMF). S obzirom na to da u Tuđmanovo vrijeme zaduživanje na komercijalnom tržištu zapravo nije postojalo, to je ujedno i početna razina javnog duga s kojom započinje život Hrvatske kao ”financijski odrasle”, samostalne države. Račanov ministar financija bio je Mato Crkvenac, ali u to doba snažan utjecaj imali su i Slavko Linić kao Račanov potpredsjednik Vlade za ekonomiju (Račan je zazirao od ekonomskih i financijskih pitanja) i Damir Kuštrak (HSLS/Libra), oštar liberalno nastrojeni financijaš upućen u Vladu iz Agrokora kako bi pod kontrolom držao tržištu ne baš sklonog Crkvenca. Račan je Hrvatsku zadužio za četrdesetak milijardi kuna.

Javni dug rastao je do 2005. godine, kada je, početkom druge godine mandata Ive Sanadera i njegova ministra financija Ivana Šukera, dosegao 41,1 posto BDP-a. To je bilo vrijeme eksplozivnoga globalnog rasta, novca je bilo u izobilju, Hrvatska je bila dio tranzicijske investicijske zone (iako nikada kao Češka, Mađarska ili baltičke republike), BDP je rastao brže od zaduženosti. U kratkom dvogodišnjem razdoblju koje je završilo 2007. hrvatski dug se spustio na 37,3 posto BDP-a, što je u postotku bila gotovo početna ”Račanova” razina. Nominalno je dug, zapravo, bio dvostruko veći, ali u razdoblju globalne konjunkture rastući BDP omogućio je pozitivnu statistiku omjera.

Velika financijska kriza zatekla je Hrvatsku potpuno nespremnu za preokret ekonomskog ciklusa. Sanaderov prvi mandat pamti se po uzletu svih ekonomskih parametara i po velikim infrastrukturnim ulaganjima koje je (dugom) financirala država, ali i po potpunoj apstinenciji od reformi nužnih da se postsocijalističko gospodarstvo uskladi s tržištima. Početak pristupnih pregovora s Europskom unijom donio je sa sobom i prve hrvatske scenarije konvergencije, ali u tim početnim godinama okvir se još dogovarao, malo je ili ništa zaživjelo u praksi.

U vječnoj raspravi za čijega je premijerskog mandata od 2000. do 2015. godine napravljen najveći dug „pobjedu” odnosi Ivo Sanader: već 2005. dug je dosegnuo 41,1 posto BDP-a i nastavio rasti.

Ekonomija nereformirane Hrvatske potpuno je ovisila o ekonomskom raspoloženju država u okruženju, a to okruženje od donedavno euforičnog pretvorilo se s prvom naznakom krize u toksičan klub škrtaca. Svjetski investitori, pretežno veliki fondovi, kojih na Zagrebačkoj burzi nikada nije bilo previše, jednostavno su otišli. Burza koja je još 2007. proživljavala svoje povijesno najbolje razdoblje – prvo je 2006. u dotad najvećoj transakciji u Hrvatskoj Barr kupio Plivu, a onda su u velikim javnim ponudama i s paketima posebno prilagođenim građanima koje se tako htjelo preusmjeriti na tržište kapitala, izlistane dionica HT-a, Ine i Atlantica – odjednom je postala opasan teritorij, namijenjen isključivo riziku sklonim profesionalcima. Kreditni rejting još je, doduše, bio na ”investicijskoj” razini, onoj najnižoj, s koje se, zapravo, nikada nije odlijepio, i tamo je ostao do Vlade Zorana Milanovića.

Država je u izrazito kratkom roku ostala bez uspješnog premijera (jer tako je doživljen Sanaderov prvi mandat), bez značajnog kontingenta poreznog novca, jer biznisi su se pod pritiskom krize gasili, i s ogromnom masom službeno nezaposlenih kojih je 2010. već bilo više od 300.000. Siva ekonomija bila je na vrhuncu. Od 2007. do 2014. javni dug je porastao na vrtoglavih 84 posto BDP-a, s time da Vladi Jadranke Kosor, koja je 2009. naslijedila odbjegloga Sanadera, nije preostalo ništa drugo nego da dvostrukom akcijom, dizanjem poreza (PDV je s 22 podignut na 25 posto, a uveden je i dodatni krizni porez) i žestokim zaduživanjem, pokrije minus prethodnika.

Martina Dalić, koja je u kratkotrajnoj, polumandatnoj Vladi Jadranke Kosor zamijenila ministra financija Ivana Šukera, imala je, srećom, dovoljno znanja, iskustva i energije da u jednoj godini mandata zatvori financijsku provaliju i odupre se pritiscima. Vlada, međutim, zbog načina kako je postavljena (Sanader je Jadranku Kosor inaugurirao svojom javnosti nikad objašnjenom ostavkom) nije imala šanse preživjeti izbore. U dva Sanaderova mandata, uključivši i finalni dio koji je odradila Jadranka Kosor, dug je porastao za 95 milijardi kuna.

Kada je u prosincu 2011. Vladu preuzeo Zoran Milanović, financijska kriza bila je u Hrvatskoj u punom zamahu, a nezaposlenost je bila na putu prema maksimumu, koji je dosegnut 2013., kada je, u godini ulaska u EU, registrirano 345.000 nezaposlenih. Unatoč drakonskoj poreznoj disciplini kojom se Milanovićev prvi ministar financija suprotstavio sivoj ekonomiji dug je rastao do 2014., kada je, dosegao 84 posto BDP-a. Ta statistika vezana je uz kontinuirani pad BDP-a, što je dug, koji je ipak rastao sporije nego ranijih godina (između ostaloga i zato što je 2012. kreditni rejting završio u smeću), činilo većim u odnosu na padajući BDP.

Trend se preokrenuo 2015., tijekom druge godine hrvatskog članstva u Europskoj uniji. Opet je, međutim, u formiranju trenda važnu ulogu imala statistika, s prvim koracima rasta ekonomije udio duga u BDP-u smanjivao se brže od nominalne zaduženosti hrvatske države.

Takvu državu od Milanovićeve je Vlade, koja ju je zadužila za 73 milijarde kuna, preuzela Vlada Orešković/Karamarko/Most, vjerojatno najizgubljenija Vlada u povijesti samostalne Hrvatske. Ona je, međutim, ma koliko bila loša, imala dvije zdrave točke – Tihomira Oreškovića, premijera koji je kao dugogodišnji financijaš s korijenima u međunarodnom biznisu razumio financije (nažalost, samo financije) i ministra financija koji je od prvog dana u kabinetu razumio koncept državnog zaduživanja. Zdravko Marić, Oreškovićev (Karamarkov) ministar financija, nije bio početnik u Ministarstvu, a četverogodišnji izlet u privatni biznis, kod Ivice Todorića u Agrokoru, dao mu je odličan uvid u način preživljavanja najveće i najzaduženije hrvatske kompanije. Marić je imao prilike naučiti što protekli ministri financija nisu – činjenicu da dug nije dovoljno zauzdati, nego da njime treba upravljati.

Oreškovićeva Vlada nije preživjela (druga Oreškovićeva pozitivna osobina bila je da je znao prepoznati kada se treba povući), ali Marić jest, i to na poslu na kojem je već u prvim koracima pokazao rezultat. Na kraju 2016., u prvim mjesecima Vlade Andreja Plenkovića, hrvatski je dug već bio 78 posto BDP-a, a početak pandemije 2020. Hrvatska je dočekala s dugom od 73 posto BDP-a, i prvi put nakon 2012. s kreditnim rejtingom vraćenim na investicijsku razinu.

Opet je tu ulogu odigrala i statistika, jer rast BDP-a započet 2015. ubrzao je smanjivanje udjela zaduženosti u ekonomskom portretu države. Tome je pridonio i veliki globalni pad kamata. No, za razliku od prijašnjih ministara, Marić državnim dugom upravlja. Ne pristaje na pritiske. Pregovara. Uz to, posrećilo mu se da ima šefa koji mu vjeruje. U Vladi Andreja Plenkovića, čiji je mandat počeo nakon izvanrednih izbora velikom krizom u Agrokoru, a nastavio se u borbi s pandemijom i u sanaciji posljedica dvaju potresa, Marić je ostao jedina prepoznatljiva konstanta, uz samog Plenkovića. Iako to rečeno tako zvuči pohvalno, u stvarnosti to je ozbiljan problem.

Ministar financija nije kreator državne politike. U Vladi kojoj predsjeda, Plenković, osim Marića, nema sugovornika. Ako se, na početku, brzim rješavanjem Agrokora, činilo da je Hrvatska napokon dobila Vladu sklonu reformama, po odlasku Martine Dalić (pa i Blaženke Divjak, reformi sustava sklone ministrice obrazovanja), promjene su zaustavljene. Kad analitičari kažu da reforme nije zaustavila pandemija, nego manjak političke hrabrosti, ali i ideja, u ministarskim redovima, oni upozoravaju na ključan hrvatski problem.

Pandemija je u kratkom roku poništila Marićev rezultat. Duboki pad ekonomije, koja je u prvoj pandemijskoj godini zaronila 8,4 posto (u drugom kvartalu 2020., prvom pandemijskom, ekonomija je potonula 15,4 posto, što je najdublji pad uopće od 1995., otkad podatke o BDP-u mjeri Državni zavod za statistiku), opasan je upravo zato što je Hrvatska, kao i na početku velike financijske krize, u recesiju uplovila nereformirana. Ovaj puta olakšavajuća je okolnost što je Hrvatska u Europskoj uniji i u europskom monetarnom mehanizmu, pa su joj dostupni alati EU kojima Vlada Jadranke Kosor nije raspolagala. Problem je što Vlada ni danas kao ni 2011. godine nema kadrovski potencijal da zagrize u suštinske promjene okamenjenog sustava. Javni dug sada je 91 posto BDP-a, najviši u povijesti samostalne Hrvatske. Može li ga Marić spustiti na razinu koja je istovremeno i održiva i prihvatljiva Bruxellesu? Vjerojatno, pokrene li Vlada doista za jesen najavljen program reformi, što pretpostavlja i neke kadrovske promjene na ključnim pozicijama u izvršnoj vlasti. Unatoč tome što većina analiza iz domaćih i međunarodnih financijskih think tankova upućuje na solidan rast hrvatske ekonomije ove godine, ne može, ako u tom poslu ostane sam.

Viktor Vresnik, https://www.jutarnji.hr/globus/politika/je-li-drzava-pred-duznickim-krahom-15092065

Povezane objave

Svaki drugi stan u Hrvatskoj plaćen gotovinom

hrvatski-fokus

Plutajuća zaštita obale koja proizvodi struju

HF

Moguće duboko bušenje Jadrana

HF

Organska hrana štetnija za klimu od ne-organske

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više