Svojim slikama eksteriorizira različita emotivna stanja, osobito strah kao vrlo intenzivan višerazinski osjećaj
Sarajevski slikar Marko Kusmuk prvi put se predstavlja splitskoj publici izložbom „Disonance“ koja je otvorena u petak, 13. kolovoza 2021. u jugoistočnoj kuli Dioklecijanove palače i Galeriji Emanuel Vidović. Organizator izložbe je Udruga kultura 46 – galerija 46 u koprodukciji s Muzejom grada Splita i 67. Splitskim ljetom. Izloženo je 40 ulja na platnu velikog formata na kojima se očituju različite faze kroz koje je umjetnik prolazio tragajući za istinom postojanja u sadašnjem uznemirenom trenutku svijeta, balansirajući između biologije i duše, materijalnog i duhovnog, znanstvenog i intuitivnog.
Marko Kusmuk je rođen 1985. godine u Sarajevu. Svoje formalno umjetničko obrazovanje Kusmuk je stjecao u Sarajevu, Rimu i Beogradu, i u svojim radovima, samostalno ili skupno sudjelovao je brojnim relevantnim izložbama. U pokušaju sintetiziranja naravi Kusmukova likovnog rada moguće je reći da se njegov prepoznatljiv i potentan slikarski izražaj razvijao ponajprije na zasadama nadrealističke umjetničke ostavine dvadesetog stoljeća i samoanalitičkih procedura, pri čemu je umjetnik uvelike valorizirao postuliranje podsvjesnog kao važne metode kreativnog djelovanja. No nije zapostavio ni proučavanje te analizu vještina starih majstora iz slikarske prošlosti, kao ni radove bliskih mu suvremenika. Svojim slikama Marko Kusmuk eksteriorizira različita emotivna stanja, osobito strah kao vrlo intenzivan višerazinski osjećaj – ali i krucijalan ‘motor’ preživljavanja podjednako vezan za stvarni i fiktivni svijet, podatan za obradu i sugestivnu reprezentaciju u slikarskom mediju. Uz rehabilitaciju ljudske psihe, ali i vizualizaciju njezinih distorzija te upisivanje emocionalnih stanja na slikarsku površinu, Kusmuk se u svom radu aktivno bavi i propitivanjem mogućnosti slikarskog medija te njegove aktualnosti i smisla u današnjem vremenu obilježenom širokom primjenom visokih tehnologija i opetovanom proklamacijom smrti slikarstva. Ukratko, slikarstvo Marka Kusmuka vidljivo je egzistencijalističkog nerva, s čovjekom kao ishodišnim i krajnjim motivom. Kao svojevrsnu digresiju ovom diskurzivnom okviru valjalo bi navesti zanimljivo razmišljanje engleskog slikara Francisa Bacona koji tvrdi da bi volio postići da mu slike izgledaju kao da je ljudska jedinka prošla kroz njih polako poput puža, ostavljajući tragove svoje ljudskosti baš kao što puž ostavlja svoju sluz.
Kako piše recenzent Dalibor Prančević u katalogu izložbe „Nezahvalan je zadatak u svega nekoliko crtica predstaviti umjetnika koji svoje radove premijerno pokazuje nekoj sredini, odnosno njezinoj likovnoj i široj publici.
Pojam oko kojeg Marko Kusmuk okuplja slike recentnijeg datuma koje predstavlja u Splitu jest disonanca. Taj nas pojam odmah usmjerava prema teorijskim glazbenim platformama i osvještavanju stanovitog sraza tonova, odnosno njihova nesuglasja ili nesklada. Upravo taj nadražaj sluha – ili pojavu kognitivnog nesporazuma – Kusmuk kao da vizualno komentirana svojim slikarskim kompozicijama. To najzornije radi isticanjem uha, njegovim povećanjem, umnažanjem izmještanjem ili samim izostavljanjem. Figure na Kusmukovim slikama nisu nepomične pojave, nego su vizualno dinamizirane, kao da se tek pomaljaju iz pozadine ili, pak, rastaču pred očima promatrača. Gdjegdje njihova pojava nalazi rezonanciju u ljudskom obrisu koji se vezuje uz hiperrealistički i gotovo opipljivo prikazano dislocirano uho kojeg je, pak moguće doživjeti kao kakav vanjski produženi kanal komunikacije, transmiter informacije koja naposljetku izaziva određenu emociju i njezin specifičan ekspresivni učinak. Doista, facijalna ekspresija postaje važnom u Kusmukovu slikarstvu, no ona nastaje na anonimnim licima koja nisu produkt umjetnikove neposredne mimetičke reprodukcije, nego elaboriranog višekratnog iskustva različitih susreta i lica filtriranih kroz samu njegovu podsvijest. Dakle, ta sugestivna lica sa slikarskih platana čisti su konstrukti umjetnikovih doživljaja anatomije lica. Nadalje stječe se dojam da su sve Kusmukove figure oslobođene težine i prikazane u levitaciji. Djelomice je to rezultat i umjetnikove tehnike prikazivanja, jer on stvara napeti odnos između hiperrealistički prikazanog detalja i linearnih ‘non finito’ dijelova Gotovo da umjetnik pažnju i oko promatrača vodi od jednog dijela slikarske kompozicije do drugog, odnosno od realistički opisanog do ekspresivno apstraktnog ili obratno, stvarajući tako svojevrsne imaginarne vizualne smjerokaze koje je moguće slijediti. Upravo su zato sva ta prikazana tijela pojačano tjelesna i čulna, ali istovremeno i fantomski providna, nemalo začudna i poprilično nelagodna.
Slikarski imaginarij Marka Kusmuka neosporan je iskaz njegova individualnog umjetničkog i životnog iskustva, potpuno estetski elaboriran i ekspresivno sugestivan. Međutim, pogrešno bi ga bilo shvatiti isključivo kao samodostatnu estetsku činjenicu jer se u njemu reflektira komunikacijska neuralgija svakodnevnice. Moglo bi se reći da svoje sidrište taj imaginarij pronalazi upravo u naravi poremećenog sklada i harmonije, odnosno disonantnih tonova komunikacije unutar šire društvene zajednice i posvemašnjih socijalnih nesporazuma. U tom smislu artikulira se metaforička čujnost slika Marka Kusmuka ali i njihov, važno je istaknuti, kognitivni disonantni konflikt.
Izložba se može pogledati do 13. rujna 2021.
