Sokolarstvo je kulturna baština, predivan put u poimanje prirode
Akademski kipar i akademski glazbenik Vitold Košir istaknuti je suvremeni hrvatski umjetnik, autor značajnog skulptorskog opusa, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama. Uz umjetnost i glazbu Košir je istinski, strastveno odan sokolarstvu.
- Gospodine Košir, pored skulpture i glazbe,aktivno se bavite i sokolarenjem. Što je za Vas sokolarstvo?
– Sokolarstvo je danas priznata nematerijalna kulturna baština. Zaista je vrsta umjetnosti, gusto filigransko emotivno tkanje između čovjeka i divlje životinje koje se ispunjava slobodnim letom. Tradicija koja se kroz stoljeća vrlo malo mijenjala.
- Važna je obuka ptica.
– Dobro sokolarstvo počiva na povjerenju između grabljivice i čovjeka. Prvi koraci sastoje se od učenja ptice da mirno sjedi na ruci, s rukavice uzima hranu i dolijeće na poziv. Što znači da ste puno vremena u neposrednoj blizini, upoznajete karakter, stječete ugodne zajedničke pozitivne navike. Obuka grabljivica vrijeme je međusobnog zaljubljivanja. Sokolar svojoj ptici nudi hranu, zaštitu i bezbrižan odmor nakon slobodnog leta.
- Kada ste se počeli?
– Sokolarstvom se bavim preko 35 godina. Početak je bio čisti prst sudbine. Kao klinac s nepunih 19 doselio sam se na Pantovčak gotovo preko puta Marijana Žižanovića i moj dječački san se najednom ostvario. U vrlo kratkom roku dozvolio mi je rad s nekoliko vrsta grabljivica i ubrzo prepustio orla. Imam veliku sreću da smo sve ove godine prijatelji i suputnici.
- Sokolarstvo je ekskluzivni, rijetki šport?
– Definicija sokolarstva je lov s treniranom pticom grabljivicom. Vremena u kojem su ljudi lovili iz potrebe ne bi li se prehranili davno su prošla. S vremenom je jednim dijelom postalo i šport i razbibriga visokih društvenih slojeva, pogotovo u srednjem vijeku. Danas je zakonom dozvoljeno svakome tko položi propisane ispite, a ptice su dostupne kod uzgajivača koji danas i u Hrvatskoj uzgajaju vrhunske ptice svih vrsta interesantnih za sokolarstvo. Vrijeme otvorenih granica i brzog napretka tehnologije – tu mislim na telemetriju za lociranje ptica, moderne materijale za izradu opreme i na automobile kojima lako putujemo na udaljene međunarodne sokolarske susrete – omogućilo je da sokolarstvo postane mnogima dostupno. Ipak, zbog količine vremena koje zahtjeva održavanje ptice u dobroj mentalnoj i fizičkoj kondiciji sokolarstvo je još uvijek rijedak šport.
- Prepoznaju li ptice sokolara?
Svakako. Svakodnevnim kontaktom razvija se jedinstven odnos između svakog sokolara i njegove ptice. Karakterom se ptice ne razlikuju samo među vrstama – sokolovi su potpuno drugačiji od orlova, jastrebovi su po naravi dijametralni harrisima – nego i među jedinkama iste vrste. Tako neke životinje nerado surađuju s nepoznatim ljudima ili psima dok druge s tim nemaju nikakvog problema.
- Ima li sokolarstvo danas praktičnu primjenu?
– U novije vrijeme dobiva jednu potpuno novu dimenziju. Biološka zaštita aerodroma, hotela, parkova, skladišta, javnih i poljoprivrednih površina, sve je prisutnija zbog ogromnog prirasta broja vrana i galebova.
- S kojim vrstama ptica Vi radite?
– Harrishawk je grabljivica s američkog kontinenta. Jedinstvena odlika te vrste je da u prirodi žive i love u jatima. Tako imaju visoku socijalnu inteligenciju i sklonost suradnji što ih čini vrlo ugodnim partnerom. Orao je najveća grabljivica impozantnih dimenzija i visoke inteligencije. Ljepota i snaga smjestili su ga u mitove kao pticu Zeusa i sv. Ivana, grbove Rima, Austrije, Njemačke, SAD-a i Rusije i još mnogih zemalja, plemićkih obitelji i gradova. Moja orlica stara je tek godinu dana, a u prvoj sezoni pokazala je ugodan i stabilan karakter. Dolet orla na ruku sasvim je riječima neopisiv emotivni spektakl.
- Vi doista i živite skupa s tim pticama?
– Veliko bogatstvo u mom životu je količina slobodnog vremena koje mogu odvojiti za sokolarstvo. Dijelim s njima i fizički, i emotivni, i mentalni prostor. Uz situaciju da imam ogroman vrt i stan prilagođen sokolarskim potrebama zaista svakodnevno i doma, i u prirodi, i slobodi živim sa svojim pticama.
- Postoji li i lijepa i ružna strana ovoga športa?
– O lijepima stranama govorim Vam sve vrijeme. Sokolarstvo je kulturna baština, predivan put u poimanje prirode. Emocijama nabijen odnos između ptice i čovjeka. Enormno uzbuđenje kod svakog ispuštanja u slobodni let i beskrajnog veselja i zadovoljstva kad se ptica vrati. Ružna strana je da civilizacija zadire sve dublje u prirodu i njihova okolina postaje komplicirana i opasna. Ceste, pruge, strujni kablovi, vjetroelektrane, ograde, sve je to izvan njihove mogućnosti poimanja opasnosti.
- Sudjelujete na natjecanjima, i doma i vani?
– Mi ih nazivamo susretima. Svakome godi prezentirati što ljepši ili uspješniji let, ali navijačka i dobronamjerna atmosfera je uvijek takva da se međusobno pomažemo. Susreti su naravno i sjajna prilika da se steknu nova znanja, razmjene i usvoje lijepe tradicije i zasnuju velika prijateljstva.
- Planovi, nastupi, nove ptice?
– U tijeku mi je izložba skulptura na temu glazbe u galeriji Decumanus u Krku. Motovun film festival dodijelio je laureatima moje skulpture kao nagrade. Odmah iza ljeta počinje i koncertna sezona Simfonijskog orkestra HRT-a čiji sam član, a i moji bendovi Crybabies iThePlagijators nakon ove prisilne jednogodišnje stanke nastavljaju prašiti gdje god stignu.
- Za kraj, volim ovo pitanje, temeljeno je na Vašem umjetničkom, kiparskom i glazbenom angažmanu ali i na sokolarstvu: tko ste Vi Vitolde Koširu?
– Malko mi je prekomplicirano jednom rečenicom odgovoriti na ovo Vaše pitanje. Previše nas je u jednoj glavi da bi se usuglasili oko odgovora.
