Hrvatski Fokus
Religija

U sjećanje na Seada Ivana Muhamedagića

Rođen u muslimanskoj obitelji u Skokovima kraj Cazina, po svojoj je odluci kao mladić bio kršten u Katoličkoj Crkvi i odlučio živjeti kršćanskim, katoličkim životom

 

U Zagrebu je 4. kolovoza preminuo vrstan književni prevoditelj, književnik i član Društva hrvatskih književnika Sead Ivan Muhamedagić. Na mrežnim stranicama DHK-a u povodu njegove smrti piše: „Rođen 1954. Diplomirao germanistiku i jugoslavistiku u Zagrebu. Književni prevodilac, publicist i pjesnik (zbirka ‘Slijepčev vir’, ‘Pop i pop’, Zagreb 2001.). Najviše je prijevoda objavio iz austrijske književnosti, osobito austrijskih dramskih autora (Schnitzler, Hofmannstahl, Michel, Bernhard, Handke, Turrini, Jelinek, Jonke, Mitterer, Altmann, Saenger, Schwab). Također prevodi liriku, uglazbljenu poeziju (koncertne popijevke i oratorijske tekstove), esejistiku, književno-znanstvenu, muzikološku i pedagogijsku literaturu. Poeziju hrvatskih pjesnika i književnoteorijske tekstove prevodi i na njemački. Za prevodilački rad dobio je godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca (1996.).“

O Muhamedagićevoj smrti izvijestili su mnogi mediji, svi redom biranim riječima pišući o njemu i njegovu radu, no nitko osim katoličkih medija, koliko nam je poznato, nije spomenuo njegovo drugo ime – Ivan (odzvanja ona evanđeoska: „Ivan mu je ime!“). Naime, Sead, rođen u muslimanskoj obitelji u Skokovima kraj Cazina, po svojoj je odluci kao mladić bio kršten u Katoličkoj Crkvi i odlučio živjeti kršćanskim, katoličkim životom. On je svoju vjeru javno svjedočio, ali mediji su to rijetko prenosili. U nastavku donosimo njegovo promišljanje o kršćanskom identitetu iz 1992. godine, iz korespondencije s don Antom Bakovićem. Ne znamo je li taj tekst igdje objavljen, no svakako to zavrjeđuje, pa makar i posmrtno.

Put do kršćanskog identiteta

Već nekoliko mjeseci nosim se mišlju da se poduhvatim ove nadasve osjetljive teme, propitujući u tom ćudljivom vremenu ponajpače samoga sebe, osluškujući glas nutrine, kako bih iz tih skrovitih prostora bića iznjedrio odgovor na očito nezaobilazno pitanje: Kako li se danas ćutim odjeven u novo ruho što sam ga pred kojih petnaestak godina, obasjan živodajnim svjetlom uskrsne svijeće, obukao na se, želeći se ubuduće zvati kršćaninom – jednim od onih, dakle, koji bi da nasljeduju Krista…? I nije to svakako prvi put da mi se ovo pitanje postavilo tijekom kršćanski obilježena nastavka života. Javljalo se ono posebice u prvoj fazi, u kojoj je valjalo uložiti popriličan napor plovidbe na učeničkoj lađi, jer je istinski prijetila opasnost da me očajničko ridanje ranjena srca moje mile matere nekršćanke (neka joj je laka zemlja!) preotme i zbaci s palube te me tako zauvijek odvede od Njega koji je Put, Istina i Život, kako to bilježi evanđelist kojemu zahvaljujem svoje kršćansko ime.

Bila je to tegobna faza konvertitskog revnovanja nadobudna poletarca, razapeta s jedne strane između noćnih mora izazvanih predsanjanim razračunavanjem s prijašnjim nekršćanskim kolopletom, u kojemu na očigled pucaju šavovi krvnoga srodstva, te s druge strane tadašnjega kategoričkog imperativa krajnje zahtjevnoga ljudskog dokazivanja slijepog intelektualca, grčevito obuzetoga htijenjem da sa svojih pleća jednom za svagda zbaci golemo i sputavajuće breme predrasuda i filistarski samilosnoga sažaljenja okoline, svagda se pri tome krijepeći temeljnom spoznajom o stvorenosti ama baš svakog čovjeka na Božju sliku.

I tako, jamačno vođen providnošću dragoga trojednog Spasitelja, pronašao sam na toj kršćanskoj korablji osobni kutak, pa mi sada na ovoj osebujnoj brodici valja ploviti uzburkanim morem hrvatske zbilje koju treba živjeti ovdje i sada, pouzdano vjerujući da je živi Bog uistinu kadar smiriti orkansku neman što tako nesmiljeno razara naše Danas.

I upravo u svjetlu toga koječime opterećenoga Danas spomenuto je pitanje neizbježno i nezaobilazno. Tko sam i što sam ja, rođen usred sela što se, tridesetak kilometara zapadno od rijeke Une, smjestilo na drevnoj krčevini koja je pred mnogo stoljeća i sama bila dio guste šume što obiluje zdravim kestenovim i cerovim stablima? Tko sam i što sam ja, po materinu „mliku“ učen arhaičnu ikavskom govoru, koji unatoč zubu vremena još odiše patinom drevne čakavštine, krijući u svojim njedrima „sav svit riči!“ koje nepobitno pripadaju starohrvatskome leksiku? Tko sam i što sam ja, dok nepoznatu čovjeku, kad me, čuvši moje muhamedansko ime i prezime, bez zlih namjera pokušava svrstati onamo kamo bih po prirodi stvari trebao spadati, ali mu ja onda u najkraćim crtama i bez ikakve zbunjenosti pojašnjavam da ja nisam onaj kojim me on zbog neobaviještenosti smatra, jer se po vlastitu nahođenju i na osobnu odgovornost odlučih biti kršćanin katoličke provenijencije, u većoj se mjeri rukovodeći intuitivnim odabirom, a tek donekle slijedeći prilično dobro utemeljenu viziju vraćanja negdašnjim hrvatskim i kršćanskim korijenima?

Mogao bih na još mnogo načina varirati ovo svoje pitanje o kršćanskom identitetu, pri čemu bi u teškim danima sadašnjice iskrsavali kojekakvi aspekti i neminovni politički čimbenici ovakova samopropitivanja. No moj unutrašnji glas kazuje mi da se jezgra problema što ga u ovom tekstu pokušavam barem fragmentarno obraditi (polazeći pri tome ponajprije od samoga sebe) ipak u konačnici krije negdje drugdje. Kako god meni, naime, put do kršćanskoga identiteta subjektivno izgledao težak i katkada izrazito trnovit, spoznajem na temelju promatranja da taj put za velik broj kršćana također predstavlja niz postaja što ih valja mukotrpno prevaljivati, kako bi se moglo ostati na putanji koju je nedvosmisleno trasirao upravo Isus Krist – cilj našega zemaljskoga putovanja i nepresušno izvorište osmišljene životnosti, po čemu se ovosvijet i onosvijet bešavno spajaju, tvoreći tako za mnoge žuđeni kristocentrični BOGOSVIJET.

U svakodnevnoj jezičnoj uporabi označuje pojam „identitet“ jedincatost konkretne osobe, dok se u semantički proširenu smislu pod ovim pojmom podrazumijeva istovjetnost nekog bića, stvari ili pojave s nekim ili nečim drugim – ono, dakle, što se pobliže označuje pojmom „identičnost“. U prvom je slučaju riječ o konkretnoj osobi kao o unikatnoj tj. jedincatoj pojavi, koja se odmah po dolasku na svijet registrira u odgovarajućim matičnim knjigama, da bi kasnije kao osobit dokument o identitetu bila dužna posjedovati i po potrebi davati na uvid svoju osobnu iskaznicu na kojoj je i fotografija kao materijalni dokaz da je riječ baš o toj osobi. No u drugom slučaju riječ je o onom identitetu koji nas ovdje osobito zanima. Naš se kršćanski identitet nužno temelji na usporedbi sa samim Kristom, sa kojim svaki onaj koji se želi zvati kršćaninom ostvaruje svojevrsnu istovjetnost, razlikujući se od Njega – kako znamo – jedino s obzirom na kategoriju grijeha. No za razliku od prvog oblika identiteta, dokumentiranoga osobnom iskaznicom, u ovom drugom slučaju nešto takvo ne postoji, jer krsni list, izdan na vlastiti zahtjev u župnom uredu, svjedoči samo o tome da je na putu prema Kristu učinjen tek prvi korak, pa je stoga još posve neizvjesno hoće li se iz krštena čeljadeta doista razviti zrelo kršćansko biće. Ne postoji, dakle, nikakva osobna iskaznica, kojom se netko može legitimirati kao kršćanin. Ovo je navlastito važno imati na umu u vremenu što ga proživljavamo upravo sada, pri čemu smo svjedoci paradoksalne pojave koju karakteriziraju dvije dijametralno oprečne činjenice.

  1. Raspadom tzv. komunističkog sustava veći broj ljudi zapada u svojevrstan svjetonazorski vakuum, suočavajući se s potrebom da na brzu ruku obavi rituale stanovite kršćanske inicijacije, jer do jučer nezanimljiva Crkva preko noći postaje nadasve atraktivan poligon za start u visine nekoga novog hrvatskog neba. Naprasno odbačene maske razotkrivaju najednom mnoštvo nekadašnjih „ministranata“ koji se „sjećaju Latinske mise“, ali ih je, međutim, bura poratne socijalističke svakodnevice zavela u ateističke vode, ili pak u mlake uvale ravnodušnosti.
  2. U ozračju tako naglo bujajuće pseudoreligioznosti što se obilato hrani ispraznim pseudorodoljubljem tragika ratom uzrokovana besmisla nikako da konačno jednom dosegne točku aristotelovske katarze, kako bi se na taj način zaustavio sverazorni rasap temeljnih vrijednosti na kojima počiva svekoliko ljudsko bivstvovanje. No raščlanjujući potanje o kakvim je vrijednostima riječ, dovoljno je istaknuti da se upravo te vrijednosti ima na umu, kada se za nekoga kaže da je dobar čovjek, pri čemu se često niti ne mora raditi o kršćaninu odnosno praktičnome vjerniku, kako to katkad opisno kažemo.

Pa kako to onda uzmaže kršćanin oćutjeti taj osobiti identitet, koji mu omogućuje istodobno bivati Kristov i ostajati svoj, a da pri tome ne postane farizej što s nervoznim prezirom gunđa o nepodopštinama tamo nekih ljudi, niti pak nekakav bezličan, uštovljen i neodlučan čovjek, koji se u svemu ravna po kojekakvim trendovima, pa se tako uslijed beskarakternosti uglavnom okreće onako „kako vjetar puše“? Retoričnost ovoga pitanja u manjoj mjeri podcrtava eventualnu nepotrebnost njegova isticanja. O tome kako biti kršćanin i kako svijetu svjedočiti to osobno tapkanje po vrlo često nadasve uskim Kristovim stazama napisane su tijekom dva tisućljeća kršćanski determinirane povijesti spasenja brojne knjige, traktati, članci i disertacije, ali unatoč tome uvijek iznova uviđamo da baš mi za koje bi se već očekivalo da smo otišli korak naprijed – da upravo mi kršćani tu lekciju o kršćanskom identitetu još uvijek nismo dovoljno savladali. Baš odatle potječe ta sve bolnije očigledna kriza identiteta, koja u ovo ratom uzdrmano vrijeme tako nemilosrdno podriva naše kršćanske temelje. Ne događa se to samo u zbjegovima usred srednjebosanskih šuma, nego se to mnogo češće zbiva za još uvijek bogatim trpezama u našoj metropoli, gdje ogroman broj krštenih građana inertno očekuje da će iz televizora do njihovih napola otvorenih ušiju doprijeti nekakva dobra i spasonosna vijest. No ta „radosna vijest“ nikako da se začuje; kriza se stalno produbljuje, a mi kršćani sve to pasivno promatramo, često mučeni grižnjom savjesti zbog potrebe da se nešto počne činiti, no ipak bez odlučnosti da se s nevoljom svojski uhvatimo u koštac, korištenjem najdjelotvornijih oruđa što nam ih je ostavio naš živi Bog, učeći nas kako se upravo njima čak i na drvu križa može otkupiteljski djelovati na svijet. O kojim je i o kakvim je to oruđima ovdje riječ zacijelo je jasno svakom onom tko je o uskrslom Otkupitelju barem nešto čuo.

Na nama kršćanima prije svega je jedno: da što prije i sa svim konsekvencijama istinski posegnemo za tim kršćanskim oruđima nade, ljubavi i vjere, nastojeći poslušati Pavlov savjet kojim nas, obraćajući se svojedobno kršćanima u Korintu, izrijekom poziva da budemo „ludi Krista radi“. Ta ludost rođena je sestra Božje mudrosti, pa će nam ova činjenica biti onaj nužni jezičac na vagi, čuvajući nas od sunovrata u bezdan ništavila.

Želeći barem donekle zaokružiti ovo fragmentarno razmišljanje, vraćam se uvodno postavljenom pitanju. U kršćanskom se ruhu ćutim nadasve dobro, pa stoga čvrsto vjerujem da je iz ovoga našeg gustoga hrvatskog mraka nedvojbeno moguće izaći na svjetlo dana, ali sam također nepokolebljivo uvjeren da nas iz sadašnje suzne doline na kraju krajeva ipak neće izbaviti ni dovitljivi pučki tribuni niti svijetlo oružje u rukama krštenih junačina, nego će to sabranom molitvom, predanim radom i nesebičnim sebedarjem od dragoga Boga kao napose dragocjen dar izmoliti nepatvoreni kršćani, svagda nošeni žarko plamtećom željom da dosegnu ono što se u pravom smislu riječi zove ljudska čestitost koju mi kršćani, lišeni oholosti i kojekakve ispraznosti, smijemo u skrovitosti bogozovnoga srca smatrati svojim kršćanskim identitetom.

Sead Ivan Muhamedagić
HKV, https://www.hkv.hr/kultura/37584-u-sjecanje-na-seada-ivana-muhamedagica.html

Povezane objave

Novi početak, rađanje novog života

hrvatski-fokus

Kako je biskup Ratko Perić odgovorio patrijarhu Irineju

hrvatski-fokus

Od davnih vremena između teologije i književnosti postoji vrlo uska veza

hrvatski-fokus

Kaštel Štafiliću vraćen povijesni oltar

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više