Za Dom Spremni jedan je bezazlen poklič, kao i engleski
Teško je i zamisliti postojanje jednog naroda i države, u kojoj bi se već 30 godina vodila polemika na visokoj državnoj razini oko jednog bezazlenog pokliča, kao što je to u Hrvatskoj slučaj oko pokliča – Za Dom Spremni. Je li to uopće važno, što je to ustaški poklič? I kune su ustaški proizvod, ali one su slatke. Nu, i njih, prema nekima, treba ukinuti. Nazivati taj poklič fašističkim je potpuni apsurd. Pa, znaju li ta „gospoda“, što je to fašizam i što, uopće, znači taj etruščanski simbol, kojega su Rimljani nosili, kao simbol svoje administrativne moći?
Ustaše nisu imali svoje liktore, da bi im na njihovim pohodima nosili snop pruća sa sjekirom niti su osvajali Abesiniju ni Albaniju, niti su kada koristili te simbole, nego su ponosno i spremno branili svoju jedinu i za njih svetu, hrvatsku grudu. Za Dom Spremni jedan je bezazlen poklič, kao i engleski. Za kralj i Domovinu, ali dok je ZDS bio samo obrambeni poklič hrvatskih branitelja, Englezi su pod svojim pokorili preko 70 naroda i njima nitko ne predbacuje za neki „fašizam“.
Ni FASCIS ni SVASTIKA nisu bili simboli zla, dok ih Mussolini i Hitler nisu upotrijebili kao svoje. Fascis je predstavljao administrativnu moć, a Musollini ga je upotrijebio kao osvajački simbol. Svastika, koja je,usput rečeno, nastala u domovini starih Sarasvata-Hrvata, u današnjoj Indiji, bila simbol uspjeha, zbog Hitlera je postala simbol zla. Naravno, da su obojica htjeli uspjeh,ali su doživjeli slom.
Fascis su mnogi narodi ugrađivali u svoje simbole. Ako pogledamo u nekim državama SAD-a, fascis je ugrađen, kao simbol, na mnogom spomenicima, institucijama, pozornicama i zgradama pa nitko ne prozivlje SAD za fašizam, dok se naši „povjesničari“ (istoričari) Goldstein, Jakovina, Markovina, Klasić, Puhovski i druga orjunaška kamarila često javljaju na ovu temu i uvijek, neumorno, naglašavaju, kako ZDS treba zabraniti. Pa,vrijeme je, da već jedanput napuste Hrvatsku, koja ih hrani, a oni niti ju vole niti su je kada željeli.
Nu, nisu u pitanju samo ovi spomenuti borci protiv „fašizma“ nego im se svako toliko pridruži i koji „domoljub“ koji, navodno, nema ništa protiv ZDS-a, ali eto, mi u iseljeništvu ga ne bismo trebali upotrebljavati, jer je to stvar samo za Hrvate u Domovini i one, koji su se u nju vratili. Ponekad im se pridruže pojedinci, koji komentiraju na društvenim mrežama, da se iseljeništvo ne bi smjelo miješati u stanje u Hrvatskoj, jer eto, mi ne plaćamo porez i nismo se borili na prvoj crti.
E pa, htio bih odgovoriti i jednima i drugima.
Mnogi su se Hrvati vratili u Domovinu za vrijeme rata i borili se na prvoj crti, da i ne spominjem mnoge zapovjednike i generale, a što se tiče poreza, ja mislim, da u državni proračun uđe veliki doprinos iz iseljeništva, samo što treba zabraniti stranim bankama uzimati toliko velik zalogaj.
Istina, Hrvati u Domovini su najviše platili slobodu svojom krvlju, ali ne zaboravite, da bi ta prolivena krv bila uzaludna, da Hrvatska nije priznata i baš tom priznanju je hrvatsko iseljeništvo doprinijelo svojim lobiranjem, peticijama i demonstracijama ukazujući na patnje hrvatskog naroda u grobnici naroda – Jugoslaviji. Pored toga, novac i logistika, koja je dolazila izvana, bila je ite kako potrebna za vođenje rata. Prema tomu, Hrvatsku smo oslobodili zajedno i zajedništvo nam je sada najpotrebnije, jer Orjuna je svakim danom sve aktivnija.
Sad, da se vratim onima, koji nas stalno prozivaju, kako se nismo vratili i da ne bismo smjeli koristiti ZDS. Pitam se, kako ih nije sram, da eto danas, tobože, nemaju ništa protiv tog pokliča, a bježali su od njega i ponašali se „politički korektno“, da ih ne bi netko prozvao „ustašama“.
Mnogi se Hrvati nisu vratili, jer ih je predusrela starost, ili bolest, a neki se ne žele vratiti, jer Hrvatskom upravljaju oni, zbog čijih očeva su ju i napustili.
Svaki Hrvat, koji se nije stidio svoje narodnosti, za razliku od onih „jugoslavena“, bio je i ima pravo na ZDS. Mi smo bili spremni gubiti posao, ne dobivati posao, biti označeni kao teroristi, ali mi nismo htjeli zanijekati svoje hrvatstvo. Mi smo osnivali organizacije-športske, kulturno-prosvjetne i političke i time promovirali hrvatsko ime, a pitajte se vi koji nas prozivate, što ste vi radili?
Ja ću odgovoriti, umjesto vas. Ne ću vas imenovati (još), nego, ako ovo pročitate, prepoznajte se sami. Niste se vi svi vratili u Hrvatsku, jer ste ju voljeli, nego ste se nadali nekim pozicijama, koje su vam obećali pojedini „nalogodavci“ iz bivšeg režima, kojima ste služili, dok ste bili ovdje. Dok smo se mi borili za priznanje hrvatskog jezika u australskim školama, neki su od vas sjedili na suprotnoj strani. Govorite, da ste predstavljali Hrvate u raznim ustanovama. Jest, istina je, ali ste nas predstavljali po receptu Beograda. Vi,dakle, niste predstavljali Hrvate, nego „hrvate“, koji su nesmetano odlazili u posjet „starom kraju“, kako su to oni zvali, jer ih je ono veliko „H“ gušilo u grlu.
Vi se niste družili s „ustašama“ niti ste ulazili u „ustaške domove“, osim ako bi trebali nešto „ušićariti“ za svoje nadređene, ali i onda bi vas netko od „ustaša“ trebao „zaštititi“, ako bi bilo potrebno.
Dok smo mi pisali pisma i potpisivali Deklaracije i slali ih na Australski Parlament, da ne ćemo primati australsko državljanstvo kao Jugoslaveni, nego kao Hrvati, vama to nije smetalo, jer, ako ste radili u australskim ustanovama, kako sami tvrdite, morali ste imati australsko državljanstvo, jer u ono vrijeme, bez državljanstva niste mogli dobiti te poslove. To govorim iz osobnog iskustva, jer mi je odbijena molba za državljanstvo pet puta, samo za to, jer ga nisam htio primiti kao jugoslaven, a dobio sam ga tek onda kada su na formularu prekrižili upit o nacionalnosti.
Koliko ste već po Hrvatskoj „prodali magle“, ne bi me iznenadilo, da vam hrvatski narod počne dizati spomenike, jer to u hrvatskom narodu i nije nemoguće. Tako se to događa od Masaryka do Tite, pa i na dalje, da izdajnici i orjunaši dobivaju svoje spomenike, ulice i trgove, a oni, koji žrtvovaše i svoje karijere i obitelji i život, ne mogu u Hrvatskoj imati niti svoj grob.
Možda bih se i ja pridružio hrvatskom narodu i na svakom vidnom mjestu podizao vam spomenike i upisao vaša imena sa svim vašim ne (djelima), kao opomenu budućim generacijama, da ne budu naivne, ka što su bile do sada.
Još toga dosta ima…
