Niti slavni filozofi nam ne pomažu da uđemo u bit odlaska čelnika Domovinskoga pokreta
Fenomen: (grč. φαινόμενον: ono što se vidi, ono što se pojavljuje, pojava). Fenomen je sve ono što možemo zamijetiti osjetilima: stvar, proces, zbivanje, pojava… Postoje fizički, kemijski, meteorološki, psihički i socijalni fenomeni. Fenomeni mogu biti iznimne i ponekad neprotumačive pojave (čuda).
U filozofiji fenomen je: „Ono što se pojavljuje na samome sebi“ (Martin Heidegger) i što utoliko za svoje pojavljivanje ne potrebuje ništa drugo, dok se „pojava pojavljuje na onome što ona sama nije“ (Edmund Husserl). Grčka filozofija se bavila dvojstvom same stvari i njezinih fenomena, koje osjetila prikazuju ljudskoj svijesti. O tome su raspravljali: Demokrit, Heraklit, sofisti Protagora i Gorgija, skeptik Piron i dr. Platon i Aristotel taj su svijet fenomena shvaćali kao podlogu koja može čovječjoj spoznaji poslužiti da bi došla do prave spoznaje stvari u njezinoj bîti. O fenomenima su velike rasprave vodili Immanuel Kant, Johann Gottlieb Fichte, Friedrich Wilhelm Schelling, Georg Wilhelm Friedrich Hegel i Heideger, koji smatra da je zadaća fundamentalne ontologije dopuštanje pojavljivanja i “govorenja” fenomena na njima samima.
Husserl stvara fenomenologiju, filozofski pravac (znanost o fenomenima) – znanost samodanosti predmeta u svijesti i njihovu međusobnom impliciranju. To je čista i teška filozofija, koja ulazi u usku specijalnost, odnosno subspecijalnost i nije primjenjiva za naš slučaj u novom normalnom. Bilo kako bilo u nas postoji fenomen Škoro, u više aspekata, područja i dimenzija (općenito i posebno), ovisno o tomu kako taj fenomen netko doživljava u svojoj svijesti.
Taj fenomen je vrlo složen, uslojen, ustrojen, višeslojan, višeznačan, dugotrajan, raznolik, isprepleten, šarolik, zabavan, poučan, civilizacijski, povijesni, kulturološki, estradni, poslovni, politički…, s usponima i padovima, kretanjem po sinusoidi, radom i djelovanjem po hiperboli, koja se približava istini, ali je ne dotakne u njenoj punoći.
Bilo kako bilo saga o političkom (stranačkom) fenomenu Škoro se nastavlja i ne vidi joj se kraj. Uključeni su tu mnogobrojni činitelji: članovi stranke, simpatizeri, prijatelji, neprijatelji, analitičari, prognostičari, profesionalci i laici.
Pitanje svih pitanja, na koje još uvijek nema odgovora je: Zašto je Miroslav Škoro napustio stranku i sve funkcije u stranci. To je kakti trebao objasniti na TV. To se nije dogodilo. Bilo je tu filozofiranja, izmotavanja, uvijanja, hiberboliranja, ali ništa konkretno nije rečeno. Otišao je jer je mislio i smatrao kako je to dobro za stranku. Politička stranka ne smije i ne može biti ničiji talac, pa ni svojeg osnivača i lidera. Zadovoljan je i nije zadovoljan svojim postupkom odlaska. Nešto u stilu Hamleta: To be, or not to be ili Pitije, ovisno o zarezu u rečenici. Puno je toga rečeno na ovu termu, s raznih i različitih aspekata. Svatko to gleda na svoj način, uglavnom optužujući Škoru, njegovo upravljanje, djelovanje i stranačko financijsko poslovanje, te svoje neimanje ništa s tim, ili pak svoj potpuno drugačiji rad i djelovanje, u skladu sa statutom stranke, ciljevima i zadaćama za boljitak i napredak društva i svakog pojedinca. Kaj god! Svi oni a priori gledaju sebe i traže način da što više ugrabe u danoj situaciji, isključivo za sebe.
Pritom se na veliko i na malo pere prljavo rublje u javnosti. Iznose se nebitne stvari, pa i nebuloze poput tko je koga doveo u stranku, tko je prvi došao, tko se znao križati, tko se nije znao križati, tko je gdje putovao, čime i kako, tko je odobravao i potpisivao putne naloge, tko je trošio stranački novac, tko je donirao, tko je komu što prodavao, koliko boca vina je popijeno, koliko kulena, šunki, čobanca i fiša pojedeno, koliko božićnih CD-a je darovano i to starih. U kom smislu starih?
Dajte, najte! To je neprimjereno, primitivno i nimalo ne priliči akademskim građanima. Tako se više ne obračunavaju niti kumice na placu. One zapravo, više nisu kumice. Imaju ako ništa drugo dobar kućni odgoj, služe se internetom i znaju što je red i zakon. Nastoje svojim proizvodima, a ne pričama privući i zadržati kupce. Pitanje je kako će sad i čime Domovinski pokret zadržati svoje članove i simpatizere. Mnogi su stranci prišli, podržali je i simpatizirali upravo zbog njenog lidera, koji je sam po sebi simbol i brend stranke (pokreta). Lider je napustio stranku. Dragovoljno ili prisilno? To više nije bitno. Pravu istinu nitko ne govori. Od poluistina i neistina nastao je pleter nagađanja i obmane.
U Nacionalu piše, kako je dr. Škoro morao otići, zbog skupocjene zlatne narukvice i prstena (kompleta), koji je navodno kupio svojoj mladoj suradnici, stranačkim novcem. Ok! To se vrlo lako može dokazati. Ako je to istina. S tim bi priča morala biti gotova. Tom i takvom Škori u Domovinskom pokretu više nema mjesta. On kao stranački lider, politička i civilna osoba zaslužuje prijezir i osudu. Nema mu kao takvom mjesta niti u politici. Potpredsjednik Sabora i saborski zastupnik nije mala stvar. Osobi s takvim ponašanjem, moralom i karakterom, nema mjesta u Saboru. Ako to nije istina, onda je to za sud i institucije koje se time bave. Ne može se i ne smije ikoga, igdje, ikada, tako optuživati, na rekla-kazala, bez argumentiranih činjenica. Bila to istina ili ne velika šteta je nanesena ugledu Miroslava Škore. U tom kontekstu i u kontekstu kompletnog fenomena Škoro trebalo bi sve ovo sagledati ab ovo, procijeniti i ocijeniti, s više aspekata u samoj biti fenomena kao takvog i njegove dvojnosti, bez Aristotela, Platona, Kanta, Hegela, Heidegera i Husserla.
