Industrija smrti likvidirala je 59.000 ljudi u dva mjeseca!
Agenti Ozne, od oslobođenja Beograda do kraja 1944., likvidirali su desetke tisuća građana Srbije, bez suda, valjanih dokaza i svjedoka, po nahođenju revolucije. Kako ekspresni nasljednici Ozne otkrivaju – Udba, DB, BIA i danas slijede neke tragove “slavne prakse” u svom ratu u ogledalu s narodnim neprijateljima. Srbi su svjetski prvaci u mnogim disciplinama, trenutak su koji imaju stvorio mehanizam za likvidaciju, mučenje, proizvodnju savršenog straha i mržnje. To se “savršenstvo” u početku zvalo Ozna, po Udbi, DB -u, a danas BIA -i. Kad je utemeljen 13. svibnja 1944. u Drvaru, bio je uokviren u gotovo kršćansku ideju “Odjela za zaštitu naroda”. Iz ove mimikrije rođena je zvijer, ideja Josipa Broza, kreativne ruke u razvoju i praksi, nosi rukopis Srbina Aleksandra Rankovića. Ovo nije priča o tome kako se geslo “Znati sve zna” koristila, i na kraju – koje je mentalne i psihosomatske tragove ostavila Srbima u njihovom genetskom naslijeđu. Kao i u Sovjetskom Savezu, tajna policija predstavljala je izvučeni mač revolucije, “najrevolucionarniji i najodavniji organ za očuvanje velikih postignuća naše revolucije”. Povjesničar Srđan Cvetković, koji je svoj znanstveni rad posvetio represiji nad komunističkim režimom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, rekao je za “Express” da je Ozna organizirana kao politička policija, metodološki prema sovjetskom modelu, iz jednog centra. I organizacijski jedinstveno postavljen za cijelu Jugoslaviju. Razgovaramo s njim u Institutu za noviju povijest Srbije, na Trgu Nikole Pašića, u zgradi u kojoj je jedno kratko vrijeme bilo sjedište savezne Ozne. Dugo su sjedište imali u današnjoj zgradi Tanjuga, na Obilićevom vencu. Cvetković ističe da je Ozna prednjačila po teroru i broju strijeljanih bez suđenja u odnosu na druge zemlje u Europi.
– Nasilje nije bilo posljedica prekomjernog stanja ili izvanrednog stanja, već dio detaljnog plana i pretvorilo se u trajan, cjelovit i savršen represivni sustav kojim upravlja sveprisutna tajna služba zasnovana na policiji, vojsci i, naravno, tužiteljima i sudovi koji su sastavni dio staljinističkih sustava. vlasti. Tajna policija bila je okosnica represivnog aparata.
Cilj je bio uspostaviti diktaturu jednog čovjeka, jedne ideologije i jedne stranke – Komunističke partije. Oznu su činili ljudi iz različitih društvenih slojeva, ali ortodoksni komunisti, laki na obaraču i često u korist stranačkog miljea i prije rata. Prošli su obuku i bili su ozbiljno pripremljeni za budući rad. Od njih se tražilo da budu urotni i da izvršavaju naredbe, ne razmišljajući previše – napominje Cvetković. Dok je na ovom području trajao višestruki građanski rat, smatralo se nužnim stvoriti jedinstvenu i moćnu organizaciju koja bi upravljala političkom obavještajnom službom u inozemstvu i na okupiranom području, protuobavještajnom službom u jedinicama NOVJ. Oznaka za Srbiju stvorena je na Visu u lipnju 1944., sve dok partizanske snage nisu prodrle dublje u Srbiju. Na njezino je čelo imenovan Slobodan Penezić Krcun koji je do kraja 1944. cijelu Srbiju već umrežio s moćnom Oznom. Koliko je mreža ozbiljno shvatila svoj posao govori podatak da je do 1947. 364 zaposlenika sastavilo dosje od 47.534 osobe. Primjerice, u Bosni ih je bilo oko 15.000, a u Crnoj Gori samo 6.000. Kadrovski potencijal Ozne, koji Cvetković navodi u svojoj knjizi “Između srpa i čekića”, pomno je biran među najortodoksnijim borcima i beskompromisnim komunistima. Moto je bio “tko ne može ubiti neprijatelja, ne može biti pravi komunist”. Od osnutka na način i načela rada odlučujuće je utjecala sovjetska služba NKVD -a. Časnici Ozne školovali su se na akademijama NKVD -a i Kominterne u Moskvi, a zatim su obučavali mlađe kolege u Srbiji, prenoseći iskustva iz SSSR -a. Gotovo svaka punomoć imala je u svom sastavu jednog službenika NKVD -a. Nisu se previše miješali u rad Ozne, jer su bili zaduženi za beogradske zatvorenike i sovjetske građane koji su se zatekli u Beogradu. Međutim, neki bivši pripadnici jugoslavenske tajne policije svjedoče da je “glavne neprijatelje” zarobio NKVD, dok je manju ribu prepustio Ozni. Nakon osvajanja gradova, Ozna zauzima zgradu zatvora ili veću kuću, te tamo otvara svoje sjedište. Često, prema unaprijed sačinjenim popisima, odmah počinju uhićenja i ispitivanja s mučenjem, koja završavaju tajnim strijeljanjem, uz gotovo obvezno skrivanje tragova. Događalo se i da su presude naknadno izmišljene. O svim tim nastojanjima, za razliku od drugih tajnih službi u zemljama komunizma u Europi, “naša” Ozna pomno je vodila evidenciju žrtava, kako bi kasnije pratila članove obitelji i potomke. Ti su dokumenti danas poznati javnosti, no zanimljivo je da je arhiva BIA -e i dalje dostupna samo povjesničarima, ali ne i novinarima. Praksa je bila sljedeća: Prema izvješću građana, koje se moglo temeljiti samo na glasinama, agenti Ozne uhitili su osumnjičene, ispitali ih i sačinili njihove spise (dosjee). U Beogradu su, na primjer, sa svim karticama i popisima svakodnevno (ponekad i dva puta) odlazili u Maglajsku ulicu (Dedinje), gdje su ljudi iz sjedišta Ozne provjeravali popise. Njihova olovka obično je ispisivala dvije riječi: “Banjica” ili “pucaj” (uglavnom potonje, ako su bile uniformirane osobe ili su označene kao “izraziti neprijatelj”). Bilo ih je gotovo nemoguće ukloniti s popisa na kojem su ljudi svrstani u kategoriju S i raspoređeni na strijeljanje. Posebno su se precizno vodili zapisi o predstavnicima civilnih vlasti: kmetovima, činovnicima, gradonačelnicima, policajcima i ostalima iz birokracije. Osobe u istražnom zatvoru često su bile izložene raznim oblicima mučenja, mučenja i silovanja, najnevjerojatnijih zvjerstava poput lomljenja noktiju, vješanja genitalija, sakaćenja, premlaćivanja … Likvidacije su provedene prema unaprijed pripremljenom i dobro promišljenom -izvan plana. Direktive s vrha bile su precizne. Tražila se najveća tajnost i beskompromisni sukob s “reakcijom i suradnicima, kao i njihovim poslušnicima”. Jedna od najvažnijih metoda naučenih u SSSR -u bila je “pokrivanje”, na svakih 10 građana došao je jedan povjerenik, a po jedan agent morao je biti instaliran u svakom odjelu ministarstava i institucija ili u pogonu tvrtke. Članovi KPJ dobili su ulogu denuncijatora, a u velikim gradovima sustav špijunaže i kontrole dospio je do stanara svake zgrade. Nadzornici zgrada imali su zadatak kontrolirati stanare i posjetitelje Ozne. Nepouzdani nisu mogli dobiti posao. U jednom dokumentu Ozna piše: „Treba imati na umu da povjerenici ne smiju znati jedni za druge, kao i da se na poslu pokazuju što konstruktivnijim. Samo strijeljanje mora se izvesti u najvećoj zavjeri, tako da sam Štab brigade ne zna. Još jednom vas podsjećam da se to odnosi na sve one koji jesu koji se nalazi u vašoj jedinici. Imajte to na umu, jer ako se toga ne pridržavate, snosit ćete punu osobnu odgovornost … ”Nakon kratkog boravka u istražnom zatvoru (obično samo nekoliko dana ili tjedana), gdje su zatvorenici često vezani telefonskom žicom i obično se uzimaju u skupinama od 15 do 30 na stratištima. Postoje slučajevi likvidacije ranjenih ratnih zarobljenika koji su iz bolnica odvedeni na strijeljanje (Vlasotince, Valjevo, Beograd. U divljim čistkama u Srbiji, deseci tisuća ljudi strijeljani su bez suđenja od rujna 1944. do ožujka 1945., dok je sličan broj umro od posljedica nečovječnog postupanja u logorima i zatvorima. Više od 59.000 ljudi koji su umrli na više od 211 lokacija upisano je u registar žrtava koje su za to vrijeme na razne načine likvidirane. Ovaj broj nije konačan jer nedostaju mnogi podaci i dokumentacija. U pravilu, tijekom noći do jutra, najčešće su strijeljani na lokacijama na periferiji gradova, oko vojarni, uz obale rijeka … Samo u noći 31. listopada 1944. strijeljana je 81 osoba. mjesto Lapotince kod Leskovca. Strjeljački vod brojao je od 15 do 30 vojnika KNOJ -a, od kojih svi nisu imali metak u cijevi. Na nekim mjestima javno su pročitani popisi strijeljanih (Banjica-Beograd) ili su podijeljene potvrde o pogubljenjima. Cvetković ističe da je to učinjeno zbog zastrašivanja i dodatnog srama ne samo likvidiranih, već i njihovih obitelji. Prema staljinističkoj “tehnici salame”, bilo je potrebno uvoziti ne samo “neprijatelja”, već i sve koji su s njima imali ikakve veze. Zbog bezakonja u radu Ozne i nemilosrdnih likvidacija, Ranković, a zatim i Krcun, 25. prosinca 1944. pozvali su na prekid ubijanja optuženika bez suđenja. Prema strukturi pogubljenih, na temelju dosad obrađenog materijala, može se reći da je posebnost Srbije u odnosu na Sloveniju i ostale dijelove Jugoslavije veći udio civilnog stanovništva u patnje. U drugom valu 1946.-1948. meta tada već formirane Udbe bili su takozvani suputnici revolucije, uglavnom socijalisti i lijevi poljoprivrednici, uhićeni i osuđeni uglavnom pod optužbom da su bili špijuni zapadnih sila u vrijeme izbijanja Hladnog rata. Konačno, u trećem valu represije od 1948. do 1953., ali i kasnije, “otpadnici” s partijskog kursa ubijeni su nakon sukoba s idolom svih dojučerašnjih komunista, JV Staljinom. U proljeće 1948., točnije Staljinovo izopćenje jugoslavenskog vođe, državni i ideološki sukob doveli su do uhićenja i mučenja svih optuženih za oklijevanje ili vjeru u Staljina, sve do jučer neprikosnovenog vođu kada se i sam Josip Broz zakleo. Optužbe su iznesene u istrazi pod mučenjem bez presedana, bilo je mnogo lažnih priznanja samo kako bi se spasila koža ljudi, koji više nisu mogli izdržati brutalnu torturu. Najtragičnija priča nije u samom broju, već u oblicima neljudskog mučenja i mučenja radi revizije mišljenja. Istražitelji su tražili od optuženika da obavijeste svoje suradnike, ali i one koji su za to znali i nisu ih prijavili.
