Hrvatski Fokus
Povijest

Čudna priča o Franu Supilu, zidarskom sinu iz Cavtata

Krsti stvar pravim imenom: reci lupežu lupež, reci krmači krmača, reci glupanu glupan, reci Hrvatskoj – istinu

 

Čudna je priča o ovom zidarskom sinu iz Cavtata, čudni su njegovi “puti”, prijateljevanje sa genijalnim G. Ferrerom, borba za malenu Hrvatsku da je ne raskomadaju velike sile (vidjeti razgovor Supilov  sa Sazonovim, ruskim ministrom vanjskih poslova), Supilov kvazisocijalizam, Supilo koji se posvadio sa mediokritetima i karijeristima u Jugoslavenskom odboru, Supila koji je naučio mađarski da bi mogao predstavljati Rijeku u Ugarskom saboru, Supila koji je bio naivan da ne prokuži masonstvo Milana Marjanovića (bio urednikom Crvene Hrvatske i Novoga lista) i materijalizam Čingrija, Supila koji je stvorio trgovačku Hrvatsko srpsku koaliciju, pa se munjevito pokajao.

Frano Supilo, protivnik Austrije, ateist, operetni pravaš koji se deset godina ogorčeno borio protiv velikosrpstva da bi postao (iz nužde) politički Jugoslaven, dio je naše kontroverzne inteligencije izmučene bjelosvjetskim igrama i nesposobnošću Austrije da riješi hrvatsko pitanje. Zato su i ubili Franza Ferdinanda jer je želio trijalizam!

Tekst iz “Crvene Hrvatske” od 9. svibnja 1908. pod naslovom “Gospar Frano” je zanimljiv, pa ga zato i prenosim bez većih komentara. Autor nije naznačen.

“Teorija je tako skladna, a praksa je tako neskladna i gorka! Mi smo bili teoretici, krasni teoretici (i ostali, op., T.T.).

I tada, najednom, neka brutalna ruka (crna?, op., T.T.) stade da ruši ovu varmeđijsku (mađ. županijsku) idilu.

“Surovost” rekoše uglađeni; “Nekultura” rekoše pseudo – kulturni; “Prostaštvo ambicijozna samouka” rekoše oni koji su učili za volju svjedočaba; “Šarlatanstvo” rekoše oportunisti; “Izdaja” kliknuše fanatici; “Plaćeništvo” zarežaše zavidnici. A zapravo je to bila samouka, gola, nenacifrana, hoćete li i brutalna praksa, koja se digla proti teoriji.

– Krsti stvar pravim imenom: reci lupežu lupež, reci krmači krmača, reci glupanu glupan, reci Hrvatskoj – istinu.

Usidjelice u hlačama neka ne vode “borbu”. Fiškali neka ne vode politiku, nazdravičari neka ne budu borci, a borci nek ne budu profesori. Život je surov. Borba ne profinjuje, ali jača.

– Hrvatsku zaprljaše! Ona je počela da gnjije, jer gnoj se rađa u mlakama koje miruju, plijesan u prostorima neprozračenim, a u prašini historijskih arkiva – moljci.

Naša finoća i kultura pobijeljuje tek grobove naše.

– Hrvatsku moramo prozračiti, Augijevu štalu razmetati, jer ona je izvor svih naših kužnih bolesti i naše mlohavosti, mlaku treba isušiti, da nas politička malarija ne ubije. A taj se posao ne može obavljati u paradnom odijelu. I ako se zaprljamo, glavno je da blato maknemo sa puta. Još će uvijek ostati dovoljno vremena da preobučemo odijelo i da se isperemo od blata. (od balkanskoga blata se nikada ne ćete isprati, op., T.T.)

Ovako je govorila praksa i gospar iz Dubrovnika zagazio je u blato da pročisti kanale i omogući cirkulaciju zraka i krvi u tijelu narodnom. Politika je bila kod nas nadmudrivanje i mudrovanje, ali nije nikada postala mudrošću.

– Tri stvari treba narodni političar da posjeduje: dobar želudac, debelu kožu i čistu savjest.

Politika je gadna i nezahvalna stvar, jer čovjek mora i sa odurnim da računa i jer treba da manje “kaže”, “izjavi” i “govori”, a više učini, postigne, provede i šuti. Biti hvaljen od svih znači biti svačiji. Bilo je dosta političkih hermafrodita i političkih eunuha. Zato smo i bili – neplodni (…)”

“Politika je račun, moderna politika je kao moderni rat. Danas puca neprijatelj na neprijatelja na kilometre daleko, a da se i ne vide. Račun i pamet odlučuje, a ne kuraža. Do vraga i programi i stranke i stranački interesi. To su sve samo sre(d)stva i oružja, a ti(h) treba mijenjati prema situaciji i shodnosti. (zaista zgodno, prvo se nasuprot uglađenih teoretika hvali samouka iskrena sirovost koja kaže popu pop a bobu bob, da bi se zatim veličala neiskrena i hladna duboka računica, tko li je ovaj tekst pisao, op., T.T.)

I Farizeji se stali zgražati: ta to je beznačelnost proklamirana kao jedino načelo! To je nemoralna politika! To je prezir ideala! To znači stavljati se nad sve drugo, sa svetinjama se igrati!( to znači voditi jugoslavensku i makijavelističku britansku a ne hrvatsku politiku, naivni moji Hrvati, op., T.T.)

Pa dakako! Ta i nisu te vaše “svetinje” drugo nego igračka. Samo što ste vi s tim lutkama trgovali u privatnu korist. (ako je itko trgovao u svoju korist to su radili Čingrije, op., T.T.) Kad su ljudi toliko glupi ili naivni da vjeruju formulama više nego li onom što ove zapravo pokrivaju – onda treba sa tim računati i s time raditi. Tu je materijal, iz njega treba nešto smijesiti, nešto učiniti.(uh, kakva anemična filozofija, op., T.T.) Političar računa s onim što jest, eliminira ono što mu smeta, upotrebi ono što je od koristi. Glavno je znati što se hoće i htjeti, doista htjeti ono što se može.

Ovako je govorila praksa, a ta personificirana praksa bio je gospar Frano. Žilav, mišičast, željeznih nerava, podnosljiv, malorijek. U njegovoj familji imade krvi genoveške, hercegovačke i dubrovačke (majka rođ. Guljelmović, prezime zabilježeno kao Guglielmo već 1540. g. u Obodu, najzapadnijem dijelu Konavala uz samu Župu, op., T.T.), a rođen je u Cavtatu. U starini su govorili da su Genovezi najlukaviji ljudi, a Dubrovčani se diče da su lukaviji od Genoveza (Genova u Italiji). Cavtaćani su pako, to Dubrovčani priznaju, još mudriji od Dubrovčana.

Gospar Frano pak rado citira onu staru: “Najveća lukavost je biti doista čist i pošten”.(Supilo je bio naivan, tj. simplik, čist poput djeteta, op., T.T.)

Živi i nešto forsirani protest protiv kićenosti i nacifranosti ide okolo zguren, istegnuv naprijed veliku glavu na silnim plećima. Kada hoda sam, još kako tako se uspravi, kada te sastane jače se zguri, izbaciv tek na tren glavu, namignuv očima, spustiv brk. I onda malko šmrcne, pa će: – A?!

– Što je nova (Kenova je uobičajen upit u Dubrovniku, T.T.) gosparu Frano? Kakova situacija?

On šuti. Dugo šuti. A onda najednom: – A kuda ćete? I krene s vama.

– Ma tko je ono tamo, onaj dugački. Već ga tri puta susrećem i razmišljam tko bi mogao biti. Da li je vlastelin, ili činovnik ili hochstapler kaki. Pazi kako ide. Baš ovakovog jednog sam promatrao u Fiorenci. (Firenci)

O politici ni riječi. A onda molećim glasom. – Boga ti, molim vas, gdje je ovdje kakva slastičarna?

I on ide u slastičarnu i pojede dva, tri, četiri do pet komada.

– A sad moram ići na tu vražju sjednicu.

– Što će biti?

On slegne ramenima, žmirne, nadigne obrve kao da mu je svega dosta pa će:

– Ah, ne znam! Z bogom! I ode.

Izgleda u prvi mah najdosadnijim i najnemotornijim čovjekom. Pa i u saboru, ili na kojoj sjednici, sjede u kut, u sjenu, zguri se, igra se parajući papiriće ili slažući žigice jednu povrh druge, ili crta kake figure, promatra koju točku. Na oko nama apatičan! A onda će kasnije:

– Jesi li ga vidio kako se je držao? Ja sam sve htio razabrati što se on ono neće da oda! Ono što on misli! A onda sam ga ispod oka pogledao i namignuo mu onako tek na pola smiješeći se, kao da kažem: “Jel’ da, razumijemo se, a?” A on se je zbunio! Baš dobro sam se zabavio. I vidio si kako je onda ušutio i sve mu je nekako onda pošlo – nizbrdo!

Jednom u Pešti ( a bio je već davno poznat sa svim ministrima, dapače je bio već i “oberban”) zatekosmo ga u jednoj posve pokrajnoj uličici. Drži nešto u ruci, umotano u mokar papir. – Ma što je to?

– Hm! K(l)imne on glavom, baš je dobar. Odavno nisam takova šta našao.

Bio je veliki krastavac.

Drugoga dana ide on opet iz neke ulice i nosi nešto umotano u ruci.

– Ha! Krastavac! Smiju se drugovi. A on samo šuti i ide dalje. Kada ag saletiše da pokaže, a on će pobjedonosno:

– Nu! Uhvatio sam ga! Jedva u nekoj maloj knjižari. Najnoviji roman Prevosta! (A. F. Prevost zvan abbe, fr. pisac iz 18. stoljeća, op., T.T.)

Eto, ovakav je on, gospar Frano. Mako tajanstven, malko maskiran nebrigom, čas opet vanredno živahan i snažan u izrazu. Uvijek govori zorno, u slikama, koje nadugo razvija i pripovijeda da bolje djeluje pointa.

Uvijek prati gestama pripovijedanje. U vrlo uskom krugu često puta mekan i sentimentalan, čeznutljiv za čitanjem knjiga, mirom ili plandovanjem po Italiji ili Parizu, (jednom je “na dopust” da umiri živce od rada, pošao – ravno u Fiorencu, da proleži jedno popodne pod nekim drvom u okolici na mjestu koje mu se od prije osobito dopalo i kojem ga povukla nostalgija)

Promatrač i analizator ljudi i njihovih naravi, vješt pripovijedač njihovih navika, čovjek s malim potrebama, koji uvijek misli na sve, računa sa svim. Ni u mišljenju nije teoretik, jer on govori, razlaže i misli zorno, u slikama, nikad apstra.

Nije tvoran nego eksekutivan duh, akoprem bi u drugim zgodama možda bio vrlo plastičan novelista. Traži u čovjeku uvijek ljudsku stranu, s njom računa i operira. Nije političar ideolog, nego psiholog. Riječju : autodidakta silne energije, oštra oka, jakih živaca, debele kože, dobrog želudca i čiste savjesti

– A što to opet nosite gosparu Franu! Novu resoluciju, ili možda dinare beogradske ili lire talijanske?

-Hm? Bit će sve dobro! Bit će sve u redu!

Članak je prenesen iz časopisa Zvono kojemu je urednik poznati mason Milan Marjanović. Nesretni Supilo je prikazan kao osobenjak kojemu ne bi pristajalo ni mjesto župnika u kakvoj zabiti, ili rastresenoga profesora.

Čudi me da je “Crvena Hrvatska” takvo što objavila, podsjetiti je da je Supilo zavađen sa Melkom Čingrijom koji je bio ne toliko pokvarenjak koliko bezraložno napuhani spletkar.

Za ono doba Supilo je bio nekako čudan, neposredan u komunikaciji i u “svom filmu”.

Sa genijalnim Ferrerom se upoznao riječima: “Io sono un Croato!” U suprugu mu Ginu bio je platonski zaljubljen, a sinu Ferrerovom Leu (koji bijaše djetešce tada)je poklonio konavosku kapu. Ferrero koji je bio prijatelj Hrvatske težio je prema poštenom razgraničenju Italije i Jugoslavije u hrvatskim krajevima; čak mu je i zet bio poznati romanist i intelektualac Bogdan Radica iz Splita.

Teo Trostmann

Povezane objave

Maršalove sirove strasti

HF

Rudolf Maixner o Vitu Mariji Bettera Vodopiću

hrvatski-fokus

Porušeni srednjovjekovni grad Ani

HF

Pismo Nike Velikog Pucića Marinici N. Giorgiju

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više