Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Republika Hrvatska nema suvislu državnu iseljeničku politiku

Uvođenjem dopisnog glasanja logično je za očekivati da će se povećati broj zahtjeva za dobivanje hrvatskog državljanstva

 

NACIONALNI PLAN RAZVOJA ODNOSA REPUBLIKE HRVATSKE S HRVATIMA IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE

Prije nego što navedem prijedloge koji bi po mom mišljenju trebali biti dio državne strategije prema hrvatskim iseljenicima, želim iznijeti moj stav vezan uz tematiku hrvatskih iseljenika. U prvom redu polazim od stajališta da Republika Hrvatska nema suvislu državnu iseljeničku politiku, bez obzira što je Sabor Republike Hrvatske prije desetak godina usvojio Zakon o hrvatskim iseljenicima. Također želim istaći da je hrvatska dijaspora – iseljeništvo veoma heterogena, tako se ona ne može i ne smije tretirati kao jedinstvena grupa, što naša državna politika nažalost čini.

Opće je poznata stvar za sve one pojedince koji se bave tematikom i poviješću hrvatskog iseljeništva da je ono produkt četiri svjetska migracijska vala iseljavanja, koji su nastali u različitim vremenskim periodima, a najčešće izazvani političkim i ekonomskim prilikama u domovini. Svakako u razmišljanju i osmišljavanju prijedloga za Nacionalni plan razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske vodio sam računa o razlikama koje postoje među hrvatskim iseljenicima. U prvom redu o novim sredinama (državama) u koje su se uselili, njihovom stupnju integracije u te sredine, socijalnom  položaju na društvenoj vertikali koji su ostvarili u novim sredinama, jezična sposobnost kako na hrvatskom jeziku tako i na jeziku država u kojima žive i na kraju, što je veoma važno za istaći, različit stupanj povezanosti sa Hrvatskom.

Imajući u vidu sve gore spomenute različnosti po mom mišljenju hrvatsku dijasporu – iseljeništvo možemo podijeliti na dvije grupe, „staru“ i „novu„.

Pripadnike stare grupe čine iseljenici koji su napuštali domovinu prije Prvoga svjetskog rata i u periodu između dva svjetska rata, te oni koji su  odseljavali krajem šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Nakon uspostave demokratske i suverene Republike Hrvatske, a posebno nakon što je Hrvatska postala 28. punopravni član Europske unije, iseljavanja iz domovine iz godinu postaje sve su masovnija. Zemlju napuštaju ljudi zbog preniskih plaća, nezaposlenosti, radne nesigurnosti, zbog neslaganja s vrijednosnim sustavom zajednice te nepovoljnih uvjeta za osobni razvoj i slično. Tako su, kao i u prethodnim iseljavanjima i  na ovo zadnje iseljavanje i stvaranje tzv. nove dijaspore,  utjecale promjenjive (nepovoljne) društveno –ekonomske i političke prilike u zemlji.

Pripadnici ove nove grupe što je bilo logično i za očekivati imaju potpuno drukčije odnose i osjećaje prema domovini. Neka istraživanja ukazala da su više mobilni i da žele imati veze i sa domovinom i sa državama koje su ih primile. Zato kada razmišljamo o usvajanju Nacionalnog plana razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, Vlada RH mora voditi računa o tome. Nacionalni plan mora biti usvojen konsenzusom svih političkih stranaka zastupljenim u Saboru a ne samo jedne političke stranke.

Kada se uzme u obzir činjenica da Hrvatska ima mnogobrojno iseljeništvo koje se nažalost u zadnjih nekoliko godina povećalo za više stotina tisuća ljudi, smatram da bi naše Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, uz neke druge državne institucije zadužene za rad i suradnju s hrvatskim iseljeničkim zajednicama trebali posvetiti veću pažnju iseljenicima. To se naročito odnosi na hrvatsku diplomaciju, koja bi trebala biti aktivnija i agilnija u suradnji s hrvatskim iseljenicima. U novonastalim globalnim procesima kada je globalizacija postala glavna i najjača ideologija, naše društvo, a time i hrvatski iseljenici izloženi su mnogim novim izazovima. Da bi jaz i nerazumijevanje između domovine i iseljenika bio što manji potrebno je da u Hrvatskoj napravimo ogroman iskorak s time što ćemo usvojiti jednu razvojnu strategiju u čijem planiranju svakako moramo uključiti i pripadnike druge generacije hrvatskih iseljenika koji su školovani i stekli svoje znanje na europskim i svjetskim sveučilištima. Uzimajući u obzir ovo što je gore spomenuto kao i  neke druge važne činjenice glavni prioriteti odnosno glavni ciljevi državne iseljeničke politike trebali bi biti bazirani na sljedećem:

  1. Veća i brža integracija iseljenika odnosno pojedinaca u hrvatske zajednice i njihove organizacije, što bi doprinijelo jačanju hrvatskog nacionalnog identiteta unutar dijaspore – iseljeništva.

Trenutačno se u redovima hrvatskih iseljenika osjeća jedan vakum, kako u vodstvu iseljeničkih organizacija tako i u njihovim aktivnostima. Između ostaloga on je nastao kao produkt generacijskih smjena u hrvatskim iseljeničkim zajednicama, a sa druge strane ne prihvaćanjem izazova nametanjem novih globalizacijskih procesa. S novonastalim društvenim procesima u svijetu uloge raznih dijaspora u svijetu, a time i hrvatske  su se drastično promijenile.

  1. Ojačati nacionalni identitet hrvatske dijaspore – iseljenika. Naime sport a naročito nogomet ne može i ne smije biti glavni i jedini čimbenik jačanja hrvatskog identiteta među hrvatskim iseljenicima.
  2. Iskoristiti ekonomski, profesionalni potencijal dijaspore – iseljenika, a naročito njihovu mogućnost da doprinesu što većem i pozitivnijem ugledu Hrvatske u svijetu. Zato je potrebno uz suradnju i podršku hrvatske diplomacije osnivati hrvatske lobističke udruge širom svijeta.
  3. Nakon zagrebačkog a kasnije i petrinjskog potresa, hrvatski iseljenici su ponovo po ne znam koji puta u prošlosti pokazali svoju ljubav i odanost prema domovini. U veoma kratkom vremenu su uspjeli donirati milijune američkih dolara pomoći nastradalima od potresa. No s druge strane moramo biti otvoreni i iskreni sami prema sebi i konstatirati da odnosi između domovine i iseljeništva najblaže rečeno nisu na nekoj zavidnoj razini. Svakako za takvo stanje postoji veliki broj kako objektivnih tako i neobjektivnih razloga.

Zato je veoma važno da u ovom pokušaju osmišljavanja Nacionalnog plana razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, uzmemo vremena i dobro razmislimo, kritički se osvrnemo i analiziramo dosadašnje odnosno današnje odnose koji vladaju između domovine i iseljeništva kakao bi svojim prijedlozima eventualno pomogli da suradnja između domovine i iseljeništva postane kvalitetnija i efikasnija. Zato je izuzetno bitno da u planiranoj državnoj strategiji prema hrvatskim iseljenicima veoma jasno istaknemo koji  su to državni prioriteti i ciljevi. Da bi omogućili povratak (ili useljavanje) što većeg broja hrvatskih iseljenika, naročito pripadnika druge, treće pa i četvrte generacije, zatim privukli iseljeničke investicije, unaprijedili rad državnih institucija čiji su programi bazirani na suradnji s hrvatskim iseljeničkim društvima kao i istaknutim pojedincima, objektivnije i kvalitetnije prikazivali djelovanje i život hrvatskih iseljenika  u domaćim medijima potrebno je preuzeti slijedeće korake:

  1. Ponovno uspostaviti to jest obnoviti Ministarstvo iseljeništva

 S njegovom obnovom tematika a time i problematika hrvatskih iseljenika, njezini odnosi s domovinom dobili bi veći politički značaj, čime bi se i razina tih odnosa automatski  podigla  na višu političku razinu. Između ostalog dobila bi se veća materijalna sredstva, veći broj djelatnika, a  time što bi bilo logično za očekivati, mogućnost  lakše i efikasnije realizacije složenijih  projekata, kao na primjer: dovođenjem desetak tisuća hrvatskih iseljenika naročito iz država Južne Amerike, ili pak povratkom onih koji su napustili Hrvatsku u zadnjih nekoliko godina i odselili u razne europske države.

  1. Razvijati kulturu povratka

Od nacionalnog značaja je da se među hrvatskim iseljenicima počne sistematski razvijati jedna dobro osmišljena kultura povratka u zemlju rođenja ili porijekla. Da je to potrebno najbolji su primjeri hrvatskih zajednica u Južnoafričkoj republici i Venezueli. Naime u Južnoafričkoj republici djelovala je hrvatska zajednica koja je brojila oko 8000 ljudi. Zbog velikih političkih promjena koje su krajem dvadesetog stoljeća zahvatile tu državu, mnogi Hrvati, naročito pripadnici druge i treće generacije, u strahu i neizvjesnosti koje su te promjene donosile, odselili su uglavnom u  Australiju, Kanadu, SAD i Englesku. Državna vlast u Hrvatskoj nije niti pokušala da nešto poduzme kako bi utjecala na te Hrvate da se vrate ili dosele u zemlju svoga porijekla. Drugi primjer je novijeg datuma. Nestabilne i loše političke i ekonomske prilike u Venezueli, potakle su Mađarske vlasti da organiziraju povratak nekoliko stotina svojih sunarodnjaka iz Venezuele, a mi, iako imamo brojnu zajednicu u toj zemlji, zadovoljili smo se samo organiziranjem i slanjem humanitarne pomoći.

Kako bi doprinijeli kulturi povratka među hrvatskim iseljenicima, mišljenja sam da bi trebalo  osmisliti jednu strategiju, u kojoj bi bili predstavljeni  razni programi  koji  bi trebali biti bazirani na tome da potičemo hrvatske iseljenike da godišnje odmore, blagdane nastoje provoditi u domovini. Po pitanju pripadnika druge, treće generacije iseljenika, motivirati ih da barem jedanput u životu posjete zemlju svoga porijekla. Dakle, razvoju kulture povratka među hrvatskim iseljenicima svakako jednu od glavnih ako ne i glavnu ulogu može i trebao bi imati turizam. Na tom polju trebalo bi razvijati turističku ponudu baziranu na ideji  „find your roots“ (pronađi svoje korijene), tako bi se privukli mnogi mladi potomci Hrvata koji možda nikada nisu bili u Hrvatskoj, a sa ovakvim turističkim programima mogli bi upoznati domovinu svojih predaka. Vjerski turizam koji kao i zdravstveni imaju veliki potencijal, zatim znanstveni  sportski, i slično.

Razvoju kulture povratka može se doprinijeti i organiziranjem manifestacija poput smotre hrvatskog iseljeničkog folklora ili pak vjerskih susreta ili olimpijade hrvatske katoličke mladeži, koji su rođeni u iseljeništvu. Činjenica da u iseljeništvu postoji oko  200 folklornih društava, to predstavlja veliki potencijal za organiziranje ovakve manifestacije. Također činjenica da u iseljeništvu djeluje blizu 200 katoličkih misija i župa potiče nas da razmišljamo i planiramo mogućnost organiziranja susreta hrvatske iseljeničke katoličke mladeži u Hrvatskoj. Ovakvi skupovi u prvom planu doprinijeli bi jačanju hrvatskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta što je u današnje vrijeme od velike važnosti i značaja za Republiku Hrvatsku.

  1. Osnivanje kulturnih centara u većim hrvatskim zajednicama širom svijet

U hrvatskim iseljeničkim zajednicama, posebno u preko oceanskim zemljama, postoji velik broj Hrvatskih domova koji su zajedno s katoličkim župama bili centri društveno – političkog života Hrvata u tim zajednica. Smjenom generacija, tako i sa uspostavom demokratske i suverene Republike Hrvatske, većina tih domova izgubila je svoj značaj i ulogu koju su donedavno imali u životu hrvatskih iseljenika. Zbog  novonastalih prilika u hrvatskim zajednicama širom svijeta kao i činjenice da postoji mnogobrojna hrvatska dijaspora – iseljeništvo mišljenja sam da bi Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, to jest  njezini diplomati, trebali biti aktivniji u odnosima prema pripadnicima hrvatskih zajednica širom svijeta. To se posebno odnosi na one diplomate  koji su zaduženi za kulturu i gospodarstvo u našim diplomatskim predstavništvima. Tako bi mogli i trebali u suradnji sa  hrvatskim iseljenicima  organizirati različite manifestacije i zajednička druženja. Na primjer: održavanje Tjedna hrvatskog filma. Svjedoci da mnoga strana veleposlanstva u Zagrebu to rade skoro svake godine. Zatim predstavljanje i reklamiranje hrvatske gastronomske ponude i hrvatskih vina u poznatim hotelima u gradovima širom svijeta, u kojima postoje dobro organizirane  hrvatske zajednice. Ovakve i slične manifestacije mogle bi doprinijeti osnivanju i djelovanju hrvatskih lobističkih grupa u mnogim državama, čiji bi osnovni zadatak bio širenje hrvatskih interesa.

Hrvatska diplomatska predstavništva kroz brojne podružnice Hrvatske gospodarske komore  u svijetu mogla bi organizirati ekonomski forum o Hrvatskoj.

Danas kada imamo vlastitu demokratsku državu, kada je globalizam postao vodeća i najdominantnija ideologija, hrvatski iseljenici su s pravom očekivali da će hrvatski diplomati u većini slučajeva preuzeti od njih ulogu u očuvanju i promociji hrvatskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta u gradovima i državama u kojima oni žive. Na žalost, to se u većini slučajeva nije dogodilo, kao i činjenica da pripadnici druge ili eventualno treće generacije nisu preuzeli vodeće uloge u hrvatskim zajednicama. Suočeni s procesom globalizacije i izazovima koje ona nameće starije generacije hrvatske dijaspore nisu bili pripravni da se suoče s nastalim stanjem ili bolje rečeno nisu se znali suprotstaviti tim izazovima.

Mislim da bi u novonastalim prilikama, a u dogovoru s hrvatskim iseljenicima, bilo učinkovito kada bi barem dvije mlade osobe, dobro upućene u tematiku, najmanje šest mjeseci do godinu dana  bili gosti u hrvatskim zajednicama naročito Južne i Sjeverne Amerike i Australije. Oni bi za uzvrat što imaju besplatan smještaj i hranu, trebali u dogovoru s hrvatskim iseljenicima  planirati i organizirati razne kulturne programe. Godišnje organizirati nekoliko seminara sa različitim temama s ciljem promoviranja i boljeg povezivanja između domovine i iseljeništva.

Glavni ciljevi takvih seminara trebali bi biti osmišljeni da:

– promoviraju društveno – kulturni života Hrvatske;

– doprinose boljoj koordinaciji između državnih institucija, a posebno onih čiji je posao povezan s iseljenicima, kao i povezivanje lokalnih zajednica s iseljenicima;

– promocija i izmjena mišljenja s pripadnicima  druge i treće generacije Hrvata  koji promoviraju inicijative u interesu hrvatskih zajednica.

  1. Iseljeničke investicije

Ne ulazeći u prošlost, odnosno u razloge što nije došlo do većih i značajnih iseljeničkih investicija  u hrvatsko gospodarstvo, sada se ukazuje posljednja šansa da se preko Nacionalnog plana razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske ponovo pokuša privući veće investicije hrvatskih iseljenika. Za to imamo dosta primjera u svijetu gdje su mnoge države svojim iseljenicima ponudile primamljive olakšice, porezne ili neke druge s ciljem kako bi privukli veća iseljenička ulaganja. Tako je na primjer državna vlast  u Meksiku prije dvadesetak godina osmislila PROGRAM 1 ZA 1. Na osnovu ovog programa država je svakom iseljeniku ili iseljeničkoj organizaciji na njihov svaki uloženi dolar investiran u različite projekte u Meksiku  dala jedan dolar. Ovaj program urodio je plodom i postao vrlo popularan među meksičkim iseljenicima koji u ogromnoj većini rade i žive u SAD. Samo par godina kasnije država je uspostavila PROGRAM 1 ZA 3 što je u praksi značilo da za svaki dolar koji je iseljenik uložio država je davala tri. Tako da su ta ulaganja išla po principu  iseljenik 25%, država 25%, lokalna zajednica 25 %  i županija 25%. Ovaj program kao i prethodni je nakon nekoliko godina postao toliko uspješan da su ulaganja meksičkih iseljenika bila veća od prihoda koji Meksiko ima od turizma, a koji je glavna grana meksičkog gospodarstva.

Prije nekoliko godina Državna vlast u Irskoj osnovala je specijalni Irski iseljenički gospodarski fond, koji irskim iseljenicima povratnicima koji odluče graditi hotele ili stambene objekte odobrava kredite sa malim kamatnim stopama. Grčka je pak svojim iseljenicima ponudila kupnju državnih dionica. Mnoge države sa brojnom iseljeničkom zajednicom osmišljavaju programe kako bi motivirali svoje iseljenike da investiraju u domovinu.

Hrvatskoj, na primjer, nedostaju kvalitetni domovi za starije osobe.

Ponuda nekih beneficija od strane države poput oslobađanja plaćanja poreza prvih deset godina, davanja kredita s povoljnim kamatnim stopama ili neke druge beneficije hrvatskim iseljenicima koji se odluče za takve projekte mogao bi uroditi plodom.

  1. Hrvatski iseljenici kao potencijal demografske obnove Hrvatske

U današnjim prilikama hrvatski iseljenici predstavljaju najveći, najjeftiniji  i neiskorišten potencijalni projekt koji bi mogao doprinijeti demografskoj  obnovi Hrvatske. Desetljećima su Hrvati iz Bosne i Hercegovine bili glavni bazen kojeg je Hrvatska koristila za svoju  demografsku obnovu . Nakon velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, stotine tisuća Hrvata napustilo je tu državu i  u velikom broju završilo u zemljama zapadne Europe, što je dovelo do velikih demokratskih gubitaka a naročito se smanjio broj Hrvata koji je ostao živjeti u Bosni i Hercegovini. Tako Hrvatska u budućnosti ne može više očekivati da će nedostatak radne snage stizati iz Bosne i Hercegovine. Globalizacijska politika Europske unije pak potiče doseljavanje migranata iz Afganistana, Sirije, Pakistana i sličnih zemalja u zemlje Europske unije. Hrvatska kao ostale članice EU prihvaćaju dogovoreni broj izbjeglica a kako bi se provela njihova uspješna integracija u hrvatsko društvo, od države se traži da vodi  brigu o njihovom smještaju, prehrani, školovanju, učenju hrvatskog jezika, pronalaženju radnog mjesta i drugo. Dok bi eventualni troškovi povratka hrvatskih iseljenika, to jest razni projekti koji bi uključivali otvaranje novih radnih mjesta kao i neke vrste beneficija za potencijalne povratnike u domovinu, državu koštali mnogo manje. Također moramo voditi i računa da eventualni masovniji dolazak velikog  broja stranih državljana iz Afganistana, Pakistana, Sirije, Indije može utjecati i na socijalnu i kulturnu sliku zemlje. Sve države u svijetu imaju razne agencije zadužene da vode brigu i planiraju strategiju useljavanja, koja je bazirana na potrebama gospodarstva ili pak nekih drugih društvenih grana. Prema tome Hrvatska ne treba biti  izuzetak po tom pitanju i zato mora unaprijed planirati i voditi računa o primanju stranih državljana u našu zemlju.

POVRATAK HRVATSKIH ZNANSTVENIKA I SRUČNJAKA U HRVATSKU

U sklopu demografske obnove Hrvatske, kao jedan od mogućih i poželjnih programa svakako bi trebao biti povratak hrvatskih znanstvenika, stručnjaka a iznad svega radnika raznih obrtničkih zvanja. U vrijeme kada u Hrvatskoj imamo manjak liječnika (morali smo primiti 150 liječnika iz susjednih država), u vrijeme kada nam fali majstora svih obrtničkih zvanja, pa tvrtke rješenje problema u nedostatku radne snage, traže u Indiji , na Filipinima i drugim dalekim državama. Državna vlast mora pod hitno poduzeti neke mjere u tom pravcu. Tako na primjer u vrijeme ministra znanosti Dragana Primorca uspjelo se vratiti više od sto liječnika. Zato bi se taj model povratka mogao ponovo uvesti.

Regrutiranje visoko obrazovanih pojedinaca a naročito mladih stručnjaka pripadnika druge i treće generacije koji su školovani na prestižnim svjetskim sveučilištima da se dosele u zemlju svog porijekla, morao bi biti jedan od postavljenih ciljeva u  Nacionalnom planu razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske.  Mnoge države u svijetu koje imaju brojnu dijasporu – iseljeništvo nastoje povratiti svoje znanstvenike, stručnjake, ili pak pripadnike druge generacije u svoje zemlje kako bi iskoristili njihovo stečeno znanje i radne navike. U tom kontekstu državne vlasti poput Meksika, Izraela, Kine osnivaju posebne agencije, urede koji se bave pitanjima povratka njihovih iseljenika. U suradnji sa svojim  iseljeničkim udrugama oni nastoje otkriti uspješne pojedince s ciljem da ih vrate u domovinu. U tom pravcu Kina je osmislila jedan specijalni program s ciljem da u zemlju vrati 1000 znanstvenika i stručnjaka. Najbolji primjer kako iseljenici mogu svojim znanjem doprinijeti razvoju svoje zemlje je primjer Čilea iz ne tako davne prošlosti. Naime u vrijeme diktature generala Pinochetia u zemlji je vladala velika ekonomska kriza. Kada su ga informirali i predložili da se stupi u kontakt s nekoliko čileanskih iseljenika vrhunski ekonomski stručnjaka koji su bili školovani na prestižnoj čikaškoj školi iz ekonomije, general nije uopće dvojio nego je dao zeleno svijetlo da ih se pokuša uvjeriti da se vrate u domovinu. I pored činjenica da su oni otvoreno kritizirali njegov režim on im je dao potpunu slobodu i svu političku podršku po pitanju  ekonomskog programa. Zahvaljujući ekonomskom programu koji su osmislili ovi čileanski iseljenici povratnici iz SAD, zemlja  je u narednih nekoliko godina doživjela ekonomski procvat, i od zemlje koja je imala najgoru ekonomsku bilancu u Južnoj Americi u veoma kratkom vremenskom periodu uspjela se popeti  na prvo mjesto svih država Južne Amerike po pitanju gospodarstva.

Uz dobre plaće, garanciju da će im se omogućiti da aktivno sudjeluju u formiranju razvojne strategije hrvatskog društva, mišljenja  sam da bi se našao jedan određeni broj stručnih i visoko obrazovanih pripadnika druge i treće generacije Hrvata da se dosele u zemlju svoga porijekla. Činjenica da je Republika Hrvatska član Europske zajednice, što omogućuje veću i lakšu mobilnost, puno lakše ostvarivanje njihovih profesionalnih ambicija. Tu su i prednosti života u Hrvatskoj (lijepa, ugodna i mirna zemlja za život), te emocionalna povezanost sa Hrvatskom dobri su  razlozi, pa vjerujem kakao bi se mnogi od njih odlučili na ovaj dolazak u Hrvatsku.

  1. Elektronsko i dopisno glasovanje

Pitanje koje u zadnjih nekoliko godina koje remeti odnose između Hrvatske i njezinih iseljenika  je pitanje prava dijaspore na elektronsko i dopisno glasovanje.

Pravo, dopisno glasanje je pitanje s kojima su se suočile mnoge države članice Europske unije. To je pitanje koje je posebno u vrijeme izbora doprinijelo žučnim raspravama u mnogim državama, pa i u Hrvatskoj. Ako se ima u vidu da je fundamentalno pravo političke integracije s ciljem punog političkog sudjelovanja u društveni život zemlje, postavlja se pitanje zašto onda opstrukcije po tom pitanju. Svakako stav bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i njegovih političkih istomišljenika da svi građani Hrvatske koji ne plaćaju državni porez nemaju pravo odlučivati o formiranju vlasti u Hrvatskoj je legitiman. I dok ovakav stav zahtjeva jednu ozbiljnu javnu i stručnu diskusiju, zabrinjava mišljenje i politički stav vrlo utjecajnog člana SDP-a i člana hrvatskog Sabora Arsena Bauka, koji je nedavno javno izjavio da njegova stranka i on osobno neće nikada glasati da dijaspora ima pravo na dopisno glasanje iz jednostavnog razloga, što bi u tom  slučaju njezini pripadnici dobili mogućnost veće političke moći. Svaka vlast i njezini političari koji se plaše svojih građana i njihovog prava da sudjeluju u demokratskim procesima, ne predstavlja niti može predstavljati svoje građane. Vrijeme takve vlasti, takvih političara treba biti iza nas. Znanstvena istraživanja i mnoge stručne studije po pitanju političkog sudjelovanja iseljenika u mnogim državama  pokazali su u većini slučajeva da dijaspore – iseljenici nisu zainteresirani da sudjeluju u političkim procesima zemlje svoga porijekla, bez obzira na pozitivne učinke koje su mnoge zemlje učinile prema svojim iseljenicima. Za to postoji tisuću i jedan valjan i opravdan razlog. Sa druge strane, da pripadnici dijaspore i iseljeničkih zajednica mogu svojim glasanjem odlučiti o izborima u svojim zemljama porijekla, najbolji su primjeri Moldavije i Rumunjske. Nedavno izabrana predsjednica Moldavije pobijedila je zahvaljujući glasovima dijaspore. Na predsjedničkim izborima održanim 2009. godine u Rumunjskoj, njezina je dijaspora ko će biti novi predsjednik Rumunjske. Predsjednik Basescu, kandidat Demokratske liberalne stranke, poslije prvog izbornog kruga, je imao minimalnu prednost ispred svog protivnika kandidata Demokratske stranke Mircea Geoana. Uvečer 6. prosinca 2009., nakon drugog kruga za predsjednika proglašen je Geoana  (na osnovu izlaznih rezultata glasanja). Rezultati izlaznog broja glasovanja su bili Geona 51.2, a Basescu 48.8. Međutim sljedeći dan Basescu je izašao kao pobjednik. Glavni razlog za njegovu pobjedu su bili glasovi rumunjske dijaspore – iseljenika, koji su ogromnom većinom glasovali za njega. Na izborima 2006. godine koji su održani u Italiji glasovi iz dijaspore su doprinijeli maloj većini u Senatu, a ona je doprinijela da Romano Prodi  formira svoju vladu.

Za razliku od ovih primjera u kojima su glasovi iz dijaspore odlučivali o izbornim rezultatima, dijelim mišljenja onih koji smatraju da hrvatsko iseljeništvo nije nikada u povijesti demokratske Republike Hrvatske odlučivalo o formiranju vlasti, što je svakako dobro. Evo kako su neke od država članica Europske unije riješili problem glasanja svojih dijaspora –iseljenika ili pak njihove zastupljenosti u Saboru:

IRSKA odobrava glasanje za dijasporu;

FRANCUSKA, ITALIJA, PORTUGAL i RUMUNJSKA rezervirale su određeni broj mjesta u Saboru za predstavnike dijaspore – iseljenika;

AUSTRIJA, NJEMAČKA, LUKSEMBURG dozvoljavaju glasovanje u odsustvu;

POLJSKA  dozvoljava glasanje na mjestima koja organizirana poljska dijaspora;

ČEŠKA zabranjuje glasovanje u svojim veleposlanstvima i generalnim konzulatima:

MAĐARSKA dozvoljava elektronsko i dopisno glasanje.

Slične ili skoro iste modele u glasanja pripadnika svojih dijaspora – iseljenika imaju mnoge zemlje Južne Amerike i Afrike.

Smatram da se u slučaju glasanja hrvatskih iseljenika moraju napraviti radikalne promjene, i to iz više razloga:

– prvo, apsurd je da glasovi Hrvata Bosne i Hercegovine odlučuju tko će predstavljati hrvatske iseljenike u Saboru Republike Hrvatske, iz jednostavnog razloga što Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu pripadnici iseljeničkih grupa, nego su oni jedan od tri konstitutivna naroda u toj državi;

– drugo, uvođenjem dopisnog glasanja povratit će se izgubljeno povjerenje kod jednog velikog broja hrvatskih iseljenika u državnu vlast, bez obzira koja politička stranka ili koalicija je čelu države;

– treće, uvođenjem dopisnog glasanja logično je za očekivati da će se povećati broj zahtjeva za dobivanje hrvatskog državljanstva, a time eventualni povratak ili, u najmanju ruku, veća i snažnija emocionalna povezanost.

LITERATURA:

  1. Rezolucija Prvog hrvatskog iseljeničkog kongresa održanog 2014. godine u Zagrebu
  2. Usvojena Rezolucija Evuopskog vijeća 2043. 2015. godine Democratic participation for migrant diasporas
  3. Toma Baurea Political partcipatin by the Romanian Diaspora
  4. Bruno Mascitella and Simone Battista The Italian expatriate vote in Austarlia
  5. Bahar Baser and Ahmed Erdr Oztruk Turkey,s diaspora govewrencxe policies and diasporas from Turkey in Germany. A critical Reading of the changing dynamics.
  6. Nir Cohen From nation to professio: A Israeli state strategy toward high – skilled return immigration 1948. – 2012.
  7. Barbara Baser, Ceb+nter foer trust , Peace and Social Relations, Conventry University Sociology of External Voting
  8. Eva Ostergaard – Nielsen Department of Political science Autonomus fakultet Barcelona i
  9. Irina Ciornei University of Bern i
  10. Jean Michael Lafleur University of Liege Why do parties support emigrant voting rights?
  11. Escobar Christina Expatriate voting and migrants, s, place of residencxe. Explaining transantional participation in Colombian eelction.
  12. Zeynap Sahin – Menculek and Murat Erdogan The implementation of Voting from abroad. Evidenec from the 2014 Turkish Presuidental Election.
  1. Eva Ostertgaard –Nielsen Autonomus University Barcelona i

Irina Ciornei University of Bern Makinig the absent present: political parties and emigrant issues in country of orgin parlaments

  1. Franceso Ragazzi The Croatian Diasporea Politics of the 1990: Nationalism Unbound?
  2. Yu – Wen Chen , Emilie Racine and Neil Collins

Gone but not forgotten: (re)making of diaspora Strategy

  1. Eszter Kovacs Post-socialist diaspora policies: Is there a centarl –european diaspora policy path?
  2. Isenult Honohan University Colleeg Dublin

Should Irish emmigrants have votes? External voting in Ireland

  1. Luicy Pedroza, Pau Pallop and Bert Hoffman

Calling abroad: latin America  Reshapepn it, s emigrant policies

  1. Yuan Yan Policies towards Emmigrants: A compartative Study between China and Mexico
  2. Kathleen Newland Voice after exit: Diaspora Advocacy
Marin Sopta, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva.

Povezane objave

U traganju za istinom

HF

Pamtimo što je bilo prije četvrt stoljeća

HF

Guillermo Mimica Cárcamo u Kaštelima

HF

Zar samo šest hrvatskih pisaca?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više