Katić je popularizirao hrvatsku povijest, približavao je običnu čitatelju, obrazovanu ali i neuku čovjeku
U povodu obilježavanja 60. obljetnice smrti don Lovre Katića, u Galeriji Javne ustanove u kulturi „Zvonimir“ u Solinu je u četvrtak, 26. kolovoza 2021. priređena izložba „Don Lovre Katić – skica za portret“. Izložba je nastala u suradnji JUK „Zvonimir“, Arheološkoga muzeja Split, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika Split, Nadbiskupskoga arhiva Split i drugih institucija i pojedinaca, a priredio ju je Mario Matijević urednik Solinske kronike i djelatnik JUK „Zvonimir“.
Hrvatsku arheologiju, kao i mnoga druga područja znanosti, stvarali su, razvijali i zadužili brojni svećenici, među kojima je uz don Šimu Ljubića, don Franu Bulića, fra Luju Maruna i don Mihu Baradu neizostavno ime don Lovre Katića.
Don Lovre Katić rodio se u Solinu 8. veljače 1887. godine. Bio je u rodu tada već uglednom arheologu don Frani Buliću, koji je, vjerojatno utjecao na Katićev životni put i opredjeljenje. Posvetio se, naime, svećeničkom zvanju i studiju povijesti. Poslije osnovnog školovanja u Solinu pohađao je Klasičnu gimnaziju u Splitu (do 1906. godine), a onda bogosloviju u Zadru (do 1910. godine). Bio je zatim kratko doba župnik u Čaporicama kod Trilja. Godine 1912. upisao je na zagrebačkom sveučilištu prirodne znanosti: fiziku, matematiku i prirodopis, no od nadležnih crkvenih vlasti nije dobio dopuštenje za taj studij pa se morao vratiti župnikovanju, što je radio sve do 1919. godine. Tada odlazi u Zagreb studirati hrvatski jezik i književnost i povijest. Diplomirao je 1923. godine. Na istom je fakultetu postigao doktorat povijesnih znanosti 1933. godine radom „Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira“. Poslije diplomiranja predavao je na državnim gimnazijama po Dalmaciji; u Sinju, Kninu i Splitu. Od 1933. do 1941. godine bio je direktor Biskupske klasične gimnazije s pravom javnosti u Splitu. Dolaskom Talijana u grad, u proljeće 1941. godine, da bi izbjegao uhićenje, prelazi u Zagreb. Tamo je najprije ravnatelj II. realne gimnazije do 1942. godine, a potom do svršetka rata, profesor povijesti na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Godine 1945. postavljen je za rukovoditelja Kninskog muzeja i dodijeljen je Arheološkom muzeju u Splitu, kojemu je od 1947. do 1954. godine kustos, a otad do umirovljena, 1959. godine znanstveni suradnik. Umro je dvije godine poslije, točnije 26. kolovoza 1961. godine.
Znanstveni rad Lovre Katića obuhvaća nekoliko područja. To su povijest proprie dictu, u što valja ubrojiti i pokoji rad iz crkvene povijesti, zatim povijesna topografija u uskoj vezi s povijesnim, konkretnim pitanjima te manjim dijelom arheološke teme i pokoja iz povijesti umjetnosti. Katić je, odgojen u onodobnoj aktualno „školi“ oslonjenoj na postignuća Račkog i Šišića i na tadašnjemu kritičkome duhu, želio biti egzaktnim tumačem povijesnih ličnosti i događaja pa je istražujući minula stoljeća, nastojao slijediti upravo onaj znanstveni postupak koji ponajprije počiva na proučavanju i procjeni izvora, one dostupne građe na kojoj se temelji svako sustavno tumačenje prošlosti. Odatle i Katićeva zabrinutost spoznajom da je u „krv i život naroda“ ušlo mnogo neprovjerenih i „neutvrđenih činjenica“, nešto što ni s povijesnim tijekom niti s historiografskom metodom ne bi smjelo niti ni u kakvoj vezi. Uz znanstveni rad, Katić je popularizirao hrvatsku povijest, približavao je običnu čitatelju, obrazovanu ali i neuku čovjeku, pri čemu je često nastojao i literarnu crtu unijeti u škrtu stvarnu okosnicu oko koje se gradila spoznaja hrvatske povijesti ranog srednjeg vijeka. Objavljena su mu djela: Borba Grgura Ninskog sa splitskim nadbiskupom Ivanom (1925.), Stopama hrvatskih narodnih vladara (1929.), Na vratima hrvatske povijesti (1930.), Svoji na svome (1932.), Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira (1932.), Sveta Mala Terezija (1932.), Povijest katoličke crkve (1933.), Ubavo selo: pripovijesti (1934.), Kraljica Jelena: roman iz doba hrvatskih vladara (1935.), Pregled povijesti Hrvata (1938.), Vođa po starohrvatskom Solinu (1939.), Tri najveća hrvatska kralja (1943.), Hrvatska povijest I. za VIII. razred srednjih škola (1943.), Kratka povijest Hrvata (1946.), Solin od VII do XX stoljeća (1971.), Davni glasovi iz solinskih ruševina (1976.) i dr. Katić je objavio brojne radove u časopisima, almanasima, zbornicima i novinama (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Starohrvatska prosvjeta, Bogoslovska smotra, List biskupije splitsko-makarske, Hrvatsko kolo, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Riječ, Pučka prosvjeta, Hrvatska straža, Novo doba, Katolički list, Hrvatski narod, Spremnost i dr.)
Uspomena na život i djelo velikog hrvatskog povjesničara, svećenika i humanista don Lovru Katića u njegovu je rodnom Solinu proteklih nekoliko desetljeća prisutna u sporadičnim i parcijalnim te često nepovezanim manifestacijama i oblicima koji iako nose vrijednost nemaju odliku sustavnosti čime rapidno dolazi do propadanja njihove važnosti i značaja. Vrednovanje don Lovrina djela dosad je prisutno kroz rad više institucija i pojedinaca, a koji se najčešće vezuje uz prigodničarske tekstove, svojevrsni ‘ruminatio’ poznatih i manje poznatih don Lovrinih radova bez podrobnije analize i komentara. Pritom je svakako u pozitivnom svjetlu potrebno izdvojiti i dodatni angažman na ovom polju pri kojemu su pojedinci vođeni uglavnom subjektivnim entuzijazmom s objektivno društvenim usmjerenjem priredili izdavanje nekih don Lovrinih naslova bilo da je riječ o zasebnim publikacijama njegovih dotad neobjavljenih rukopisa ili pak pretiscima dosadašnjih. Svrsishodnost potonjih u današnjemu je pak digitaliziranom i informatiziranom vremenu bez sveobuhvatnoga kritičkoga pristupa u konačnici upitna.
Imajući u vidu rapidne promjene u strukturi solinskog stanovništva, a koja se snažno odražava na sliku čitave društvene zajednice te koja je popraćena velikim infrastrukturnim i urbanističkim izmjenama, nedostatak materijalnoga oblika uspomene na ovoga velikana uvelike doprinosi negativnoj slici i njegovu zaboravu. Situacija je nedavno pogoršana rušenjem rodne kuće u gradskom središtu, a koju je Grad Solin još 20024. propustio otkupiti, čak je tom prigodom uklonjena i spomen ploča koja je bila jedini materijalni dokaz solinskog sjećanja na don Lovru Katića. Nadalje parcijalizirano i nesustavno pastoralno djelovanje u solinskim župama također doprinosi potpunome zanemarivanju i zaboravu velike vjerničke ostavštine ovog solinskog svećenika. Činjenica je to koja je između ostaloga dovela do raznih neutemeljenih, neprovjerenih i neistinitih informacija o don Lovrinu svećeničkom životu, a s druge srane pak trajno oštetila neke vidove pučke pobožnosti koja je u bogatoj tradiciji solinskog društva imala temeljnu ulogu.
„Priređivanjem prve izložbe slika, fotografija, radova, članaka različitih materijala koji kroz modularni pristup tematiziraju i još jednom općoj, ali i stručnoj javnosti pokazuju svu širinu djelovanja don Lovre Katića, postavljamo temelje sustavnome i djelatnome istraživanju te kritičkome valoriziranju njegova sveukupnoga rada. Upravo ova izložba zbog sustavnosti karaktera projekta kojega je sastavni dio, određuje njegov smjer. Štoviše na najbolji mogući način već za narednu godinu pruža sve nužne preduvjete za organiziranje znanstvenoga skupa o don Lovri Katiću. Materijali istraživanja predstavljeni na planiranom skupu svoje će mjesto naći u solinskom časopisu za solinske teme Tusculum, odnosno u monografiji kao i u elektroničkom obliku na „Zvonimirovoj“ bazi podataka“, rekao je priređivač izložbe Mario Matijević.
„Obljetnička prigodnost kao i nesmiljeni događaji brisanja materijalnih i nematerijalnih tragova don Lovrina života u Solinu potaknuli su nas da na ovaj način „skiciramo“ neke dijelove njegova života i rada. U ovoj je izložbi stoga pogrešno i nemoguće tražiti potpunu i kronološku rekonstrukciju don Lovrina života koja i ne može biti predmetom jedne izložbe nego opsežne publikacije. Štoviše već prvim kontaktima s dostupnim izvorištima na osnovu kojih se može rekonstruirati život i djelo don Lovre Katića uvidjeli smo da ima još mnogo toga nepoznatoga za reći o don Lovri, ali i nekim pitanjima i ispraviti ono što je već rečeno. Nekoliko različitih skica okupljenih u jednu „mapu“ ove prigodne izložbe na jedinstven su i simboličan način međusobno povezane i isprepletene, a po svojoj jednostavnosti opet ostavljaju prostora za promišljanje o određenim temama njegova rada. Neće stoga biti čudno u skoroj budućnosti svaku od tih skica, tema ili kolokvijalno rečeno modula prepoznati u nekoj zasebnoj publikaciji, znanstvenomu radu ili pak projektu“, zaključio je Matijević.
Materijali okupljeni i obrađeni te predstavljeni na izložbi potječu iz nekoliko izvorišta: arhiva splitskih arheoloških muzeja, s arhivima društva „Bihać“ i Muzeja hrvatskih starina u Kninu, iz Nadbiskupskog arhiva u Splitu, Arhiva Dygfveu Konzervatorskom odjelu u Splitu, obiteljskoga albuma Cvite Fiskovića, digitalnog arhiva Solinske kronike s arhivom mrežne stranice Virtualnog muzeja grada Solina te Državnog arhiva u Zadru.
Iza don Lovre Katića nemjerljivi su rezultati rada na svim životnim poljima njegova zvanja i zanimanja. Poprilična dokumentacija, biografija, vrela, od kojih je jedan dio dostupan i u digitalnom obliku na različitim adresama, bazama podataka i portalima, okupljanjem, usustavljenjem i opće kritičkim pristupom u metodološki valoriziranom hodogramu omogućit će početak sustavnoga i temeljitoga proučavanja njegove ostavštine s konačnim ciljem potvrđivanja nemjerljive uloge u postavljanju društvenih temelja današnjega Solina.
Od Katićevih djela, nepobitna je vrijednost sigurno dvojaka: ona prva, znanstvena te druga, ali ne manje bitna, prosvjetiteljska. To je onaj oblik angažiranja koji se u visokim intelektualnim krugovima slabo cijeni, premda mu je opća korist nemjerljiva. Ta se djelatnost u Katića dopunjuje s njegovim literarnim radom. Kad je riječ o don Lovri Katiću, onda su jedno i drugo vrline čovjeka koji je sav svoj život posvetio crkvi, znanosti i svome hrvatskome narodu.
