Četnike su svi mrzili jer su u vojničkom pogledu bili loše formirani, slabo naoružani, nedisciplinirani i lijeni
Predsjednik izbjegličke vlade Slobodan Jovanović vrši modifikaciju “Homogene Srbije” u siječnju 1942. godine. Tu činjenicu objavljuje povjesničar Jovan Marjanović 1959. godine. Savršeno je jasno zašto program preporuča izbjegavanje sukoba s okupatorom i njegovim pomagačima, osim u slučaju Hrvatske (tzv. “samoobrana”).
Točka 2. pod člankom a) je kristalno jasna: “kazniti sve one koji su na zločinački način služili neprijatelju i koji su svjesno radili na istrebljenju srpskoga naroda”. Dakle, ljudi koji su u hrvatskoj vojsci i bore se za hrvatsku državu mogu biti optuženi da (samim tim) istrebljuju srpski narod(?!), što se dogodilo na suđenjima i likvidacijama 1945. godine.
b) omeđiti de facto srpske zemlje, učiniti da u njima ostane samo srpski “živalj” (kako meko zvuči riječ učiniti, op., T.T.), posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom.
U srpskoj jedinici kao naročito teški problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti riješiti ga u ovoj fazi. Izraditi plan za čišćenje ili pomicanje seoskoga stanovništva. Točka IV. je iznenađujuća (to je bila točka sukoba Mihailovića i Lazara Trklje): U pogledu unutarnjeg političko socijalnog uređenja sada ne tretirati.”
Nema nikakve potrebe komentirati Mihailovićevu zapovijed Dangiću od 9. 11. 1941: “Treba da znate da se na čelu partizana nalaze Hrvatske Ustaše kojima je za cilj da gurnu naš narod u bratoubilački rat i da spriječe odmazdu Hrvatima.”
Mihailović očito u unitarističkim komunistima vidi ustaše; čak i za raspad Jugoslavije krivi Hrvate a ne demonstracije od 27. 3. 1941. i puč velikosrpskih krugova. Zapravo smo mi svi neupućeni u visoku politiku, pa i sjajni i bistri istraživač Stjepan Lozo koji je obradio tone materijala. Istaknuti član vlade u izbjeglištvu Momčilo Ninčić piše K. Fotiću: “stvorit ćemo Veliku Srbiju sve do Ogulina.” Ali tko je Ninčić, sin Arona i Pauline, rodom mađarskih Židova.
Otac Aron mu je bio “ministar pravde” Srbije, a on je bio ministar vanjskih poslova, pa i u izbjegličkoj vladi, predsjednik Lige naroda (danas UN). Ninčić je mason visokoga ranga, oba djeteta su mu bila u partizanima, sin kao komesar, kćer kao Titov prevoditelj na sastanku sa Churchillom. Kćer Olgu i unuka Ognjena mu je preko svojih veza spasio iz Mostara fra Dominik Mandić. Olgin suprug s kojim se vjenčala u džamiji je komunist Avdo Humo.
Iz Mihailovićeve instrukcije za Crnu Goru (20. 12. 1941.) izdvajam različitosti od Homogene Srbije; ne spominje Slavoniju i Dalmaciju, ali ističe potrebu čišćenja BiH od Hrvata i Bošnjaka, čišćenje državnoga teritorija od svih neSrba, posebice sandžačkih muslimana. Istru i Korušku treba osloboditi za Slovence, crnogorski četnici moraju suditi Narodnim sudom Arnautima (Albancima), Muslimanima i Ustašama (čitaj Hrvatima, op., T.T.) u danom trenutku prema njihovim “zaslugama”.
Londonu se “servira” briga za Jugoslaviju, dok se u zemlji provodi Homogena Velika Srbija. Vrlo ozbiljnim izvorima Lozo dokazuje predratnu organizaciju četničkog pokreta u okviru jugovojske, odlučno pobijajući mitove o spontanom organiziranju i Mihailoviću kao jakoj osobi koja se nametnula. Država je imala plan za slučaj gubitka rata i potrebe gerilskoga djelovanja.
Zgodno je napomenuti da je Jugoslavija izglasala 23. 7. 1937. konkordat s Vatikanom, ali je otpor SPC-a i srpskoga naroda bio toliko jak da su do jeseni odustali od konkordata. General Bora Mirković koji je odigrao ključnu ulogu u puču 27. ožujka 1941., navodi da je u danima izglasavanja konkordata bio spreman izvršiti državni udar. Sulude demonstracije od 27. 3. 1941. gurnule su zemlju u Drugi svjetski rat, u Srbiji su oduševljeno proslavljene u beogradskoj Sabornoj crkvi sv. Save; ljudi bliski Moljeviću ponovno su na vlasti. Jedan od njih je Slobodan Jovanović (tako lijepo ime, tako ružni postupci), koji će kasnije biti predsjednik izbjegličke vlade. Britanci su uspjeli s vremenom “očistiti” crnorukaše iz vlade i staviti ih pod kontrolu, ali ovi se tada okreću Rusima i Josipu Brozu! Među tim crnorukašima su Božin Simić, Miodrag Lozić, Vasa Čubrilović.
Hrvatsko katoličko stanovništvo istočne Hercegovine na 30.000 ljudi imalo je 5.000 žrtava rata (20 %!). Kod Baćovića, Jevđevića i drigih četničkih vođa izrazita je beščasnost i moralna tupost. Nakon ubojstva 2.000 civila u Rami htjeli su poduzeti pohod do Dinare i Livna, ali su im Nijemci to onemogućili. Talijani su Baćovića i 3.000 njegovih četnika oslobodili iz Albanije, naoružali i transportirali! U pismu Jevđeviću (8. 10. 1942.) Mihailović ističe “da se kupe starješine sa većim utjecajem.” Odakle usred rata četnicima sredstva za potkupljivanje Talijana?
Splitsko “Novo doba” od 6. 10. 1943. daje zanimljive podatke; naime talijanski maršal Badoglio i kralj Vitore Emanuel sklopili su sa saveznicima plan o diobi Hrvatske između Velike Srbije i Italije. Italija bi dobila Hrvatsku od Karlovca do Splita; ostatak obale i BiH pripali bi Srbiji. Boka bi bila engleska baza, a prema autoru članka sa pregovorima su bili upoznati Srbi u izbjegličkoj vladi. Čini mi se stvar samo djelomično realnom. Italija nije bila u mogućnosti nešto uvjetovati, Tito je već uspostavio vrlo srdačne odnose sa Churchillom, a bez Rusa se nije moglo računati. Nijemci su se jako bojali iskrcavanja Engleza na obali Jadrana, što i jest potaknulo njihove ofenzive u istočnoj Hercegovini, osobito operaciju Weiss usmjerenu protiv četnika koji su imali kombinaciju s engleskim iskrcavanjem kod Dubrovnika.
Tek je Teheranska konferencija (28. XI. do 1. XII. 1943.) pokopala četnike kao saveznike Angloamerikanaca i Tita osokolila da izvede Drugo zasjedanje AVNOJ-a (tzv. antifašistička vlada) u Jajcu 29. 11. 1943.
Zanimljivo je savezničko bombardiranje Splita 3. 1. 1944. godine. Do temelja su srušene crkve sv. Roka i sv. Petra, oštećena biskupska palača, samostan sv. Klare i dominikanci. Oštećeni su i drugi crkveni objekti, pa i udaljeni franjevački samostan na Poljudu. Lozo ističe da vojarna Gripe koju je “nemoguće” promašiti nije pogođena, kao ni 5 brodova u luci. Moguće je da su britanski antifašisti tornjeve crkvi zamijenili za rakete?
Živan Knežević, crnorukaš i čovjek dvora, posebno je brinuo o dostavi ciljeva Amerikancima. Između američkih pilota i četnika razvilo se prijateljstvo, čemu je zaslužan i George Musulin (rodom Srbin), američki izaslanik kod četnika, simpatični bradonja koji se i oblačio po – četnički. Prezime Musulin nose uglavnom Hrvati, vrlo malo Srba u Hrvatskoj. Vjerojatno znači što i Mussolini, vrsta lošeg vina.
Dok je Zadar razaran, Split često gađan, Banja Luka je zaobiđena, a Srbija blago tučena. Vrhovni partizanski štab je naznačivao koje ciljeve saveznici trebaju bombardirati. Četnici su razmišljali o bakteriološkom ratu(!!!), depeša br. 2649. od 5. XI. 1942. traži tifusne bacile. Usput rečeno, tada je tifus harao. Na suđenju Mihailović kaže da to nisu pokrenuli jer je teško kontrolirati tijek zaraze. U tom kontekstu se spominje i Valter (Ž. Todorović) kojeg je Gestapo lovio.
Četnici su prakticirali etničko čišćenje i ritualno klanje, za razliku od gospode austrijskih oficira generala u NDH poput Slavka Kvaternika i Vladimira Laxe četnicima su upravljali patološki tipovi. Kao što je turska vojska imala bašibozuke, akindžije i martoloze koji su terorizirali i pljačkali civile s namjerom stvaranja panike i raseljavanja, tako su i četnici imali “trojke”. Lazar Trklja zapada u nemilost kod Mihailovića te mu se dodjeljuje besplodna i Srbima neinteresantna stvar, pregovor s Bugarima o budućoj federaciji. Mislim da je to engleska zamisao o suzbijanju ruskoga utjecaja, i da je to megalomanu Titi kasnije došlo kao naručeno, pogotovo što je bugarski pregovarač Georgi Dimitrov vrlo blizak sa Titom!
Četnički zločini, nepomirljivost i otvoreno igranje na Veliku Srbiju smetali su trijeznim Englezima čiji geopolitički interes je bio stabilna Jugoslavija. Dana 6. 9. 1942. kralj Petar II. govori na radiju o ustašama koji su ubili njegova oca i 600.000 Srba u NDH. Možda su Englezi svjesno gurali Petra u ambis ovako neprimjerenim i netočnim izjavama; nažalost mnogi su vjerovali BBC-ju, te je ta izjava pokriće za „osvetničke“ zločine partizana i četnika prema Hrvatima.
Dana 17. 10. 1943. Mihailović govori o 800.000 pobijenih Srba, te upućuje prijekor onima koji se zgražaju nad budućom osvetom. Mihailović bestidno izjavljuje da je Katolička Crkva predvodila ubijanje Srba.
Krasan podatak daje S. Lozo da u jugoposlanstvu u Vatikanu stanuju Berislav Anđelinović (jugounitarist i dvostruki ubojica) i Milan Marjanović, mason, osnivač Hrvatsko-srpske koalicije. Berislavov brat Danko Anđelinović, djed Vesne Pusić, bio je četnik i prijatelj četničkoga vođe popa Momčila Đujića. Treći brat, Grgo, odgovoran je za žrtve na Jelačićevom trgu.
Ivo Goldstein prenosi anegdotu koju je ispričao dr. Vladimir Židovec i koja zvuči kao loš vic, a Goldsteinu služi kao dokaz planiranoga etničkoga čišćenja u NDH. Korak dalje ide Slavko Goldstein koji prenosi razgovor Vlade Singera (hrvatski ustaša židovskoga roda) i Šime Balena iz svibnja 1941.; to što mu je Balen ispričao bez svjedoka prijenosi u svojoj knjizi iz 2017. godine. Znanstvena rabota, kaj ne?
Jedna naizgled nevažnost, četnički šef propagande Đuro (Jure) Vilović imao je 1943. psa imenom Lux, vjerojatno od Lucifer, jer Vilović se često potpisivao kao Đa.Va. (đavao). Kasnije je i Tito koji Vilovića pozna iz Bjelovara svoga psa nazvao Lux, ali po imenu hotela za komunističke agente u Moskvi.
Dr. Mladen Žujović izražava se u pismu Mihailoviću (kolovoz 1943.) iz Splita, o stanju ovako: “U Splitu je postojao jedan omrznuti četnički forum… situacija je bila takva da je četništvo predstavljalo ruglo. Četnike su mrzili svi, i nama privrženi ljudi nisu mogli vjerovati da (ti) četnici imaju veze sa Vama… U vojničkom pogledu osim loše formirane, hrđavo naoružane, nedisciplinirane i lijene dinarske divizije nije postojalo ništa. Vojni stožer u Splitu pravdao je svoje postojanje tobožnjom vezom s Talijanima, a ona se praktički svodila na lak, bezbrižan i provokatorski život časnika koji su živjeli raskošno, putovali slobodno ne radeći apsolutno ništa.
Velikosrpstvo je predstavljao Alfirević (Silvije) s Vilovićem, uflekani ljudi koji su se naslanjali na lukavog protu (Sergija Urukala?, op., T.T.) i ponekog pijanog četnika.” M. Stanišić tvrdi da je pojam klerofašist prvi plasirao u odnosu na NDH Đ.(J) Vilović
(Svršetak)
