Ljepuškastoj, usnuloj curici
Možda još ni jedno dijete
Već u prvom od života tjednu
Doživjelo a ni čulo nije
Da mu pjesnik pjesmu jednu
Darovati hoće a i smije.
Ja ugledah jučer malu Maricu,
Ljepuškastu, usnulu curicu
I kraj zipke igračku joj – medu!
Oboje još sne snivaju bajne,
Još ne znaju od života tajne,
Ni o rastu, a ni sunca sjaju.
Zato dragoj curici ću dati
Pjesmu što ću sada napisati:
Dobro došla djevočice mila,
Što radosno čekana si bila,
Što te mama tvoja zagrlila,
A i baka, i dida i tata.
Svaki od njih da te snom umata.
Dobro došla djevojčice da si
Rodu svome slavnom: hrvatskome,
Gdje dječice još premalo ima
Pa se novoj poraduju svima,
Jer baš svatko rod Hrvata krasi.
Rasti sretno, drago naše dijete,
Božja milost nek te stalno prati,
Ne daj da ti strahom ljudi prijete!
Rasti, rasti, rasti usred mira,
U slobodi domovine svoje.
A kad budeš još i malo veća,
Ne daj nikom da ju zlobom dira,
Jer sloboda i tvoja je sreća!
Gledam sliku djeteta još mala,
Tek rođena u ljubavi domu.
Mirno spava. Ne boji se zala.
I živjet će, rasti kao svoj na svomu.
Bude l‘ bilo dobre Božje volje,
Dočekat će ovo dijete još i dane bolje.
Ja joj zato pjesmom moram reći
Da sav život ne traje u sreći,
Već u vjeri, učenju i radu,
A počesto u trpnji i jadu.
Rasti zato djevojčice mila,
Još u miru majčinoga krila
Što u sreći i vjeri te rodila,
Što ti uvijek samo dobro želi
I Tvojoj se sreći poveseli.
Kad se od sna preneš i u školu kreneš,
Zaboravi igračke. I medu!
Mudre misli i znanje stečeno
Nek te pravim stazama povedu!
