Teško je uspoređivati bogati svijet s našim skromnim hrvatskim tržištem
Akademski slikar Duško Šibl, redovito putuje, živi i stvara između nekoliko gradova, od Londona, preko Zagreba do Dubrovnika i Opatije.
- Živite i radite u nizu mjesta. U svima slikate, postoje li određene razlike, procedure? Kako je sa svjetlom? Slikate uz četiri različita osvjetljenja? Koliko svjetlo pojedinog grada utječe na kolor?
– Dnevno svjetlo nije osobito važno. Nisam suptilan slikar kojem je važna svaka nijansa, ne bavim se vanjskim izgledom već nastojim nešto reći o unutarnjem, subjektivnom svijetu. Često radim pod umjetnim svjetlom, pa nisam ovisan o vanjskim uvjetima ili godišnjim dobima. Naravno da na mene utječe mjesto u kojem radim-mislim više podsvjesno. Tek kasnije vidim da u Opatiji slikam “opatijsko zelenom“, u Londonu često kombiniram “Tudorsk“ boje – kombinaciju crvene i zelene, u Zagrebu crvenu „Crvenih noći“ a u Dubrovniku su dominirali plavi tonovi.
- Što najviše volite u Londonu? Što najviše ne volite u Londonu?
– London je sasvim drukčiji od europskih metropola poput Pariza, Beča ili Madrida. Sjećam se prvih dojmova – možda nije bilo idealno što sam u London doputovao iz blistavog Pariza, friško opranih fasada po direktivi De Gaulleovog znamenitog ministra kulture Andréa Malrauxa. London mi se činio mračan i zapušten, još pun ožiljaka bombardiranja iz Drugoga svjetskog rata. London nije grad koji se nudi posjetitelju, moraš ga istraživati i u njemu provesti dosta vremena da bi ga shvatio. Ali prva razlika koju sam vrlo brzo primijetio bila je srdačnost ljudi i tolerancija prema mom lošem engleskom. Za razliku od mrzovoljnih Parižana. To me je iznenadilo jer sam imao predodžbu o arogantnim, snobovskim Englezima. Za razliku od zapuštene infrastrukture i fasada, ljudi su bili divni, komunikativni, a neki i vrlo slikoviti. Ulična moda, šarenilo etničkih tipova, raznih kvartova, tržnica, arome iz kuhinja egzotičnih restorana, mnoštvo kazališta, muzeja i galerija – sve mi je to tada kao klincu bilo fascinantno. London se u međuvremenu promijenio. Puno je uređeniji, stalno se nešto ruši i gradi, nema više crvenih telefonskih govornica, Soho su očistili od ekscentrika, odrpanaca, opskurnih barova i “modela” koji su nekada stajali po ćoškovima čekajući mušterije. London je još kozmopolitijski, veći, bogatiji, skuplji i impresivniji, ali je izgubio toplinu i individualnost, dućani i lokali su postalo isti kao svugdje – dosadni lanci globalnih mega tvrtki, apotekarski uređeni restorani i pubovi bez karaktera… Siguran sam da su mladi ljudi koji danas prvi put dođu u London jednako oduševljeni kao što sam ja bio prije pedesetak godina. Problem je vjerojatno u meni, a ne u Londonu, došle su godine u kojima mi se prošlost čini privlačnijom od sadašnjosti. London je bio i ostao jedna od najzanimljivijih svjetskih metropola.
- Putujete li Engleskom često?
– Nažalost, više ne putujem Engleskom kao nekada – danas se ograničavamo na obližnje gradove poput Oxforda i Brightona. Za Oxford i Brighton me vežu lijepe uspomene. U mladosti sam radio u Oxfordu kao turistički vodič i jako sam zavolio taj sveučilišni grad, i to ne toliko zbog divne arhitekture, slavne biblioteke Bodleian ili fantastične zbirke u muzeju Ashmolean, već najviše zbog odličnih tradicionalnih pubova u kojima sam naučio u dobrom društvu piti Cider, pale ale i Guinness uz Fish and Chips oštrige. U Brightonu sam u kasnijim godinama vrlo uspješno izlagao, a inače ga volim jer je na moru i samo sat vremena vlakom od Londona.
- Jesu li već nastale nove londonske slike?
– U Londonu sam dva tjedna i već je postala tradicija da ovdje radim kolaže. Možda zbog podsvjesnih strahova – Covid, klimatske promjene, potres, politička situacija – najnoviji londonski kolaži su razmišljanja o nekoj polumitološkoj iščezloj kulturi iz davne prošlosti – Atlantidi ili možda Theri, današnjem Santoriniju iz minoanskog kulturnog kruga koja je uništena u kataklizmičkoj vulkanskoj erupciji u 4. tisućljeću prije Krista. Kako sam ja intuitivac, i mene je iznenadilo kud sam krenuo, ali ne zna se gdje ću završiti – vjerojatno u sigurnosti mojih prepoznatljivih figura u pokretu.
- Engleska suvremena umjetnost.
– Do 2020. sam redoviti odlazio na izložbe suvremenih engleskih i britanskih umjetnika kad god bih se našao u Londonu. Covid je sve zakomplicirao – moraš se unaprijed najaviti preko interneta za određeni dan i sat, dati ime i adresu – sve što nekoga poput mene, sklonog improvizaciji i impulsu, odbija. To je razlog zašto još nisam bio na izložbi Tracey Emin/Edvard Munch: The Loneliness of the Soul, Royal Academy of Arts. To je trenutno najveća izložba jedne od najprominentnijih predstavnica današnje londonske umjetničke scene. Proslavila se trodimenzionalnim autobiografskim radom koji predstavlja njezin vlastiti raspremljeni krevet na kojem su predmeti iz intimnog života obično skriveni od pogleda neznanaca. Krevet je simbol njenog kaotičnog ranijeg života, a sam egzibicionistički čin pokazivanja prljavog rublja publici dokaz da je savladala kaos i uzdigla se u svijet relevantnog suvremenog političkog umjetničkog izraza. Od tada se smatra feminističkom ikonom i vrlo je intrigantno da ona u Munchovim slikama vidi sebe. U ovoj novoj izložbi mogu se vidjeti njene slike i pokraj njih Munchovi originali koji su je inspirirali. Osim Tracey Emin još neka imena su u žarištu pažnje javnosti – Jenny Saville sa svojim monumentalnim freudovskim aktovima, talentirani i provokativni Damien Hirst Banksy čije zidne slike intrigiraju cijeli svijet… mogao bi još nabrajati, ali spomenut ću samo još jedno ime, ovaj put ne engleskog nego škotskog suvremenog figurativnog slikara Petera Doiga (Peter Doig, rođen 1959.) čija je slika Rosedale iz 1991. prodana za 28 milijuna dolara 2017. u akcijskoj kući Phillips u New Yorku. Teško je uspoređivati taj svijet s našim skromnim hrvatskim tržištem. Ne radi se o razlici u kvaliteti, većoj razlici u kupovnoj moći, kapitalu i veličini tržišta.
