Milorade, nisi bio niti ćeš biti čovjek koji želi suživot i boljitak svima nama…
”Možete lagati sve ljude jedno određeno vrijeme, možete stalno lagati neke određene ljude, ali ne možete lagati sve ljude cijelo vrijeme”, američki predsjednik Lincoln.
Kod nas nikad živa mira. Vijesti i događaji se smjenjuju kao na traci. Pa je sve ono prethodno, bilo izrečeno ili napisano, ili je pak ono što se dogodilo, već poništeno i ostavljeno u neki kutak za zaborav.
I tako svakoga dana. A, sve je počelo, ima tome već dugi niz godina.
Kako onda, ljudi moji dragi, osjetiti sigurnost? Kako okusiti slobodu i mir? Kako vjerovati svemu onome što nam podastiru, kada je svaka izgovorena riječ danas, već pregazila i pogazila onu rečenu jučer?
Tako nam je, eto, uoči samoga Međunarodnog dana nestalih osoba, ministar Medved poručio kako Vlada predsjednika Plenkovića inzistira na dostavljanju Srbije svih dokumenata o grobnicama iz Domovinskog rata. Tada je naglasio kako je pronalazak i nestalih osoba prvorazredno humanitarno pitanje, te kako Vlada provodi niz postupaka na tom tragu. Ali, na pitanje je li od predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca, jednog od „komunikacijskih kanala sa Srbijom“, bilo neke koristi po tom pitanju, odgovor ministra Medveda je bio kako nije!
I predsjednik je Vlade Plenković iz Gline poručio kako Hrvatska ne će stati u potrazi za nestalima, kako će inzistirati na suradnji sa Srbijom, ali tako da informacije iz njihovih arhiva ne budu samo reciklirana saznanja, nego svježe informacije koje će olakšati pitanje nestalih.
„Postoje dokazi za ubojstva, za ratne zločine. Počinitelji za to moraju odgovarati, jer postoje i arhivi o zatočenima, i nestalima, i o masovnim grobnicama.
I oni bi trebali postati dostupni tijelima hrvatskog pravosuđa“, kaže Plenković.
„Otkrivanje istine o 1858 nestalih i sankcioniranje počinitelja zlodjela nad njima, preduvjet je napretku odnosa sa Srbijom”, ministar Grlić Radman.
Vjerodostojno, zaista. Nema se što ni dodati ni oduzeti. Ali, o tom-potom. Jer, po djelima ćemo ih tek prepoznati. I vidjeti, barem se nadam, stvarne rezultate i ovoga prigodno izrečenog govora.
A, je li od predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca, bilo ikakve koristi u svezi toga, slijedi ministrov negativan odgovor, i jedno veliko i odlučno „Nije!“. No, već sutradan, naš se, na jeziku i djelovanju hitri Milorad, hitro oglasio i brže-bolje se, za svaki slučaj, ubacio i svojom osobnom izjavom. I to na sam Međunarodni dan nestalih osoba, točnije 30-og kolovoza. U zlu ne trebalo. Pa nam, kao i uvijek dosad, opet popuje! Naravno kada je njegov osobni interes u pitanju.
“Danas je Međunarodni dan nestalih. Za još uvijek brojne obitelji koje traže svoje najbliže dan obnavljanja bolnih sjećanja i dan razočarenja u rezultate traženja njihovih nestalih srodnika. Za sve one koji se bave pitanjem nestalih ovaj je dan prilika za javno osvješćivanje i priznavanje činjenice da je u proteklih nekoliko godina došlo do ozbiljnog usporavanja procesa traženja nestalih.
…„Svi nestali su ravnopravni bez obzira na svoju nacionalnost i tom se pitanju treba pristupiti u prvom redu kao humanitarnom i kao još jednom od načina doprinosa izgradnji povjerenja u odnosima između Hrvatske i Srbije, mudrovao je predsjednik SNV-a Milorad Pupovac
Dokle, dokle, ljudi moji dragi!? Jer, ne prođe ni jedan jedini dan , a da nas on ne počasti svojom nazočnošću, i nekim svojim novim uprizorenjem ili cijelom predstavom.
Ali, eto, za divno čudo, ovaj put nije bilo ni patničkoga lica, ni plačljivog glasa, ni suza. Ni optuživanja ni laži ni objeda. I stanke su mu sada bile nešto malo kraće.
No, nažalost, to je onaj isti Pupovac, samo u drugom i drugačijem izdanju, i s drugom i drugačijom maskom na licu. Pa je sada to neki novi i odlučni političar, a usto i veliki deklarirani mirotvorac, koji od kada postoji ‒ tako se sada predstavlja ‒ radi na pomirenju i približavanju Srba i Hrvata.
„Bože dragi, Bože dragi, kakva preobrazba, kakva preobrazba!!!“, viče sva u čudu i nevjerici, moja Monika.
Ali, vidi ti vraga!!! Jer dok se naš miroljubivi Pupi, trudi iz petnih žila ostaviti dojam dobrohotnosti i mirotvorstva, dotle je, u to isto vrijeme, nepoznat netko nacrtao u Gospiću jedan grozan grafit. Pa je tako, i ovaj put, kao i mnogo puta dosad, na jednoj strani bio naš „mirotvorni“ Pupi, a na drugoj grafit pun mržnje. Naravno, mržnje od strane Hrvata.
‒ Dobro, dobro tempirano, nema što, ali dosad prečesto… i viđeno i prepoznato.
‒ Pa zar Pupovac misli da smo svi mi slijepci? Zar još uvijek vjeruje kako smo mi „guske u magli“?
Mudro je nekada davno izjavio, jedan naš mudri Stipica: „neka institucije rade svoj posao“. Znate, to je onaj Stipica na kojega se često poziva, pa evo i ja sada, naš Pupi.
Ma, pogledaj ga samo, moja Lucija! Iskreno, ja ga ne mogu ni gledati! Povraća mi se na svaku njegovu izgovorenu riječ. Jer je puna laži, prijetvora, dvoličnosti i licemjerja. Ali, na našu sreću, on je toliko proziran, da mu se svaki njegov igrokaz izlizao i još ga više ogolio i ogadio. Ma kako mu dobro bio pripremljen.
‒ E, moja Monika! Pupi ti i dalje misli kako će nas opet, a tko zna po koji put, preveslati i prevesti žedne preko vode. Ali, svatko normalan, svatko onaj koji dobro pamti, sluša, čita, proučava i prosuđuje, ne može vjerovati niti u jednu jedinu njegovu izgovorenu riječ.
Pa sve do jučer, bacao je drvlje i kamenje, i sipao mržnju i netrpeljivost prema nama Hrvatima, prema svim našim svetinjama i svim našim žrtvama. A ne tako davno, i vrištao je, i optuživao, i galamio, i prijetio… Sav izobličen i crven u licu od nagomilanog bijesa i mržnje.
‒ Nešto, stvarno, s njim nije u redu! Ne mogu nikako shvatiti kako sam ne osjeti kada mu je vrijeme za prestati i izgubiti se… u gomili onih bivših i potrošenih. A vrijeme mu istječe i polako izmiče.
‒ Istina, bilo mu je, još prošle godine, vrijeme za umirovljenje i odlazak. No, bez imalo srama, ostade on i dalje na našoj grbači i na našim jaslama.
‒ Pa, što bi još htio? Zar mu nije dosta? Em je dugo služio svoje nalogodavce, em je ispraznio naše, a napunio svoje i džepove svojih pajdaša, em je i podebljao imanje…i svoje i svoje djece.
‒ Delao je on tako, delao… Uporno i svakodnevno. Pa je sasvim normalno da se čovjek istrošio i nije više dugog političkog vijeka.
„Ma, neka ga još! Treba nam, treba. Trebat će nam još na neko određeno vrijeme!!!“
Već se ozbiljno počelo kuhati u Crnoj Gori. Na red će uskoro doći i BiH. A nakon toga… sam Bog zna. Zato naš Pupi ima još toliko toga za dovršiti i pripremiti. Naravno, i ovdje kod nas u Hrvatskoj.
„Kakva mirovina!? Kakvi bakrači!? Što vas je sad odjedanput spopalo?“, kažu neki i sa ove i sa one druge strane.
DOK JE TEBE
„Milorade, nisi bio niti ćeš biti čovjek koji želi suživot i boljitak svima nama,
Požurio si, Milorade!
Dok je tebe mira ne će biti.
A ja ti poručujem, govori u ime ono malo bijednika, zločinaca koji te slijede.
Nas ostale, a ima nas veliki broj, ostavi na miru.
Pusti nas da živimo u svojoj Domovini.
Tebi i ostalima sretan put.
Nisi bio niti ćeš biti čovjek koji želi suživot i boljitak svima nama.
Ti si Milorade prijetnja nama i s tobom nikad neće biti mira. Dok obilaziš zločince i negiraš zločin, podržavaš zločin, i ti si zločinac.
Dok su me četnici ubijali,
Hrvati mi glavu sačuvaše. Kao i mnogim Srbima“,
Predrag Peđa Mišić
A 10.000 Srba pravoslavaca, bilo je i za DOM i za DOMOVINU spremno. Spremno i život dati.
„Ja sam po nacionalnosti Hrvat, po narodnosti Srbin, po vjeroispovijesti pravoslavac. I hrvatski sam branitelj“, dodaje Peđa Mišić.
A „naš“ nam je Pupi, tzv. mirotvorac, još nedavno htio zabraniti i naš sveti pozdrav „Za dom spremni“, jer, smeta mu! Smeta mu do boli!!! Mori ga i po danju i po noći. Ne da mu jadnom ni spavati.
Ali, njemu ne smeta, mirotvorcu kakav jest, ni četnička kokarda, posebice njemu koji je tzv. antifašist. Doduše, antifašist bez i jednog provedenog dana u borbi protiv stvarnog fašizma.
“Ne postoji zakonska praksa, ne postoji zakonski okvir po kojem bi kokarda koju nose sljedbenici četničkog pokreta bila sankcionirana u našoj zemlji – ne postoji”, izjavio je Milorad Pupovac na jednom saborskom Odboru za Ustav.
I ne postoji ništa, što naš Pupi ne će i ne želi učiniti. Jer sve što je zacrtano, tamo daleko, on mora i želi dovršiti. „Učinit ću sve da se ustaški pozdrav ZDS i ustaško znakovlje zabrane“, obećao je nedavno u svome obraćanju predsjednik SDSS-a i slijednik SDS-a Gorana Hadžića, Milorad Pupovac.
„Učinit ću sve što mi stoji na raspolaganju da se ustaški pozdrav ‘za dom spremni’ i ustaško znakovlje zabrani te da u društvu stvore moralni osjećaj da taj pozdrav prestane imati pravo građanstva i javnosti u Hrvatskoj“, Milorad Pupovac: 27. 7. 2021.
Doduše, takvi kao on, sigurno imaju bezbroj razloga i plašiti se i strahovati. Tresli su se i njegovi od straha u agresiji njihovih hordi na Hrvatsku. Tresli su se i na samu pomisao na taj poklič. A bome, tresu se i sada. Pa nam ta njihova averzija prema našem povijesnom pokliču, uz koji smo se uvijek i branili i obranili, ne bi trebala biti čudna.
Ipak, moram priznati, svima nam je čudna popustljivost našeg vrlog Plenkija i svih tzv. domoljubnih saborskih zastupnika koji na sve ovo pristaju. A još me više čudi šutnja nekih naših braniteljskih udruga. Doduše,bunili su se protiv tih Pupovčevih ideja mnogobrojni branitelji, a posebice oni koji su ratovali pod zastavom HOS-a.
I sve, sve ih razumijem. I jedne i druge. Ljudi su razočarani. Razočarani su zbog svega što nam se događa. Razočarani su zbog nepravde, korupcije, nepotizma.
Pa, i mene često, moram biti iskrena, kao i sve nas koji volimo ovu Lijepu našu, kada vidimo što su nam od nje zlotvori učinili, uhvati malodušnost. I to je ljudski i to je razumljivo. Ali, onda se sjetim svih naših branitelja, njihove hrabrosti, njihove žrtve i samoprijegora, njihove ljubavi prema ovoj našoj Svetoj zemlji, i njihove i naše sreće i radosti nakon njihovih pobjeda. Pa se tada, svaki put u meni probudi onaj moj buntovnički duh, prkos i inat, pa kažem:E, ne ćete. ne ćete nas slomiti!!! Zato sam sigurna kako će i naši branitelji ustati uvijek protiv svakoga tko nam dirne u naše svetinje i u našu Hrvatsku.
Dosta nam je svima i puna nam je kapa. Siti smo i priča i mitova o ustašama i o partizanima.
Mi Hrvati želimo istinu. Konačno!!!
Mi želimo istinu o svemu. Onu pravu istinu. Jer nas, sve skupa, samo istina i može oslobodite od okova koji su nam neki nametnuti. I nema naroda koji nema neki „rep iz prošlosti“. Ali, samo se nama spočitava i tovari na leđa teret, koji nam neki namjerno stavljaju na dušu, kako bi umanjili svoj zločinački, a koji su njihovi imali ili imaju.
Sjeća li se itko kada je ikada itko, od svih ovih naših silnih tzv. antifašista, imao hrabrosti i poštenja pa reći i priznati kako je i Hitler bio nacio-socijalist, a Mussolini osnivač radničke partije. Dakle i jedan i drugi su bili ljevičari. Ali, naši antifati borci to nikada nisu niti izustili niti prozborili. Uvijek su izbacivali riječ SOCIJALIST iz nacizma, a Mussolinijev fašizam, s korijenjem u radničkom pokretu, jednostavno su prebrisali. Pa, sjeća li se itko da su i Srbi priznali svoje zločine učinjene tijekom i nakon Drugog svjetskog rata ili one u Domovinskom ratu?
Ali, mi sve znamo, sve vidimo. I zato i tražimo istinu o svemu! Jer, mi Hrvati nismo od jučer. Niti su hrvatski branitelji od jučer. Prolazili smo mi, svi zajedno, i svatko ponaosob, mnoštvo svojih i naših križnih puteva. No, sada nam je… DOSTA!!!
Čaša je prelivena i puna gorčine. Vrijeme nam je uspraviti se i ispraviti kičmu.
Vrijeme nam je za „U boj, u boj, za narod svoj“ A svi oni kojima smeta naš povijesni poklič „Za Dom, spremni“, neka se malo više obrazuju. Neka nešto pročitaju i nauče. Ili neka napuste ovu zemlju koju ne vole, a čiju povijest ne znaju niti žele znati. Možda će im tamo daleko biti puno bolje. Tamo će moći uživati u „Maršu na Drini“ i sanjati „marš preko Drine“. Uz taktove pjesme „Sprem’te se, sprem’te četnici“.
Pa, dok su se naši dečki borili s krunicom oko vrata, a uz poklič „Za dom spremni“ ginuli, dotle su njihove četničke horde i kokarde, razarale, silovale, klale, rušile i palile‒ pjevajući: “Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate!“.
Ali, eto, kako neki kažu, zabranit će nam i biti spremni, i spremno braniti svoj Dom. Zabranit će nam, kako neki kažu, i povijesni najdomoljubniji i najmiroljubljiviji poklič „Za Dom spremni“, pozdrav oko kojega se pletu i ispredaju priče, laži i mitovi.
A sve s ciljem diskreditiranja Hrvata, Hrvatske i hrvatske borbe za slobodu, za neovisnost i za državnu cjelovitost. Pa, tako, neki pojedinci ističu da je riječ o ustaškom, a ne starohrvatskom pozdravu. Stoga, dragi moji Hrvati i Hrvatice (naravno i svi oni ostali), potrudite se malo! Trebate samo potražiti, pretražiti i pročitati sve dostupne podatke pa onda slobodno, glasno i jasno reći i odrezati svima: Pozdrav “Za dom” je starohrvatski pozdrav u različitim inačicama i u različito vrijeme, a pojavljuje se u zapisima još od 1684. godine.
Tako ćete doskočiti svim raznoraznim objedama. A dokazi o svemu tome, mogu se pronaći pretraživanjem na Web stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
- Pavao Ritter Vitezović, Odiljenje sigetsko, 1684. – „Za dom i za Boga“
- Bosiljak, 1868. – „Veselo moramo hrliti na bojište za dom…, treba da smo spremni, žrtvovati sve“
- Ivan Zajc, Nikola Šubić Zrinski, 1876. – „za dom, u boj“
- Neven, 1885., pjesma „Bratu“ – „za dom za rod, dok nam srce bije“
- Iskra, 1894., pjesma „U smrt Zvonimira Turka“ – „Doklen za dom tvoja duša u angjelskom koru moli“
- Virovitičan, 3. 7. 1921.,tekst o dječjoj priredbi – „zarod i DOM SPREMNI život dati“
- Sveta Cecilija, 1927. – „Pjesmom za dom“
- Hrvatsko jedinstvo, 1939. – „Uz naš pozdrav: ZA DOM!“
Zar još itko ima, nakon ovoga, o tome sada dvojbe?
Zar ima još netko tko doista vjeruje da nije riječ o jednoj od mnogobrojnih inačica starohrvatskog pozdrava?
I konačno, zar ima još netko tko se usudi zabraniti nam taj naš poklič koji niti je ustaški, niti je fašistički, niti proziva na mržnju, klanje i ubijanje. Naš je poziv samo:“U boj, u boj za narod svoj!“
Za razliku od barbarske agresorke horde koja je ulazeći u Vukovar pjevala: „Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!“
Istina je, njima smeta taj poklič, još iz vremena Domovinskog rata, kada se pozdrav “Za dom spremni” javlja kao domoljubni pozdrav u borbi za demokratsku i slobodnu Hrvatsku, a protiv crvenog i četničkog fašizma.
„Pozdravu ‘Za dom spremni’ branitelji u Domovinskom ratu daju i vraćaju stari izvorni domoljubni sadržaj i zato je najveći zločin taj pozdrav iz Domovinskog rata, izjednačavati s ustaškim. Branitelji moraju obraniti istinu o Domovinskom ratu, ne smiju šutjeti i mirno gledati kako se na stotine načina sotoniziraju hrvatski bojovnici i hrvatski heroji, kako se krivotvorinama i lažima Domovinski rat, koji je jedini temelj moderne demokratske države Hrvatske, nastoji diskreditirati i ocrniti kako bi se podmetnula krivotvorina da je ova Hrvatska stvorena na komunističkim antifašizmom 45-te godine.
Zbog svih tih razloga ključna razdjelnica na kojoj će se odlučiti kojim putem će ići Hrvatska upravo će se dogoditi u odnosu prema HOS-ovom grbu onakvim kakav je on povijesno nastao. Svako naknadno mijenjanje povijesne istine, zabrana grba, kriminaliziranje pozdrava „Za dom spremni“, u sadržaju kakav je bio u Domovinskom ratu, značio bi kapitulaciju, jer ako bi prihvatili laž da je pozdrav „Za dom spremni“ na HOS-ovom grbu ustaški, fašistički i nacistički, onda bi prihvatili i Memorandum 1, Memorandum 2 i Memorandum 3 velikosrpske politike, prihvatili bi laž da su Srbi žrtva a ne agresori.
…Prihvaćanje lažnih optužbi da je Domovinski rat bio uprljan ustaškim i fašističkim sadržajem, značilo bi kapitulaciju, značilo bi pogrešku koja se više nikada ne bi mogla ispraviti“, prof. dr. sc. Zdravko Tomac.
- I Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991. donio zapovijed (koju je sam i napisao) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH:
- Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH;
- U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a (1996);
- Grb Udruga HOS-a, odobrile su službe Grada Zagreba, i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.
…Dakle, „u toj borbi, u Domovinskom ratu protiv srpske, četničke i agresije jugoarmije na Hrvatsku, pozdrav “Za dom spremni” nije bio ni ustaški, ni fašistički, ni nacistički, nego pravi antifašistički. Jer su se hrvatski mladići, hrvatski branitelji borili za demokratsku, slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Zato oni i jesu, bili i ostali, jedini pravi i istinski antifašisti u modernoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj“.
Pa dragi naš Pupi i dragi naši susjedi, otrijeznite se, osvijestite i prizemljite!!! Jer mi, veoma dobro znamo, čiji je Pupovac glasnogovornik. Zato ćemo vam ga vrlo rado proslijediti. Jer, nas nije briga ni što misli Pupovac niti što vi mislite.
Ali, ako mislite kako ćemo se mi odreći naše povijesti, naše tradicije i naše vjere, ako se nadate da ćemo nasjesti na vaše laži, objede i navodne „dobrosusjedske odnose“, onda se grdno varate.
Jer, Hrvat je oduvijek bio i bit će spreman i za svoj dom i za svoju Domovinu:
„Hajd’ u boj, u boj!
Za dom, za dom, sad u boj!
Ma paklena mnoš,
Hajd’ u boj!
Nas mal, al’ hrabar je broj!
Tko, tko će ga strt?
Smrt vragu, smrt!
Za dom, u boj, za dom u boj!
Za domovinu mrijeti kolika slast!
Prot dušmaninu! Mora on mora past!“
(iz opere „Nikola Šubić Zrinski“)
Čak i na dalekom istoku odjekuje „U boj, u boj…“, već više od stotinu godina. Opera je svoje poklonike stekla diljem svijeta, a posebice u Japanu, gdje je 26. veljače 2006. godine pjesmu U boj, u boj u dvorani Kokugion u Tokiju, pod ravnanjem maestra Katsukija Kozaija, izveo japanski muški zbor od 1000 članova.
…I danas je rado izvode mnogi pjevački klubovi u ovoj dalekoistočnoj zemlji u kojoj opera i glazbena kultura imaju posebno mjesto i značenje u javnom životu“.
A vama smeta! Pa neka vam smeta. Smetat će vam zauvijek!!! Hrvati ne zaboravljaju. Tisuće i tisuće naših sinova, palo je i bilo spremno umrijeti za ovaj naš Dom, s pokličem „za dom, spremni“ na usnama,
Zato, i ja danas palim svijeću, za naš Dom ‒ za naš Hrvatski Dom, za sve naše pale, za ubijene, zaklane, izmasakrirane, za sve naše nepronađene, za sve one žive bačene u jame, za sve one nevine… ubijene na našim stoljetnim križnim putovima.
PALIM SVIJEĆU
„Palim danas crvenu, bijelu i
plavu svijeću.
Za duše umrlih; da nam otpustiš
duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima
našim.
Pa neka vam je pokoj, braćo,
rasutih kostiju.
I neka je lako duši Matinoj,
pokošenu ni za što.
Bratu njegovu Iliji neka je lako.
Susjedu njihovu Andriji,
pokošenu ni za što.
Mir duši Lukinoj,
jedincu Anđinu, nestalom.
Ivanu, Tadiji, Stjepanu, Mladenu, nestalim.
A i koscima njihovim neka bude lako.
Mir kostima raspalim u zemlji
hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj…
Lako im bilo more Jadransko.
Laki oceani.
Da nam otpustiš duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Palim svijeću“.
Ivan Tolj
