Isti ološ vlada i Hrvatskom
Srbijanski književnik, povjesničar i političar Milan St. Protić (Beograd, 28. srpnja 1957.), koji je izrazito neuspješno pokušao očistiti Augijeve štale lokalne demokracije ostavio nam je dragocjeni zapis o mentalitetu jugokadrova. Uživat ćemo u citiranju istoga. Naravno preveo sam tekst na hrvatski jezik.
“Još se nije posve smračilo kada sam u srijedu 24. travnja 2009. prvi put ispred sebe ugledao veleposlanstvo Srbije u glavnom gradu Švicarske. (Bernu, op., T.T.) Unatoč oslabjeloga vida i polumraka vidio sam da ta građevina zidana sedamdesetih (20. st.) u čistom betonu svojom nezgrapnošću upadno “odudara” od ostalih kuća u susjedstvu… Vanjski dojam da je prljavština daleko veći problem od dotrajalosti potvrdio se ulaskom u zgradu. U uredu nije bilo državne zastave, pa su je na brzinu donijeli tek na moju primjedbu. Htio sam po starinskom običaju i osobnom osjećaju poljubiti srbijanski barjak… dok sam se sagibao da rukom uzmem rub zastave začuh cerekanje iza sebe. Bio je to glas najstarijeg diplomata i otpravnika poslova do mog dolaska, preostalog iz Titovih vremena, sina narodnog heroja i sudionika u hvatanju generala Mihailovića (četnički vođa i predstavnik kraljevske vlade, op., T.T.), pokazat će se beskralježnjaka spremnog da služi svaki režim i svaku ideologiju.” Zgodno je napomenuti, erudit Milan Protić je praunuk Stojana Protića, Pašićevog rivala, liberal je koji misli da je demokršćanin i ima rojalističke sentimente. Milan Protić Andrića smatra srpskim piscem, ali i moralnom nulom.
“Takvi su na našu sramotu preživjeli 5. listopada 2000. (pad Miloševića, op., T.T,) i bili proglašeni za profesionalni kadar ministarstva vanjskih poslova bez čijeg znanja i iskustva naša diplomacija ne bi mogla funkcionirati. Ovaj u Bernu zadojen kombinacijom brozovštine (J. B. Tito) i srbokomunizma (naši hrvatski kadrovi još gore, jugokomunizma, op., T.T.) najteže godine rata i bombardiranja (NATO, op., T.T.) proveo je naravno u inozemstvu. Nije se odmah priklonio Koštunici (premijer srbijanski dvaput, op., T.T.) i zato nije stigao do položaja veleposlanika. Taj propust sebi nije oprostio. Svoje službovanje karijernog (bolje karijesnog, op., T.T.) diplomata najbolje je sam opisao: “Znate, nemojte me pogrješno shvatiti, veleposlaniče, ali devizna platica je devizna platica”, govorio je pohlepno se gladeći po bradici. Na nebrojenim prijmima u stranim veleposlanstvima… naš dični savjetnik naučio je dragocjenu tehniku zauzimanja idealne pozicije u odnosu na “trpezu”, vrebajući pravu priliku da u jednom skoku nasrne na hranu kada se stol postavi, kao da mu od tog poteza život zavisi… U razgovorima se pokazivao kao sirov, bučan i nasrtljiv, i pored relativno dobrog poznavanja stranih jezika. (za više desetljeća i medvjed bi naučio op., T.T.) To svoje ophođenje je on nazivao uvježbanom prodornošću i talentom za komunikativnost. Jednom je veleposlanika Obale Bjelokosti (srpski se ta država naziva Obala slonovače, op.,T.T.) upitao što je glavni izvozni proizvod njegove zemlje, pa onda ne čekajući odgovor prokomentirao: “Pa slonovi valjda, što bi drugo bilo!” Problem sa ovim ljudima nije samo u tome što su po prirodi amoralni i pritom teški neradnici. Najgore je kod njih to što oni Srbiju iskreno ne vole, ne osjećaju je kao svoju državu i ne žele joj dobro; oni jednostavno nikad nisu preboljeli Broza i SFRJ. Na moje pitanje: “Je li za Vas Srbija nesretni povijesni ostatak Titove Jugoslavije ili je ona jedina domovina koju Srbi imaju, stigao je odgovor: “Ono prvo”.” Protić navodi da činjenica što je prva Jugoslavija trajala malo više od 20 godina, druga 45 i bila obhrvana unutarnjim etničkim mržnjama i ratovima u glavi ovih jugokomunista nema značaja. Kao da se mogu poništiti tisućgodišnji identiteti.
“Oni su se poistovjetili sa Titovom napuhanom veličinom, od njegove vlasti imali poprilično koristi, svoj vijek proveli u materijalnim i društvenom povlasticama. Zato nije bilo nelogično što su joj ostali vjerni do kraja. Oni koji su došli poslije Miloševićeva pada bili su njihovi potomci ili njihovi odgojenici. Kontinuitet između bivših i sadašnjih očuvan je u svakom pogledu: djeca pobjednici nastavili su putem svojih poraženih roditelja. Odbačen je Slobodan Milošević, i to djelomično i uvjetno, ali je oživljen Josip Broz, i to ponovno i potpuno. U tom začaranom krugu ostalo je malo mjesta za istinsku Srbiju, njene građane i njenu dobrobit.”
Treba se zamisliti nad ovim riječima gospodina Protića, jer proces u kojem se nalazi Hrvatska je još gori, naša elita u kulturi, politici i ekonomiji je najvećim dijelom jugokomunistička i liberalna!
Rekao bih i teže kvalifikacije, ali to je utuživo!
