Bez javne i nedvosmislene osude komunizma u Hrvatskoj ne će završiti Drugi svjetski rat i nema mira
Na početku sam napisala da se te dvije obljetnice obilježavaju službeno, što je točno, ali ipak ne u istom ozračju. Obljetnica Holokausta obilježava se optužujući cijeli hrvatski narod za fašizaciju, neoustaštvo i proglašavaju nas zločinačkim narodom, stigmatiziraju nas zbog NDH. A konkretno što na pr, imaju sa NDH, generacije rođene poslije Drugoga svjetskog rata, da ih se proglašava ustašama? Kako mogu biti ustaše, odrasli u bivšoj Jugoslaviji? Skoro 30 godina, je prošlo od raspada Jugoslavije, ali u jednom djelu hrvatskog naroda, jugoslavenski mentalni sklop nije izašao iz njih.
Obljetnica Holokausta medijski je veoma dobro popraćena. Po cijeli dan vrte se TV prilozi, razgovori, intervjui, dokumentarne emisije o holokaustu. I neka, neka mediji djeluju edukativno, ali ne sugestivno, sugerirajući krivnju nama, rođenima poslije Drugoga svjetskog rata, pa čak i djeci rođenoj u Hrvatskoj za nešto što nismo učinili, ni mi ni naši roditelji?
S druge strane zločini komunizma nisu kažnjeni, lustracija nije provedena, kao što piše u Deklaraciji Sabora o zločinima komunističkog režima 1945-1990. godine. Komunistički zločinci nisu kažnjeni ni pred Međunarodnim, ni pred hrvatskim sudovima, nitko nije od njih odgovarao. A nakon ratnih operacija i završetka Drugoga svjetskog rata, Tito je dao pobiti stotine tisuća Hrvata, nakon Bleiburga, na Križnom putu, po jamama i rudnicima Slovenije i Hrvatske. Ta obljetnica je nažalost medijski veoma slabo popraćena, jer nitko na mom postu nije znao da već postoji Dan obilježavanja žrtava komunizma.
Malo ispitivanje javnog mnijenja po tom pitanju, na malom uzorku, ali indikativno! Na svom facebook profilu postavila sam post i unutar posta napisala sve o Rezoluciji 1481/2006 o osudi komunističkih zločina, te objasnila da je Rezoluciju Vijeća EU-a potvrdio i Hrvatski sabor. Post je bio javan, tako da je mogao svatko komentirati. Zanimanje za tu temi je bilo iznimno veliko, podijeljen je 173 puta, ali nitko , baš nitko se nije sjetio da se taj dan već obilježava, da postoji Rezolucija o osudi komunističkih zločina, nitko, ni od 250 ljudi koji su ga vidjeli.
Kako će se i sjetiti, kada je medijski veoma slabo popraćen taj dan I ne samo medijski, taj dan nije saživio ni u političkom životu. Hrvatski sabor potvrdio je Rezoluciju 1481/2006 i nitko ništa po toj rezoluciji nije učinio. Nitko, ništa, ali baš ništa! Ostala je mrtvo slovo na papiru, osim kada vas mi mali blogeri ponekada podsjetimo. Sljedbenici komunističke ideologije izrazito su agresivni, primitivno i prijeteći reagiraju. Jedan komentar je posebno karakterističan; A. Č. napisao je za one koji ne razumiju istarski dijalekt, “e moji djedice, slabo ste ih bacali u fojbe-jame”. To me odmah podsjetilo na jedan post što je saborski zastupnik SDP-a, Nenad Stazić, napisao na svom fb-profilu; “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika”
G. F. koja ima na kapi provokativno crvenu zvijezdu, na koju se ja nisam ni osvrnula, niječe broj žrtava, koja je po Crnoj knjizi komunizma Vijeću Europe bila osnova za donošenje Deklaracije o osudi komunističkih režima. Dakle uopće ne zna za postojanje Deklaracije, ni za broj žrtava koje je komunizam iza sebe ostavio!
To su bile tirade po cijelom postu od njih 3 slijednika komunističke ideologije, koji su usput i protiv Hrvatske. A. C. bi mene pred 13. bataljun, a to znači na strijeljanje! Koja je to mržnja i količina agresije prema meni, a nema pojma da taj Dan žrtava komunizma postoji još od 2009. godine i da ga je potpisao Vaclav Havel, bivši češki predsjednik, i brojni članovi EU Parlamenta!
Uzalud sam ja objašnjavala, na lijep i kulturan način da je žrtva, žrtva, da su žrtve bile i starci, žene, djeca i svećenici, i da svi zaslužuju barem sjećanje i pijetet. ali oni uopće ne priznaju zločine komunizma, ili ako priznaju onda traže olakšavajuće okolnosti i opravdanje! Dakle post je bio namjerno napisan da bi ispitala koliko ljudi znaju, i kako će reagirati. Nije prijevara, jer sam u komentaru objavila Deklaraciju Vijeća EU-a, i poveznicu, da svatko može pročitati. Objavila sam javno, jer javna objava ne može biti podloga za eventualnu tužbu. Tko god se javio i komentirao učinio je to na svojevoljno, na osobnu odgovornost. Komentari su bili uglavnom pozitivni, pristojni i primjereni, zahvaljujem se svima, osim ovih nekoliko izrazito agresivnih i prijetećih iz ideoloških razlika. Znači da bi ovi ljudi zbog razlike u mišljenju ponovili fojbe, ponovili streljanje i ponovili jednoumlje.
Piše A. Č. da smo „nacionalisti”, a po čemu? U postu se nigdje ne spominju nacije, ni narodi??? Nigdje se ne spominju ni države, ni dr. Tuđman, ni HDZ, niti ijedna druga stranka, ali govor mržnje ne bira temu, njemu je važno da prokulja i onda ne bira ni vrijeme, ni mjesto!
Nije to karakteristično samo za moj post! To je raširena pojava po društvenim mrežama i po Portalima. Posjetila sam jedan portal, za sada ga ne ću imenovati, jer se na svima vrte isti ljudi i trolovi, koji samo napadaju neistomišljenike, psuju primitivno, vrijeđaju, uvjereni u svoju nedodirljivost! I tamo sam pokušala citirati prava, a onda se jedan javio s komentarom, da samo o pravima pišem. Pa o čemu ćemo nego o ljudskim pravima, za ljudska prava se cijeli život borimo!
Zakon o nedopuštenom ponašanju na internetu, koji je u pripremi treba pažljivo napisati, da eliminira ovakve prijetnje i govor mržnje, a da pri tome ne ugrožava slobodu mišljenja, koja je zagarantirana Poveljom UN
Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
i Ustavom RH članak 38.
Članak 38. Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.
http://narodnenovine.nn.hr/default.aspx 9/33
Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom“. Bez javne i nedvosmislene osude komunizma u Hrvatskoj ne će završiti Drugi svjetski rat i nema mira. Tek tada će ustaše i partizani moći počivati u miru povijesti, a hrvatski narod krenuti graditi bolju budućnost.
(Nastavak slijedi)
