Pojam Istranin kao naziv za stanovnika Istre na standardnome hrvatskome jeziku najčešće označava i hrvatsku nacionalnu pripadnost osobe koja se tako deklarira
Multikulturalnosti u Istri je ustvari prijevara, jer ne obuhvaća u primjeni sve kulture i sve narodnosne identitete, ali da bi došli do tog zaključka treba kritički i objektivno analizirati sve procese stvaranja regionalnog, nacionalnog i iznadnacionalnog identiteta. Dosta je analitičara, povjesničara i novinara istraživalo tu temu, pa ću i ja iznijeti svoje viđenje kroz vizuru autohtonog hrvatskog entiteta. U direktnoj komunikaciji i putem društvenih mreža naišla sam na različita mišljenja i opredjeljenja. Pri izjašnjavanju veliku ulogu ima baš povijest Istre. Upravo zato sam i najprije napisala sažeti povijesni pregled Istre sa osvrtom na sastav stanovništva.
Neki sugovornici navode da je Istra bila uvijek okupirana, djelomično i zbog svog zemljopisnog položaja, te da “nije nikada bila pod hrvatskom vlašću”, Istrani “navikli su biti pod okupacijom i pod utjecajem raznih kultura…” pa je to rezultiralo i drugačijim mentalitetom, po nekima. Međutim to nije samo posebnost Istre, jer su i drugi krajevi Hrvatske bili pod tuđinskom vlašću, a samostalne hrvatske države nije ni bilo do 15. siječnja 1992. godine. Različiti su razlozi izjašnjavanja „Istrijanima“. Kod nekih je to potpuno nepoznavanje povijesnih činjenica, kod nekih je rezultat IDS-ovog naturanja istrijanstva kao zaštite istarskih posebnosti, kod nekih je rezultat komunističke ideologije netrpeljivosti prema Hrvatima koje smatraju slijednicima NDH, kod nekih je rezultat svjetonazora i vjerskog opredjeljenja, a kod nekih prevladava odgoj i rodbinska povezanost. Posebno je izjašnjavanje kod Hrvata i kod Talijana kao dva najzastupljenija naroda. Pritom različiti komentatori različito definiraju pojam Istrijan. Za većinu njih taj pojam, kao lokalni regionalni dijalektalni izraz za stanovnika Istre, ujedno označava i razlikovni, regionalni identitet, koji podrazumijeva i Hrvate i Talijane. Pojam Istranin kao naziv za stanovnika Istre na standardnome hrvatskome jeziku najčešće označava i hrvatsku nacionalnu pripadnost osobe koja se tako deklarira. Pojedinci toj razlici pridaju veću važnost (koja se ogleda u poimanju identiteta), dok drugi razliku vide samo u jezičnome smislu ili je pak toliko ne naglašavaju. Tada se odnos moći drastično promijenio jer su se Talijani, dotad elita na poziciji moći, našli na mjestu nacionalne manjine.
Svi ti procesi doseljavanja i iseljavanja rezultirali su stvaranjem kulture u kojoj su pripadnici različitih kultura živjeli zajedno, s međusobno različitim (najčešće ne pretjerano harmoničnim) odnosima i stvarali multikulturalne temelje istarskog društva. I sve te migracije drugih narodnosti utjecale su na multikulturalnost, iako je najnaglašeniji odnos, suživot Hrvata i Talijana. Slično je u svojoj studiji o egzodusu talijanskih Istrana (uključivši i analizu onih koji su ostali u Istri (tal. naziv za one koji su ostali–rimasti) nasuprot iseljenima (tal. naziv za one koji su napustili Istru u egzodusu–esuli)) zaključila i američka antropologinja Pamela Ballinger. Ona piše kako istarski identitet esuli percipiraju kao isključivo talijanski, dok je u rimasta taj identitet hibridan, tj. sagledava se kao talijansko-hrvatski (Ballinger, 2003.). Upravo su odnosi tih dviju etničkih skupina i danas vrlo delikatni i prati ih različit odnos snaga s obzirom na pristupe moći u povijesti. Talijani su u povijesti (pa čak i za austrijske vladavine) bila manjina na poziciji moći, dok su danas nacionalna manjina s posebnim statusom, što se najbolje vidi u tome što je Istarska županija službeno dvojezična, što je zajamčeno Statutom Istarske županije, ali i statutima pojedinačnih gradova (npr. Statut grada Pule, Novigrada, Poreča…).
Jedan dio komentatora usmjeren je na svojevrsnu samorazumljivost istarske multikulturalnosti. Tako pojedini ističu kao istarsku specifičnost, ali i normalnost, puno miješanih brakova, miješanje kultura i običaja unutar jedne obitelji. Vrlo se često spominje istarska otvorenost, tolerantnost, komunikativnost i prihvaćanje došljaka.
Proklamirana multikulturalnost u Istri percipira se kao suživot (convivenza) etničkih skupina koje su u Istri već dovoljno dugo da se osjećaju pripadnicima istarskog prostora. Neki od autohtonih stoga žele ili očekuju da ti došljaci prihvate istarski/istrijanski identitet. Najčešće je takav stav vidljiv u laganom negodovanju oko neprihvaćanja običaja od došljaka ili pak s njihovim “nametanjem”.
Iz tih je stavova vidljivo da stanovnici Istre vrlo otvoreno prihvaćaju došljake, ali da očekuju da se i ti došljaci prilagode svom novom životnom prostoru.
Zato je činjenica da se od novih (ili barem novijih) došljaka očekuje da se uklope i da prihvate istarski/istrijanski identitet, upravo u suprotnosti diskursu o multikulturalnosti Istre. I dok se u Istri s pravne strane štite prava nacionalnih manjina, s naglaskom na talijanskoj i ističe tolerantnost, otvorenost i multikulturalnost, komentari u grupama Istrijana na facebooku razotkrivaju da se ta multikulturalnost prije svega odnosi na suživot (convi-venza) Talijana i Hrvata. Istodobno su neke druge, relativno nove manjine u Istri – Romi, Albanci, Bosanci, Srbi – isključene, ili samo nominalno uključene u diskurs o multikulturalnosti. Iz komentara postaje očito da su pripadnici tih manjina i došljaci iz drugih dijelova Hrvatske najčešće percipirani kao Drugi, što je vidljivo i u nazivima za njih: furešti ili oni priko Učke. Od njih se očekuje da prihvate istarski/istrijanski identitet, da prihvate lokalni govor (ili da se barem potrude svladati ga) te da prihvate istarski način života i mentalitet. Neki od tih komentatora ne isključuju tako ni mogućnost da i Englez (na pr. kao predstavnik stranaca koji polako kupuju nekretnine po Istri) s vremenom postane Istrijan. Tako je istarska otvorenost prema došljacima neupitna te je iznimno cijene i sami došljaci.
Dvosmjerna multikulturalnost došljaka očekuje prilagođavanje istarskom načinu života. To ukazuje da je istarska multikulturalnost, unatoč visokoj razini zaštite prava, u prvome redu talijanske nacionalne manjine, prisutna uglavnom na deklarativnoj razini i u odnosu na Talijane, a da se na primjeru novih došljaka javlja težnja za asimilacijom, što je pak suprotno s deklarativnom multikulturalnošću. Talijanska je manjina percipirana kao domaća, autohtona i suživot s njom se percipira kao bit istarske multikulturalnosti i vrijednost je sama za sebe, a ostali su „priko Učke“.
IDS-ova „demokracija, multikulturalnost, tolerancija i multietničnost“ oduzela je sa talijanizacijom i istrijanizacijom istarskim Hrvatima nacionalni identitet, pa se često pitam u kojoj mi to državi živimo?
Odgovor nam daje Marko Ivan Pekica u svojoj pjesmi Ča ste vi Istrijani?
Ča ste vi Istrijani?
Skužajte, nisan dobro kapija,
ma ča me vero pitate:
Ča ste vi Istrijani?
Ma, ča vas ni sram to mene pitati?
Kako se samo usudite?
Od kuda van ti kuraj?
Moran van, lipi moj gospodine,
reći, da ste me jako rabija.
Radi kušencije van neću
grdu besidu reći,
ma vero van moran povidati
da ste me grdo ufendija.
I, znate ča, mi se pera
da vaše beside
peljaju vašu želju
na štrambi put,
na štrambu bandu.
Vi kako da biste stili
da smo mi Istrijani
vni ča su nas od pamtivika
za hlapce i ljude druge file držali.
Vi kako da biste stili
da smo mi Istrijani
vni ča su nas od vajka
kreli, ubijali, u jame hitali
i ščavima zvali.
Ne, ne, lipi moj gospodine,
ni to tako kako Vi pensate
i kako bi Vi stili da bude.
Vi ste grdo žbalja.
Vi ste, moj gospodine,
sigurno z nikon nesnagon od čovika kušelja,
ki se za par lir proda i ki,
prije nego se je sebe
i svojih korini odreka,
ni na patnje i muke
svoga naroda pensa.
Radi tega ću van,
dragi moj gospodine,
lipo povidati ča smo mi Istrijani.
Zapoštajte vo ča ću van sada reći:
Istrijan je od vajka,
kako bi moj pokojni did reka,
prije svega trpežan i pravi čovik bija.
Za svoju fameju i za sebe
vajka je škrbija,
po cile dane i noći je dela i ribu peška.
U nedilju h maši je hodija
i Bogu se molija.
Nikad ninega ni ufendija.
Kadi kodar je moga, svaken je pomoga,
na svoje veselje i sriću dragega Boga.
Srićan sam
ča svaki nacionalno osvišteni Istrijan zna
da ste se kujena
i da ni tako kako ste Vi, moj gospodine,
šporko pensa.
Svoji na svojen
od vajka smo želili biti.
Tuje gospodare
nikad nismo želili imati,
po svitu smo morali bižati
da bi glavu mogli škapulati.
I još ništo ću Vas zamoliti
– škodu u našem vrtlu
nan nemojte nikad delati,
kunfine i zide u naših korti
nan nemojte zidati,
naše žirje nan nemojte ticati i
– vidit ćete –
vajka ćete naš preteja biti
i z bukalete z nami istrijansko vino piti.
I, još samo to da znate,
pravi Istrijan,
da se dobro kapimo,
od vajka Hrvat je bija
i za vajka to će ustati.
Zbog svega tega Vas molin,
nemojte me nikad više takove štupidece
– Ča ste vi Istrijani, pitati.
A vni ča su zabili od kuda su,
čigovi su i kako su se nikad zvali,
neka he sram bude
i neka h vragu gredu,
a Bog neka njin grihe nikad ne oprosti.
Voljenoj hrvackoj Istri z ljubavlju i nacionalnim ponosom.
Za one koji imaju poteškoća sa razumijevanjem čakavskog izričaja sažetak: Što su Istrijani? Istrijani su strpljivi, škrbni i radišni ljudi, koji se brinu za svoju obitelj, koji nedjeljom idu na misu Bogu se pomoliti, koji nikoga nikada ne bi uvrijedili i koji će uvijek rado svakome pomoći. Istrijan je uvijek želio biti svoj na svome, ali je morao tuđe gospodare služiti i po svijetu bježati da bi glavu uspio sačuvati. I zato Istrijan ne voli kada mu drugi u njegovu dvorištu zidove grade i štetu u vrtu rade, i oni koji se toga drže uvijek će mu prijatelji biti i s njima će rado bukaletu vina popiti. I da se razumijemo, od uvijek je Istrijan Hrvat bio i Hrvat će ostati, a oni koji su zaboravili čiji su i kako su se nekada zvali, neka se srame i neka im dragi Bog grijehe oprosti.
