Velika razlika između našeg zapadnog kršćanskog svijeta i ateističkog komunističkog svijeta nije politička, ona je moralna
Joseph McCarthy je lovio vještice ili vještake? Nakon toga poslao sam (Mc Carthy) predsjedniku brzojav koji bih u ovom trenutku volio pročitati:
Predsjednik HARRY S. TRUMAN,
Bijela kuća, Washington, DC
U govoru povodon Lincolnovog dana u Wheelingu u četvrtak navečer izjavio sam da State Department krije gnijezdo komunista i simpatizera komunista koji pomažu u oblikovanju naše vanjske politike. Dalje sam izjavio da imam u svom posjedu imena 67 komunista koji su trenutno u State Departmentu. Glasnogovornik State Departmenta to je odmah demantirao, tvrdeći da u odjelu nema niti jednog komunista. Možete se vrlo lako uvjeriti u neistinitost tvrdnje State Departmenta. Sjetit ćete se da ste osobno imenovali odbor za provjeru zaposlenika State Departmenta u svrhu uklanjanja suputnika – ljudi koje je odbor smatrao opasnima za sigurnost ove nacije. Vaš je odbor mukotrpno obavio posao i imenovao stotine onih koji su navedeni kao opasni za sigurnost nacije,zbog komunističkih veza.
Iako mi zapisi nisu dostupni, znam apsolutno jednu skupinu od otprilike 300 ljudi, ovjerenih tajniku za otpust zbog komunizma. Zapravo je otpustio otprilike 80. Koliko razumijem, to je učinjeno nakon dugotrajnih konzultacija s sada osuđenim izdajnikom Algerom Hissom. Stoga bih vam predložio, gospodine predsjedniče, da jednostavno podignete telefon i pitate gospodina Achesona koliko onih koje je vaš odbor označio kao opasne komuniste nije uspio razriješiti. Onoga dana kada je Houseov neamerički odbor za aktivnosti Algera Hissa izložio kao važnu kariku u međunarodnom komunističkom špijunskom lancu, potpisali ste naredbu kojom zabranjujete da State Department daje bilo kakve informacije u vezi s nelojalnošću ili komunističkim vezama bilo koga u tom odjelu s Kongresom.
Unatoč ovom “kratkom spoju” State Departmenta, uspjeli smo sastaviti popis od 57 komunista u State Departmentu. Ovaj vam je popis dostupan, ali možete dobiti puno duži popis naređivanjem tajniku Achesonu da vam da popis onih za koje je vaš vlastiti odbor naveo da su nelojalni i koji još uvijek rade u State Departmentu. Vjerujem da je sljedeće minimalno što se u ovom slučaju može očekivati od vas.
- Da zahtijevate da Acheson da vama i odgovarajućem kongresnom odboru imena i cjelovito izvješće o svima onima koje je Alger Hiss smjestio u Odjel i svima onima koji još uvijek rade u State Departmentu, a koje je vaš odbor nabrojio kao sigurnosni rizik zbog njihovih komunističkih veza.
- Da odmah opozovete redoslijed koji ste dali ni pod kojim uvjetima Kongresni odbor ne može dobiti nikakve informacije ili pomoć u razotkrivanju komunista.
Neuspjeh s vaše strane označit će Demokratsku stranku kao bedema međunarodnog komunizma. Svakako ovu oznaku ne zaslužuju stotine tisuća lojalnih američkih demokrata u cijeloj naciji i znatan broj sposobnih lojalnih demokrata i u Senatu i u Domu.
Gospodine predsjedniče, jedini odgovor koji sam dobio na ovaj brzojav bila je izjava predsjednika na njegovoj tiskovnoj konferenciji da u telegramu nije bilo ni riječi istine. Mc Carthy citira govor koji je održao u Wheelingu 5. veljače 1950.: “Pet godina nakon što smo pobijedili u svjetskom ratu, ljudska bi srca trebala uživati dug mir, a umovi muškaraca trebali bi biti oslobođeni teške patnje koja dolazi s ratom. Ali ovo nije takvo razdoblje jer ovo nije razdoblje mira. Ovo je vrijeme “hladnog rata”. Ovo je vrijeme kada je sav svijet podijeljen u dva golema, sve neprijateljskija i sve naoružanija logora – vrijeme velike utrke u naoružanju.
Danas gotovo fizički možemo čuti mrmljanje i tutnjavu okrijepljenog boga rata. Možete ga vidjeti, osjetiti i čuti sve do brda Indokine, s obala Formoze, točno u samo srce same Europe.
Jedna ohrabrujuća stvar je da još nije stigao “ludi trenutak” za pucanje iz puške ili eksploziju bombe što će civilizaciji postaviti konačni zadatak da se samouništi. Još uvijek postoji nada u mir ako napokon odlučimo da više ne možemo biti sigurni zatvarajući oči i uši pred onim činjenicama koje se sve jasnije oblikuju. A to je da smo sada sudjelovali u obračunu – ne uobičajenom ratu među zemljama za kopnena područja ili druge materijalne dobitke, već ratu između dvije dijametralno suprotne ideologije.
Velika razlika između našeg zapadnog kršćanskog svijeta i ateističkog komunističkog svijeta nije politička, dame i gospodo, ona je moralna. Postoje i druge razlike, ali one bi se mogle pomiriti. Na primjer, marksistička ideja o oduzimanju zemlje i tvornica i vođenju cjelokupnog gospodarstva kao jedinstvenog poduzeća značajna je. Isto tako, Lenjinov izum jednopartijske policijske države kao način da se Marxova ideja provede u djelo teško da je manje važan.
Staljinovo odlučno stavljanje ove dvije ideje, naravno, puno je pomoglo podijeliti svijet. Međutim, samo s tim razlikama, Istok i Zapad mogli bi zasigurno još uvijek živjeti u miru.
Prava, osnovna razlika, međutim, leži u religiji amoralizma – koju je izmislio Marx, grozničavo propovijedao Lenjin, a Staljin doveo do nezamislivih krajnosti. Ova religija nemoralnosti, ako crvena polovica svijeta pobijedi (a ona to može) ova religija nemoralnosti dublje će raniti i oštetiti čovječanstvo od bilo kojeg zamislivog ekonomskog ili političkog sustava.
Karl Marx odbacio je Boga kao podvalu, a Lenjin i Staljin jasnim su i nedvosmislenim jezikom dodali svoju odlučnost da nijedan narod, nijedan narod koji vjeruje u Boga ne može postojati rame uz rame sa svojom komunističkom državom.
Na primjer, Karl Marx izbacio je ljude iz svoje Komunističke partije jer su spominjali stvari poput pravde, humanosti ili morala. Nazvao je to duševnim buncanjem i neurednom sentimentalnošću.
Dok je Lincoln bio relativno mlad čovjek u kasnim tridesetima, Karl Marx hvalio se da je komunistički bauk obsjeo Europu. Od tada su stotine milijuna ljudi i golema područja svijeta pali pod komunističku dominaciju. Danas, manje od 100 godina nakon Lincolnove smrti, Staljin se hvali kako ovaj komunistički bauk ne samo da proganja svijet, već će ga u potpunosti pokoriti.
Danas smo uključeni u konačnu, cjelovitu bitku između komunističkog ateizma i kršćanstva. Suvremeni prvaci komunizma odabrali su ovo vrijeme. Dame i gospodo, žeton je pao – uistinu je pao (kao Cezar kada veli kocka je pala!, T.T).
Mogao bih reći u korist senatora iz Illinoisa da je ovo što čitam preuzeto sa snimke govora. Te noći nisam koristio pisani govor. Nastavljam sa čitanjem:
Da ne bi bilo sumnje da je vrijeme odabrano, idemo izravno o današnjem vođi komunizma – Josipu Staljinu. Evo što je rekao – ne davne 1928., ne prije rata, ne tijekom rata – već dvije godine nakon završetka posljednjeg rata: “Misliti da se komunistička revolucija može provesti mirno, u okviru kršćanske demokracije, znači da je netko ili sišao s uma i izgubio svako normalno razumijevanje ili je grubo i otvoreno odbacio komunističku revoluciju. “
I to je ono što je rekao Lenjin 1919. godine, a također je s odobravanjem citirao Staljin 1947. godine: “Živimo”, rekao je Lenjin, “ne samo u državi, već u sustavu država, a postojanje Sovjetske Republike rame uz rame s kršćanskim državama nezamislivo je. Jedno ili drugo mora trijumfirati na kraju. I prije nego što taj kraj zavlada, niz zastrašujućih sudara između Sovjetske Republike i buržoaskih država bit će neizbježan.”
Gospodo i gospođe, može li ovdje večeras biti netko toliko slijep da kaže da rat nije započeo? Može li postojati netko tko ne shvaća da je komunistički svijet rekao: “Vrijeme je sada” – da je ovo vrijeme za obračun demokratskog kršćanskog svijeta i komunističkog ateističkog svijeta? Ako se ne suočimo s tom činjenicom, platit ćemo cijenu koju moraju platiti oni koji predugo čekaju.
Prije šest godina, u vrijeme održavanja prve mirovne konferencije u Dumbarton Oaksu, u sovjetskoj je orbiti bilo 180.000.000 ljudi. Postrojeno na antitotalitarnoj strani u svijetu je u to vrijeme bilo otprilike 1.625.000.000 ljudi. Danas, samo 6 godina kasnije, 800.000.000 ljudi je pod apsolutnom dominacijom Sovjetske Rusije – porast od preko 400 posto. S naše strane, brojka se smanjila na oko 600.000.000. Drugim riječima, u manje od 6 godina šanse su se promijenile s 9 na 1 u našu korist na 8 do 6 protiv nas. To ukazuje na brzinu tempa komunističkih pobjeda i američkih poraza u hladnom ratu. Kao što je jednom rekla jedan od velikana naše povijesti, “Kad se velika demokracija uništi, to ne će biti zbog neprijatelja izvana, već zbog neprijatelja iznutra.”
Istina ove izjave postaje zastrašujuće jasna jer vidimo kako ova zemlja svaki dan gubi na svakoj fronti. Na kraju rata bili smo fizički najjača nacija na svijetu i, barem potencijalno, najmoćniji intelektualno i moralno. Naša čast bi mogla biti svjetionikom u pustinji razaranja, svijetli živi dokaz da civilizacija još nije bila spremna uništiti se. Nažalost, mi smo nesretno i tragično propustili priliku.
Razlog zašto se nalazimo u položaju nemoći nije zato što je naš jedini moćni i eventualni neprijatelj poslao ljude da napadaju naše obale, već zbog izdajničkih postupaka onih s kojima se ova Nacija tako dobro ophodila. Nisu bili manje sretni ili pripadnici manjinskih skupina ti koji su rasprodali ovu Naciju, već oni koji su imali sve beneficije koje je imala najbogatija nacija na svijetu – najfiniji domovi, najbolje fakultetsko obrazovanje i najfiniji poslovi u vladi koje možemo pružiti.
To je zapanjujuće točno u State Departmentu. Tamo su najgori pametni mladići koji su rođeni sa srebrnim žlicama u ustima.”
Zanimljivo je citirati opet McCarthyja: “Sad znam da je vrlo lako svakome općenito osuditi određeni ured ili odjel. Stoga bih želio navesti jedan prilično neobičan slučaj – slučaj čovjeka koji je mnogo učinio na oblikovanju naše vanjske politike.
Kad je Chiang Kai-shek vodio naš ratom, State Department je u Kini imao mladića po imenu John S. Service. Njegov zadatak, očito, nije bio raditi na komunjarizaciji Kine. Čudnovato je, međutim što je poslao je službena izvješća natrag State Departmentu pozivajući da torpediramo našeg saveznika Chiang Kai-sheka i navodeći, zapravo, da je komunizam najbolja nada Kine.
Kasnije je ovog čovjeka – Johna Servicea – preuzeo Federalni istražni biro (FBI) zbog predaje tajnih podataka State Departmenta komunistima. Čudno je, ali nikada nije procesuiran. Međutim, Joseph Grew, zamjenik državnog tajnika, koji je inzistirao na njegovom kaznenom progonu, bio je prisiljen dati ostavku. Dva dana nakon što je Grewov nasljednik Dean Acheson preuzeo dužnost zamjenika državnog tajnika, ovaj čovjek – John Service – kojeg je pokupio FBI i koji je prethodno tvrdio da je komunizam najbolja nada Kine, nije samo vraćen u službu State Departmenta, već i unaprijeđen. I na kraju, pod Achesonom, zadužen za sve plasmane i promocije.
Danas, dame i gospodo, ovaj čovjek službe na putu je da zastupa State Department i Achesona u Calcutti – nadaleko najvažnijoj informacijskoj točki na Dalekom Istoku.
Pogledajmo sada što će se dogoditi kad se osobe s komunističkim vezama potjeraju iz State Departmenta. Gustave Duran, koji je označen kao (citiram) “zloglasni međunarodni komunist”, postavljen je za pomoćnika pomoćnika državnog tajnika zaduženog za latinoameričke poslove. Odveden je u State Department s posla potpukovnika u Komunističkoj internacionalnoj brigadi. Napokon, nakon intenzivnog kongresnog pritiska i kritika, dao je ostavku 1946. godine iz State Departmenta – i, dame i gospodo, što mislite, gdje je on sada? Preuzeo je visoko plaćeni posao kao šef Odjela za kulturne djelatnosti u uredu pomoćnika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.
