Neki Hrvati koji su živjeli i djelovali u Beogradu

I Ljubomir Magaš zvani Zemunac podrijetlom je Hrvat. Kao i Frenki Simatović

Zemun je bio hrvatski sve do 1946. godine a danas je u sastavu Srbije. Spojen je s gradom Beogradom. Beograd je grad na vrlo lijepom položaju utoke Save u Dunav, njegova strateška važnost bila je prepoznata od Vučedolaca, Kelta, Rima, Bizanta, Bugara i drugih.

Do dolaska Turaka bio je uglavnom mađarska utvrda koju su branili i hrvatski plemići, kao npr. Talovci 1440. godine. Nećak Ignacija Loyole je poginuo braneći Beograd od Turaka. U doba Turaka postojale su u Beogradu džamije i katoličke crkve, pa i isusovački red. Godine 1552. dubrovački trgovac Trojan Gundulić, izvanbračni sin plemića, tiska za Srbe 1552. u Beogradu knjigu “Beogradsko četveroevanđelje”. Prvu gimnaziju u Beogradu osnivaju isusovci 1613. godine.

Nabrojit ću neke značajne Hrvate i građane Hrvatske u Beogradu, ali  bez kronološkog reda. Ne ću spominjati Hrvate koji su silom prilika živjeli i radili u Beogradu poput obnovitelja nezavisne hrvatske države dr.Franje Tuđmana i matematičara Josipa Pečarića.

1. Ivan Đaja (Gjaja) (1884. – 1957.) vrhunski fiziolog bio je iz Dubrovnika. Majka je bila Francuzica, rođen je u Normandiji. Stric mu je bio radikalski političar Jovan Gjaja koji se nekada zvao Ivan i koji je prešao na pravoslavlje. Otac Božidar bio je pomorski kapetan. Bio je Ivan Đaja član srpske, hrvatske i francuske akademije znanosti. Njegovi radovi o endogenim enzimima, termoregulacije i bioenergetike bili su vrlo napredni, pogotovo se odnosi na zamrzavanje organa i organizama, te vraćanje u život nakon zamrzavanja. Bio je jedini član SANU-a koji je odbio primanje Josipa Broza Tite u SANU. Također je glasovao svojedobno i protiv primanja Aleksandra Karađorđevića u SANU. Komunisti su ga poslije rata pohvalili jer je u ime autonomije sveučilišta nekada štitio studente komuniste našto je Đaja odgovorio da je to radio jer mladi ljudi imaju usijane glave i da im ne treba radi mladenačkih iluzija uništiti život i karijeru.  
2. Milutin Milanković (Dalj, 1879. – Beograd, 1958.), geofizičar, astronom i inženjer. Srednju školu završio u Osijeku. Otkrio je da su periodične promjene ekscentriteta Zemljine staze i nagiba zemljine osi uzrok dugoročnih klimatskih promjena, a ne kao što nas danas lažu CO². Izračunao je osnovne (100.000 godina), sekundarne (125.000 i 400.000 godina) periode ekscentriteta, te promjene nagiba zemljine osi svako 41.000 godina.
3. Miloš N. Đurić (Slavonski Benkovac, 1892. – Beograd, 1967.), filozof, prevoditelj, akademik, filolog i perfektan znalac starogrčkoga. Odbio potpisati lojalnost Nijemcima 1941. pa izgubio posao. Partizani mu mobilizirali sina jedinca koji je poginuo na Srijemskoj fronti, suludom jurišu na dobro ukopane njemačke i hrvatske trupe koji nije dao nikakvoga rezultata.

4. Josip Pančić (Bribir, 1814. Beograd, 1888.), iako je završio medicinu, bavio se botanikom otkrivši u Srbiji nove biljne i životinjske vrste. Po njemu je nazvana Pančićeva omorika.
5. Antonije Orešković (Dvor, 1829. – Beograd, 1906.), od 1862. u srbijanskoj vojsci kao major, pa 1866./67. posrednik u pregovorima Narodne (hrvatske) stranke i srpskoga dvora. Bio pomoćnik načelnik stožera Drinske i Dunavske divizijske oblasti. Napisao Slavenska zadruga 1872. godine. Bio je zapravo šef srbijanske obavještajne službe i imao mrežu suradnika u Hrvatskoj i BiH.
6. Đuro Horvatović (Nova Gradiška, 1835. – Beograd, 1895.), od 1862. u srbijanskoj vojsci u činu kapetana, 1877. promaknut u pukovnika nakon srpsko turskoga rata. Srbijanski izaslanik u Petrogradu 1881. – 1885., zatim i ministar vojske 1886.  – 1887. Bio omiljen među vojnicima.

7. Dragutin Franasović (1842., Carigrad – Beč, 18. 4. 1914.), godine 1862. stupa u srpsku vojsku. Srbija je bila bez časničkoga kadra i školovanih ljudi, a politika Rusa (panslavizam), Francuza, Engleza pa čak i Austrijanaca joj je podilazila i pomagala tehnički i financijski, tako da su slavenski zanos i karijerni interes povukli i neke Hrvate tamo. Stric Petar mu je bio korčulanski biskup, vezan je i uz obitelj Depolo po ženskoj liniji. Tek 1894. postaje general. Franasović je osobno spasio kralja Milana kada je na njega u crkvi pucala Jelena Marković, žena strijeljanog srbijanskog časnika. Franasović je kratko bio i ministar vanjskih poslova Srbije.
8. Matija Ban (Dubrovnik, 1818. – Beograd, 1903.), zanijet ilirsko jugoslavenskim idejama već 1844. prelazi u Srbiju i postaje Garašaninov agent. Vrši diplomatske misije (i tajne), potiče stanovništvo BiH na ustanak, djeluje kulturno u Dubrovniku. Ispodprosječnoga književnoga talenta, lebdi između narodne pjesme i oponašanja Gundulića. Po njemu se naziva Banovo brdo u Beogradu

9. Josip Broz Tito (1892.? – 1980.),predsjednik i diktator socijalističke Jugoslavije, vođa komunističkoga partizanskoga pokreta, ratni zločinac, veliki državnik i pragmatičan politički kombinator,  radio na federalizaciji Jugoslavije. Čovjek nejasnoga podrijetla i biografije, svakako bi trebalo istražiti njegov DNK da se uvidi je li on stvarno Josip Broz iz Zagorja.
10. Milorad Pavić (1929. – 2009.), poznati srbijanski književnik, poznat po djelu “Hazarski rečnik”. U srodstvu je sa hrvatskim književnikom Arminom Pavićem, tj. uskocima sa Žumberka.
11. Frenki Simatović (Beograd, 1950.) srpski obavještajac, zapovjednik specijalnih snaga UDBA-e, osnivač Jedinice za specijalne operacije, umiješan u umorstvo Z. Đinđića. Otac mu je bio jugoslavenski general iz Župe kraj Dubrovnika, jedan od osnivača vaterpolo kluba Partizan.
12. Željko Škalamera (Punat na Krku, 1929. – Zagreb, 2009.), povjesničar umjetnosti, urbanist, kartograf, vrsni crtač. Prvo vojni geodet, zatim povjesničar umjetnosti dosta je učinio za zaštitu beogradskih i zemunskih zgrada iz 19. stoljeća, njegove rekonstrukcije i crteži su primjer dobrog rada. I arhivski rad mu je vrlo dragocjen.
13. Ivo Andrić (Dolac kraj Travnika, 1892. – Beograd, 1975.) Rođen u Bosni kao Hrvat katolik rano se pridružio srpskoj terorističkoj organizaciji Mlada Bosna. Pisao na srpskom jeziku, uglavnom se bavio temama iz bosanske povijesti turskoga doba. Karijerni diplomat, mason, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Uz Prokletu avliju, Travničku kroniku i Most na Drini ističe mu se pripovijest Priča o vezirovom slonu.
14. Jehuda Alkalaj (Sarajevo, 1798. – Jeruzalem, 1878.), u hrvatski Zemun doseljava 1825. godine, 1840. osniva društvo za povratak u Erec Jisrael, čime udara temelje cionističkom pokretu i utječe na Teodora Herzla. Društvo se širi u Beograd i Šabac. Jehuda 1874. (76 godina!) se vraća u zemlju predaka. Taj hrabri rabin vizionar osniva 1860. u Parizu Svjetsko društvo Hebreja.
15. Ljubomir Magaš zvani Zemunac (Beograd, 1948. – Frankfurt, 1986.), po ocu Hrvat; bavio se pljačkama i iznudama. Njemačko podzemlje bilo je u svezi sa jugoslavenskom UDBA-om. Ubio ga je Goran Vuković zvani Majmun.
16. Branko Ćopić (Hašani, Bosanska Krupa, 1915. – Beograd, 1984.), nižu gimnaziju dovršava u Bihaću, učiteljsku školu u Karlovcu. Majka mu je pravoslavna Ličanka, otac iz turske Hrvatske (zapadna Bosna). Iako je poznat po pričama za djecu i partizanskim dogodovštinama jako se zamjerio Brozu pričicom Heretik. Otada je pod stalnom prismotrom i ispitivanjem, Broz ga je osobno “uzeo na zub”. Veliki bosanski filmaš Bahrudin Bato Čengić iskoristio je Ćopićevu priču “Gluhi barut” da prikaže složenu stvarnost bosanskoga sela godine ratne 1941.
17. Bruno Vekarić (1967.), završio je Pravno-birotehničku školu, pa Pravni fakultet. Direktor marketinga, pravnih i općih poslova u Jugoagentu (1995. – 2001.), od 2001. – 2003. generalni Sekretar ministarstva pravde; poslije glasnogovornik tužitelja za ratne zločine i šef odnosa s javnošću. Rodom Hrvat sa Pelješca.
18. Viktor Novak (Donja Stubica, 1889. – Beograd, 1977.), antihrvatski i antikatolički osjećaji toga raspopa i masona najbolje se vide u djelu Magnum crimen (1948.), služeći se djelom još netalentiranijega i ograničenija hrvatomrsca i raspopa Đure Vilovića koji je bio bliski suradnik četničkoga zapovjednika Dragoljuba Draže Mihailovića. Napisao je i 1953. djelo Vatikan i Jugoslavija. Očito je da je Tito iako se sukobio sa Staljinom pravog neprijatelja vidio u Katoličkoj Crkvi i imao za svoje djelovanje međunarodnu podršku. To se još jasnije vidi u procesu protiv Stepinca.

Ne će nas interesirati Branko Mamula (Slavsko Polje kod Gvozda, 1921.), niti jugonečasnici koji su u Domovinskom ratu bili na strani neprijatelja Hrvatske. Preskočit ćemo i Paška Vučetića, Tomu Rosandića, Sibu Miličića kojega su komunisti bacili sa broda na povratku iz Barija u Vis, 

Teo Trostmann