Moda je prolazna, vrijedno ostaje
Željko Bubalo, slikar specifičnog rukopisa, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik iz Splita. Autor je zapaženog opusa apstraktnih motiva. Izlagao je na nizu izložaba.
- Gospodine Bubalo, cijelo ljeto intenzivno slikate na otoku Hvaru.
– Buktanjem korone, odlazim na Hvar, mjesto Bogomolje, uvala Bristova. U osamljenoj uvali sa svega par kuća i ponešto domaćeg življa. Živim i slikam, u ovim novonastalim okolnostima. Nema tu ništa od ljetne idile, jer korona itekako utječe na svaki naš korak. No kako kažu mornari ploviti se mora, a bome i slikati. Zaboravih ,o članstvu: u HDLU-Zagreb, Hulu- Split, status samostalnog umjetnika od 1990. godine.
- Motivi…?
– Motivi se iz škrtih otočkih motiva transformiraju u nove teme i uvijek s prisutnom težinom covida. Ta strepnja, strah, neizvjesno udaraju pečat mojim radovima. Prevladavaju tamne game, crne, antracita, zagušenog karmina. Sve u jednom apstraktnom izričaju.
- U prvom je planu kombinirana tehnika, akril, tuš…
– Kombiniram i dodajem listove starih školskih dnevnika, vršim ispravke tušem, stidljivo akvarelom, temeljni namaz je u akrilu.
- Slikate bez ikakvog praćenja drugih ili ugledanja na modne trendove.
– Nisam opterećen niti kopiram modne trendove. Jednom mi je gospođa Jagoda Buić-Wutke savjetovala: moda je prolazna, vrijedno ostaje. Zakupljen kozmosom vlastitih misli i nakana ustrajem i u nečemu “svom”. Dolaskom Uskrsa i “vele šetemone” okrećem se religioznim temama, stradanje i muka Isusova povezujem s tradicionalnom pučkom procesijom Za Križen s naglaskom na lik križonoše.
- Nedavno je Vaša slika darovana novom hvarskom biskupu.
– Nedavno sam imao čast da jedno moje raspelo bude poklonjeno hvarskom biskupu monsinjoru Ranku Vidoviću. Usput da spomenem da je preminuli Ivan Pavao Sveti Otac primio jednu moju sliku koja se čuva u Vatikanskom muzeju.
- Retrospektiva?
– O retrospektivi ne razmišljam, to je obiman i složen posao nažalost ne vidim osobu koja bi se mogla toga prihvatiti.
- O Vašem opusu pisali su mnogi.
– Posebno sam dobar s prof. Stankom Špoljarićem, s kojim me vežu predivne uspomene od prve zagrebačke izložbe u Nehajskoj, preko likovnih kolonija, do velike izložbe u Mimari. O meni je pisao Bepo Depolo kasnije i prijatelj, Tonko i ja, nalazili smo se na kavi isprid Tvrdoja u Starom Gradu. Iva Kerbler popratila je svojim tekstom izložbu u Zagrebu u Institutu za povijest umjetnosti. Pisali su i Marina Baričević, prof. Tugomir Lukšić, pok. Darko Glavan, Splićanin Andro Filipić…
- Kao student surađivali ste s poznatim kiparom Andrijom Krstulovićem.
– Imao sam veliku sreću jer su me odgajali velika imena poput Ante Kaštelančića, kipara Andrije Krstulovića i akademika dr. Krune Prijatelja. Nažalost imao sam se prilike uvjeriti da novonastali kvazi galeristi ne znaju o komu se radi. Dr. Prijatelj je toliko nas zadužio svojim radovima i otkrićima da je ta spoznaja duboko žalosna. Moje sposobnosti u modeliranju s glinom uočio je prof. Krstulović za rad u njegovom, a bivšem atelijeru Ivana Meštrovića. Naravno, to je bilo prekrivenom velom tajne, zbog drugih kolega u “klasi”. Ja sam na kraju ponio titulu najboljeg studenta generacije studenata 1973./1974. godine. Zapravo to je preteča Dekanove nagrade. Još mi je u vitrini ta vrijedna nagrada. Prof. dr. Prijatelj me preporučio gosp. Vasku Lipovcu za ispomoć u njegovom atelijeru. Divan period! Upoznavanjem sa značajnim imenima tog vremena. Arhitekt Bernardi, slikar Šime Perić itd.
- Bavite li se kiparstvom?
– Nisam imao (materijalnih) mogućnosti baviti se kiparstvom. Nažalost. Ova materijalna komponenta pratila me stalno. Stalno seljakanje iz atelijera u atelijer, unatoč preporuci bivšeg ministra mr. Bože Biškupića za doprinos u Domovinskom ratu, u Splitu su mi dodijelili ruševni prostor kod javnog nužnika. U atelijeru uvijek plane neka nova iskrica, meni na radost. Izlaganje me više ne privlači, izuzev u manjim sredinama, pa sam i tu doživio fijasko zbog moje zbunjujuće neopredijeljenosti, ali vrijeme sudi i sudit će. Pozdrav lokalcima!
