Putovanje u državu koja nije u ratu (2)

Ajla u autobusu

 

Autobus će naići na još nekoliko grupa policajaca ali ga neće presretati prekrečivši mu put. Mahnu šoferu podignutim žutim znakom za zaustavljanje, kad ga imaju, on prikoči, kroz prozor im doda onoliko piva koliko kažu da ih ima. Nekima dade i paklicu dvije cigareta. Prinesu prste usnama onako kao što klošari od prolaznika žicaju cigarete. Petrović se pozdravlja srdačno sa svima  njima. Čini se da je iste već upoznao, na nekom prijašnjem putovanju. Što ih razmine, psuje i grdi:

• Kao negdašnji Rumuni su postali. Kako ih nije stid da ovako prosjače po ulici?
• Nisu valjda baš kao Rumuni? – kaže Živko.

– Oni su imali onu svoju tajnu policiju, Securitate, od njih drugi policajci nisu smjeli pisnuti.

• Nismo mi njih tada zaustavljali, već oni nas, otkud da znam ko su bili – odgovara vozač ljutito.

– Gulanferi oni tamo bili kao ovi naši sad što su postali. Haj’ ih pitaj ko su i šta su! Ako smiješ !

Kad autobus stiže u Kraljevo, Radovan požuri da se iskobelja napolje, natovaren trima plastičnim velikim kesama što je bio podigao u mrežu iznad sjedišta. Zanio se bio brigom oko prtljaga tako da izađe a ne pozdravi se s Ajlom. U škafu je imao još dva stara velika nabubrena kufera ojačana kanapom, obmotao ih bio unakrst da pojača oslabljene, na mjestima rašivene rajfešluse.  Stoji ispred svog prtljaga napolju i lupa Ajli u staklo.

• Vidimo se nekad ! – kesi se i maše.

Neki mladi policajac zastade na stepeniku i pita vozača može li s njime jedan dio puta, krenuo na Kosovo, da preuzme dužnost. Kako vozač nema ništa protiv, mladić ulazi i sjeda na prvo slobodno mjesto, pokraj Ajle. «Bolje on nego Živko». Što to ona pomisli i autobus krenu sa stanice, ovaj izbi naprijed i nacali se pred mladićem.

• Jeste li ih dobro sredili? – upita.
• Koga to?
• Pa Šiptare, koga drugog?
• Pa mirno je dole. Ništa se ne dešava.
• Ništa se ne dešava, kažeš? – Živko podiže glas. – Zato što ste vi tamo se ništa ne dešava. Dešavalo bi se mnogo gadosti da nije vas, naše srpske policije. Ja to znam.
• Kažem samo da je u mome okruženju mirno – smirenim glasom odgovara mladić. – Drugo ne znam ništa.
• A šta je prije toga bilo ? Sjećaš li se šta je prije bilo ?

Mladić skrenu pogled sa Četnika, kao da gleda u put pred sobom. Samo nevoljko sliježe ramenima, ne reče ništa.

• Sviđa mi se tvoja zastava na kapi – nastavi Živko. Mladić skide beretku s glave, otkvači s nje značku i pruži mu.
• Niste prije nosili takve značke, ni takve francuske kape. – drži značku u ruci i zagledava je pomno.
• Koliko tražiš za ovu značku? Dvije pakle « marlbora »? Ili hoćeš njemačkih maraka? Reci slobodno.
• Neću ništa – uzvrati mladić.

– Moraš nešto uzeti. Ovo je previše vrijedna stvar da se daje džabe.

• Meni nije. Pun je naš dole magacin takvih znački. I ovakvih kapa ima koliko hoćeš. Izvoli i kapu ako ti se sviđa.
• Ako pristaješ da ti platim, uzeću je. Inače, neću nikako.
• Ne dolazi u obzir da mi išta platiš.

Mladić nema više od dvadeset godina, vjerovatno je nedavno završio srednju školu, policijsku akademiju ili nešto slično.

Ubjeđuju se još neki minut ali mladić ne popušta, neće nikakvo plaćanje za ono što mu država daje besplatno.

• Jesi li primjetio kako ja izgledam ? – Živko se ispsi pred njim isturajući grudi i promrsi svoju masnu kosu.
• Ja sam četnik.
• Ti i tvoji drugovi policajci ćete srediti Šiptare, a ja i moji četnici ćemo srediti Sandžaklije. S njima ćemo završiti zajedničkim snagama.

Mladić neprimjetno, desnom rukom otkoči pištolj što mu je bio u futroli.

• Da – reče. Sav se zarumeni u licu.
• Sve ćemo ih pobiti !Sve do jednoga !
• Tako ćemo uraditi – mladić je upao u svijet s kojim ili još nije bio u dodiru ili ga takvog ne prihvata. Pažljivo drži prste na otkočenom pištolju i začuđeno gleda okolo. Ono malo preostalih putnika nikako ne reaguje na ovo četnikovanje. Šofer se pravi da ne čuje razgovor, zapiljio se u put pred sobom. Ima izgovor, ako bi ga ko šta nekada pitao. Vozi Ibarskom magistralom i mora dobro paziti, to je najopasnija dionica kojom prolaze. Ajla šuti kao zalivena. Usta su joj ispucala od žege, žeđ je satire a više ni kapi vode nema. Tijelo joj je svo utrnulo od sjedenja na istom mjestu, već je više od trideset sati kako je krenula na put.
• U istoriji je sve zapisano – nastavi Živko. Stoji pokraj uznemirenog mladića i ceri se. Nakašlja se da pročisti grlo pa podiže glas za još jedan stepen – Kao što rekoh, u istoriji sve piše. Da su sve zemlje oko nas srpske, tako piše.
• Šta piše? – procijedi konačno Ajla. Maloprije je bila progutala bila još jednu knedlu, nije se usudila najmanjim gestom pomoći mladom policajcu ali najednom, neočekivano i za nju samu, joj bi dosta svega. Iščile iz nje strah.
• Koje su to srpske zemlje, istoričar? Reci koje?
• Lako ti je to nabrojati, zmijoglava – četnik podiže prste lijeve ruke. – Prva je na redu Hrvatska, to je najveća srpska zemlja izvan Srbije. Nju smo naučili pameti, to je završena stvar. Bosnu ćemo za koji dan da pometemo i to je gotovo. Kosovo je naše oduvjek. Evo, cajkan naš ovdje prisutni to može da potvrdi, oni su tamo uveli red. Sledeći je na redu tvoj Sandžak, zato sam pošao iz tuđine, da vas uzaptim. Mi četnici imamo za vas gotov plan i program.

Preostali putnici, njih dvadesetak, se krevelje i radoznalo meškolje. Raštrkani su po cijelom autobusu, zauzeli svako po dva sjedišta da ispruže noge. Neki ne mogu iz dubine limene utrobe jasno čuti šta se sprijeda priča pa se tihim koracima privlače bliže.

• ‘Spremte se, spremte se četnici, silna će borba da bude…’ – Živko proba da zapjeva ali mu iz grla izađe nekakvo metalno pijano mumlanje i kreštanje. Nije to nalik pjesmi kakva bi se trebala zaoriti kad zastrvljena družba pođe u klanje i pljačkanje. Kakva se, praćena prikadnom muzikom i u ritmu razdragane koračnice, čuje na srpskim radijima svakodnevno. Prekide s pjevačkom numerom što ukapira da se ovi posljednji putnici otvorenim bezobraznim kreveljenjem šegače njegovim rimama. Nema više nikoga da ga u takvom pjevanju prati, prijašnji entuzijazam i polet njegovih sada malobrojnih saputnika je u tom zadnjem satu putovanja skroz splasnuo.
• Ima da nam mi vi u Sandžaku na maramici igrate. Ili da vas otjeramo tamo odakle ste došli.
• Odakle smo to došli ?
• Iz Turske ste došli prije šesto i tri godine. Kao skakavci kad na žito navale tako ste i vi na nas onda bili navalili, sve nam pobrstili i mislite da ćete još dugo tako. Ali vam je došao kraj.
• Sandžaku, kažeš, došao kraj ?! – Ajla podiže glas. – Ti sudija pa nam odsvirao kraj ?!

Dotle uznemireni mladić se malo opusti kad ona preuze raspravu, zakoči pištolj i namjesti se da udobnije sjedne.

• Šta si ti mislila ?! – Živko se naceri. Osvrnu se koliko da utvrdi ima li još slušatelja i kad shvati da je preostalim putnicima zanimljivo, kao da su u pozorištu, nastavi teatralno:
• U srpskim zemljama tursko nema više uho da ostane. To je jasno kao dan. Pazar sa svom okolinom ima da bude naš. Ti ćeš onda meni lično da dolaziš po dozvolu u Lucern kad budeš putovala ovamo.
• Živko, ne lupaj ko Maksim po diviziji. Sandžak je već naš, što da ga otimamo ? – čovječuljak se uključuje u raspravu. Razbistrio mu se pogled, uzradovao se što će uskoro u svoje selo da stigne.
• Nije onako kako treba da bude naš. Jesi li im izbrojao đamije ? Nisi, tebe to ne zanima. Nisi ti patriota, k’o ja! Sto ih ima. U svako sokaće su turili đamiju.
• Na Hađetu ćetrdeset i ćetiri ćavke ćućahu i ćetrdeset ćetvoro ćavćadi – reče Ajla pošto Živko krenu s ubacivanjem « ć » i « đ »gdje treba i ne treba.
• Haj’ ti ponovi, Pazarće. Tu poštapalicu sigurno još znaš. Ponavljao si je s drugovima kad ste vukli uhlubljene šerpe po sokacima. I pravili kolaće od blata. Po Ćukovcu se istih igara igralo kao i po ostalim mahalama. A ti bio sretan što tebe srpće niko ne dira. I « Alaha mi » si uza svaku izgovarao. Smijem da se kladim u šta hoćeš. Naš Mića se još tako kune. Sva naša srpćad u mahali su se tako klela.
• Jel’ ti to mene vrijeđaš ? – nakostriješi se Živko. – Ja tako ne pričam. U mojoj kući se govorio srpski, sveci slavili, prasad okretala na ražnju. A taj vaš pazarski mi se gadi, ružan je i nerazumljiv. Reci, razumije li ga ko po Srbiji ?
• Ni hić’ – reče čovječuljak. – Ja i ti ga odlično razumijemo. A to za prasad si upravo izmislio.

Prasad se nisu nikad po Ćukovcu okretala, to laži koga drugog, mene nemoj. Na selo si išao da svinjetinu jedeš, u Pazaru je ni kupiti nisi imao gdje – reče čovječuljak. – Tako su svi Srbi radili u  Sandžaku, oduvjek. Kad požele prasetine, odu svojima na selo. Kao moja rodbina iz grada što je dolazila u naše selo.

• Njega će njegovi četnici prvoga da zakolju – reče Ajla. – Nema veze što s tom prljavom bradurinom i kosurinom glumata četnika. Neće mu povjerovati da je njihov. « Isto tako može i svaki Bošnjak da se zamaskira » – reći će mu.
• On će im pokazati ličnu kartu– smije se čovječuljak. – Tako će znati ko je.
• Kako ? Kako da na prvu znaju ko je kad on više ne liči na sebe od prije. Ni policija ga ne bi odmah prepoznala, a kamoli ostrvljeni četnici, oni nemaju ni strpljenja ni vremena za prepoznavanja.
• Imam ja svoj odred, sve sam pripremio. – ustvrdi Živko. – U sred Pazara ćemo od sutra da se šetamo s punom opremom, naoružani do zuba. Niko nam ne smije pisnuti. Ima da vas tjeramo k’o zečeve. Grad ćemo za dan da ispraznimo. Od vas Turaka. Naše ćemo jedino ostaviti da vladaju kao vaše paše što su za Osmanlija vladale.
• Tebe će Pazarci, što te vide takvog, na kolac nabiti – drznu se Ajla. – Kao što je naš slavni nobelovac svoga junaka, sirotog Radisava na kolac nabio. Istim postupkom.
• O čemu ti pričaš, zmijoglava ? – naljuti se Živko. – Ti to hoćeš da te odalamim. Skloni se momak. – Mladi policajac sjedi mirno, ne reaguje. – Ustani kad ti kažem ! – prodra se pijani četnik. Klati se i pridržava da ne padne. Nacvrcano od alkohola i dugog puta izmrcvareno tijelo mu se klima, usporava i koči po krivinama, skoro jednako kao i vozilo u kojem uporno pokušava da stoji. Umjesto da sjedne, mjesta sada ima napretek, on je našao sebi zanimaciju, poznatom četničkom frazelogijom se bori za srpsku stvar. Jedva stoji na nogama koliko je nacvrcan. – Da joj pokažem ko u ovom autobusu smije da priča – stišće šake, pokazuje kako bi je zgromio.
• Ti bi to da me biješ ? – Ajla se pridiže na sjedištu i prostrijeli ga bijesnim pogledom. – To bi htio, jeli, mangupe ?!

On zablenuo u nju, gleda je ne vjerujući da se ona jadnica, što je cijeli put fino prećutala sve njegove silne ispade, sva grozna četnikovanja mnogobrojnih saputnika što je otrpjela bez pogovora, odjednom krenula da dreči. Ne može je se više zaustaviti iako čovječuljak maše rukama i smije se, hoće taj iznenadni otvoreni sukob da okrene na šalu.

• Izađi napolje ako si muško, mater ti četničku …! Da se ja i ti pobijemo, strvino jedna !
• Šta je to ? – ne okrećući glavu se razdra Petrović. Usporava prvo vožnju, pa naglo ukoči, na sred puta. – Živko, pijanduro, odmah da si ućutao da ti ja ne dolazim.
• Šali se on – zasmija se čovječuljak. I ostali putnici se počeše kihotati. – Vozi ti samo, Petroviću. Ne puštaj ih napolje. Prebiće ga ova djevojka, ako joj dozvoliš. Ti ne vidiš od tog volana kakav je naš Živko. Pijan kao taraba, jedva se drži na nogama.

Živku zamrzla rječ na usnama. Gleda u Ajlu s prezirom, okrenu se, pognu glavu i krenu prema sredini autobusa.

• Ne laj’ više, prljava kučko ! – otfrknu osvrnuvši se još jedanput, poslije tri četiri pređena koraka..
• Ti da više ne laješ ! – dobaci šofer. – Inače ću da ovo staklo tobom polomim. Neće mi ga biti žao. Kunem ti se svim svecima.
• Pusti budalu – čovječuljak smiruje Ajlu i pokazuje joj rukom da treba da sjedne. – Sad ćemo mi na cicvaru da svratimo. Još malo pa će ona brvnara, sad će ona …kako oni lijepu cicvaru prave. Da prste poližeš. Aha, evo ide, stani Petroviću, da jedemo !
• Nema ti tu cicvare. Kačamak tu prave, a i mjesta ima za četvoro – odgovara šofer. – A gdje bih parkirao autobus i da ima mjesta za sve nas ?
• Poželio sam se masnog kačamaka – čovječuljak oblizuje usne dok prolaze kraj brvnare. Vlasnik je uramljenu šper tablu okačio na ekser kao da je porodična slika i po njoj crnim debelim flomasterom, ćiriličnim slovima, napisao : « Pravimo kačamak ». Pred brvnaru sklepao dvije klupe od obične grubo obrađene daske, to mu je sav inventar. Na jednoj sjede dva starca i pričaju.
• I ja bih volio pojesti dobro pomašćeni kačamak – složi se Petrović. – Uskoro ćemo kući pa nek nam domaćice prave i cicvare i kačamak. A za koji minut nailazi jedna lijepa kafana, kod Ušća, tu ćemo da zastanemo pa nek prezalogaji šta ko hoće.

Radilo se, u stvari, o običnoj neuglednoj krčmi kakve se mogu zateći kraj regionalnih puteva. Drveni stolovi prekriveni plastificiranim mušemama s cvjetnim dezenom i u tamnu braon boju svježe ofarbane drvene stolice bez naslona za ruke. Ispuni se do zadnjeg mjesta, kad u zagušljivu prostoriju nahrupiše preostali premoreni putnici. Nisu još od Horgoša, prije granice, nigdje zastali da izađu iz pregrijanog autobusa i prodrmaju malo udove. Jedino je pomoćnik vozača silazio svako malo da putnicima što su stizali na svoja odredišta otvori škafove i preda prtljag. Najmanje su se deset puta od Kraljeva do Ušća, to je nekih trideset kilometara razdaljine, samo tako zaustavljali a već se deset sati voze. Ako ne više.

Šoferi naručuju jelo za sebe i piće za sve. Jeftino je pa tu galantnost sebi mogu priuštiti. Osim njih dvojice, čini se da niko drugi nema dinara niti iko zna koliko vrijede. Mlada plavokosa konobarica priča siktavo i jetko. Ne prima devize, nema šta kome objašnjavati kako i zašto. Tako joj se hoće. Ako imaju dinare, nek ispljunu. Ako nemaju, neće ni jesti.

• Pitaj onog starog tamo šta će da popije – kaže Živko plavuši. Pokazuje joj rukom na čiču što je, s balončićem rakije pred sobom zablehnuo u televizor. Ispija svoju rakijicu, ne vidi ni Živka ni silne goste što su nahrupili u kafanu, okrenut im je leđima. Prikazuje se večernji dnevnik.
• Neće ništa – reče konobarica, pošto se vrati od čičinog stola. Nije se ni pomjerio da pogleda u pravcu darovatelja.
• Nisi ga lijepo pitala. Moraš biti ubjedljiva. Reci mu da mora od mene nešto popiti. Ne smije me odbiti.
• Šta si mi tu zapeo ?! – uzvrati konobarica ravnim i jasnim glasom. Suzdrža se da ne zagalami. – Neće ništa i gotovo. Neću da ga davim.

Potom odleprša prema kuhinji po naručena jela. Nema vremena za gubljenje. Živko zazva čikicu :

• Ti si taj što odbija piće od jednog pravog četnika ? – upita kad ovaj ukosi mršavo tijelo na stolici i okrenu glavu prema njemu. Ne reče ništa, samo ga začuđeno pogleda.
• Ti to sebi dopuštaš ? A ja naumio da te častim jer si me podsjetio na mog pokojnog oca, isti ti je bio.

Čikica zausti da nešto kaže, ali Živko pohita prema njemu, da mu potanko objasni situaciju.

• Moj stari je izgubio jedno oko i nosio cijeli život stakleno kao to tvoje što je. I boja mu je bila drugačija na onom staklenom oku nego na onom zdravom, za nijansu tamnija ili svjetlija, kako kad, nikad nisu znali da je potrefe. Svaki put kad mu to oko padne i razbije se, pa mora da naruči drugo. Ni tog tvoga vještačkog oka se boja ne slaže sa zdravim okom, jesi li primjetio ? Ili si skroz ćorav ?
• Nisam skroz ćorav – uzvrati čikica. – I nisam u godinama kad bi mi boja vještačkog oka smetala. Nije me briga za to.
• Briga bi te bilo ako si oko izgubio kao moj otac, u borbi protiv partizana. On je u onom ratu bio četnik, kao što sam sad ja u ovome. Nije ti zadovoljstvo popiti piće od jednog četnika ?
• – reče čikica i otpi gutljaj svoje rakije. – Ja nisam bio četnik u onom ratu. Ni partizan nisam bio, j.. mi se i za jedne i za druge. Ista govna.

Živko ne bi lijen i poče da ga drmusa za rame :

• Nije ti čast popiti piće od jednog pravog četnika ? Nije ti čast ? Jeli, stara vucibatino ?

Šofer i pomoćnik poskočiše sa stolica, pritrčavaju i hvataju Živka za ruke. Potom ga vuku nazad i posjedaju za njihov zajednički sto.

• Pusti čovjeka na miru. Što si navalio na njega kao mazga ? – glasno kaže Petrović. – Ako neće piće, njegova stvar.
• Neće od mene piće zato što sam četnik. Zato neće.
• Upravo tako ! – živnu čikica. – Ne volim četnike. Ti si mi posebno odvratan i mrzak. Pogledaj se kakav si. Ruzniji si nego ja star i ćorav.

Ajla se podiže od stola gdje je sjedila pokraj čovječuljka i mladog policajca. Hoće da opere ruke. Pita konobaricu gdje ima česma.

• U WC-u samo – odgovara plavuša ne gledajući u nju. Prenosi na rukama veliki okrugli emajlirani poslužavnik pun svakakvih flaša i čaša, zveckaju joj u rukama. – Prva vrata lijevo.

Što mlada žena napravi pet koraka u pokazanom pravcu, zapahnu je smrad. Vrata su bila zatvorena ali se smrad provlačio kroz prag, kroz svaku pukotinu po bočnim ivicama, smrdjelo je kao da je životinjska lešina u njima bila sakrivena. Stisnu jako prstima nos i krenu da uđe, možda je lavabo tik do vrata, ponada se. Što na sekundu otškrinu vrata, zalupi ih iz sve snage i pobježe napolje. Stiže do prvog kamena koji metar iza kafanskog ulaza i povrati. Učini se da će cijelu utrobu istresti, toliko se isprazni.  Sva je nutrina zabolje. Jedva prestade s izrigivanjem, smiri se nekako zadižući glavu i snažno udišući predvečernji zrak.

Prisjeti se djetinjstva i rahmetli Muta što je limenom kofom praznio više godina zaredom njihovu i sve druge komšijske šahte. Opštinski komunalci nisu na svome kamionu imali dovoljno duga crijeva, a sokak uzak, nisu kroz njega mogli bliže sići, pa je pogureni stariji čovjek, jednom godišnje odrađivao njihov posao. Prvo bi iskopao uzak kanal nakraj bašte, pa potom uzimao svoju kofu kanapom obmotanu za oko metar i po dugu drvenu batinu, zadigao poklopac sa šahte i krenuo je prazniti – cijeli dan bi tako prenosio u toj svojoj kofi smrdljivi sadržaj od šahte do kanala. Od oštrine amonijačnog smrada se u bližem komšiluku ni u kući nije moglo boraviti taj dan. Svejedno što su sva vrata i prozori bili pozatvarani. Slučajno ga je jednom srela u društvu još starije mu sestre. Ajli je bilo tada sedam ili osam godina, kad je shvatila da on slobodno, sa škrbavim osmijehom i bez ustezanja, dodiruje tu njoj i svoj jošaničkoj djeci najprivlačniju poslasticu koju je pravila njegova sestra. Da ona pravi te jabuke umakane u šećerni sirup je znala, ali da joj je taj čovjek brat, Bože dragi, tako nešto nije mogla da zamisli. Skrnavljenju nečega svetoga joj je to njegovo učešće u prodaji za djecu namijenjih poslastica uzličilo. Otada više nikada nije poželjela crvene šećerne jabuke, a dotle je oduševljeno trčala gore u Jaklju, preko mosta na rijeci Jošanici i toj oronuloj sirotinjskoj kućici napravljenoj od ćerpića i blata, da kupi jednu, što se dokopa koje parice.  Mutove šake u koje je zaprepašteno gledala dok dotiče drvene drškice da bi pružio nekom djetetu na njih nataknute poslastice su je od te kupovine odučile za sva vremena.

Istrlja usta i lice papirnim maramicama, još ih je nekoliko imala, i vrati u kafanu što je dvije decenije poslije imala neriješeni problem kanalizacije. Ili se radilo o problemu s ljudima koji su te klozete po birtijama prljali kao do to namjerno čine, da unište nečiji posao. Znala je da još puno takvih nečistih kafana i krčmi ima po Srbiji, čiste i lijepo održavane su bile rijedak slučaj. Vidjela ih je puno tokom predratnih poslovnih putovanja i za ove četiri godine redovnih dolazaka otkako je u Švicarskoj. Ali je klozet u ovoj krčmi bio prevršio sva njena dotle negativna iskustva.

• Ja sam se zakleo da ne ulazim u naše WC nikako – reče čovječuljak pošto se Ajla svali na stolicu, lice joj je bilo posivjelo i jedva se držala na noge koliko je bila izmrcvarena. Treba da plati svoj sok od grožđa što je bila poručila, doziva – Lijepo se strpim od mađarske granice do ovamo, pa kako mi bude. Ako mi baš prikipi, zamolim šofera da mi stane pokraj kakvog šumarka. Priroda je zakon.
• Samo sam htjela ruke oprati – reče mlada žena. – I ja se trpim koliko mogu. Šake su mi masne kao da sam ih lož-uljem mazala, zato mi je malo vode trebalo.
• E, pa sretna nam zemlja koja će s ovakvom higijenom da postane velika i silna – mladi policajac ustade i pozdravi se s njima dvoje. – Ja odoh pješice do stanice, rekoše mi da ima autobus za Mitrovicu ili Prištinu odatle. Za sat polazi.
• Imaš tri kilometra da hodiš – reče čovječuljak. – Najmanje. Mogu te naši šoferi do tamo odbaciti. Iako im baš nije na putu, učiniće to ako ih zamolimo.
• Da prošetam malo – reče mladić i pođe ne osvrnuvši se više ni jednom.

Živko pokušava da se raspravlja s konobaricom, povisili su glas i jedno i drugo. Nju boli briga za njegovu lovu u francima i dojč markama, ne zanima je jeli on bogataš ili nije, ona hoće svoje tri milijarde u dinarima i tačka. Ne zna ona koliko košta franka, nije njena kafana pa da smije rizikovati uzimajući tamo neke franke, nikad čula za njih. Živko je sebi našao dostojnog protivnika, plavuša mu jedva dozvoli koju rječ da protisne. – Zovi gazdu pa ga pitaj – navaljuje četnik.

• Ne, druže !- uzvraća konobarica. – Ti lijepo tu sjedi pa ga čekaj. Za tri sata dolazi. Pa se, onda, s njime nagađaj. A ja imam pametnija posla. Što me, bre, više zavitlavaš, vidiš li ti da je kafana puna ?

Šofer Petrović stade ispred Živka, reče konobarici da obračuna šta joj sve putnici koji nisu imali dinara duguju, plus ono šta su on i suvozač naručili. On će sve platiti. Neće joj niko ostati dužan. Plavuša sračuna za tili čas ukupni dug, izvještila se u sabiranju na iz školske sveske iščupanom listu na kockice, prebroja hitro pruženi svežanj novčanica i strpa u kao snijeg bijelu pregaču. Ode bez zahvaljivanja i bez pozdrava.

Putnici se uspeše u autobus, ostalo im je još četrdesetak minuta do Pazara, krajnjeg odredišta. Živko se namjesti tik kraj šofera kad ovaj upali motor. Stoji spram komandne table njišući se i drži bocu piva u desnoj ruci.

• Miči mi se odatle, majmune ! – grubim ljutitim glasom reče Petrović. – Polomićeš mi vjetrobran.
• Pa šta ako ga slomim, platiću. Potrošio sam na tvoja piva makar trista franaka.
• I šta ako si potrošio ?! Jesam li te gonio da ih naručuješ ? Znao si da nisu džabe.
• Ne radi se o tome – kaže Živko pomirujućim glasom. – Samo hoću da ti kažem da imam para, platiću ti i aparaturu i staklo ako šta polomim.
• Šta ćeš ti platiti ?! Čitav ne vrijediš koliko ovo jedno staklo. Hajde ! Hajde ! – odmahuje šakom ne dižući nadlakticu s volana. – Bježi od mene ! Briši mi više s očiju, da ti ne ponavljam ! Sjedni negdje iza mene, kao i svi drugu ljudi što sjede.

Živko se našao u čudu. Nikako mu nije jasno zašto je gazda autobusa najednom postao s njime neljubazan. Dotle je mogao biti siguran da se u svome slažu, prijatelji bi dobri mogli postati kad bi u Švicarskoj živjeli u istom gradu. Ili kad bi se obojica vratili u Pazar, pošto ga zajedničkim snagama isprazne od njegovih većinskih stanovnika. Mrmlja jedva razgovijetno nekakve isprekidane  i isjeckane rečenice dok zastaje pokraj Ajle ne gledajući u nju. Pridrža se malo za prazno sjedište pokraj nje, premišlja se bi li sjeo ali ipak se odgega dalje, u dno autobusa.

Put kojim su prolazili je bio skoro pust. Porijetko bi naišao po neki auto kraljevačke registracije, ni jedan drugačije označen. Nije bilo ni kamiona ni autobusa, ni konjskih zaprega ili traktora, kako se inače, u mirno i predratno doba i to vrijeme dana tuda gusto saobraćalo. Ajla se zabrinu, ni jedno vozilo s NP registracijom ne vidi a moralo bi ih biti. Već deset punih dana nije imala nikakvih vijesti iz grada. Šta se u njemu događa ? Dali su tenkovi još uvjek po okolnim brdima? Jeli razarački arsenal možda stavljen u pogon ? To je njima lako, samo se poredaju okolo gradova i s najavom ili bez najave, složno i udarnički, iz svih teških cijevi zaspu vatrenim razaračkim granatama kuće, zgrade, škole, bolnice, vrtiće, vjerske objekte… Ne smeta što u tim kućama žive ljudi i što nema ni jedno sklonište gdje bi mogli pobjeći. Još bolje. Cijeli Sandžak pa i njen rodni grad je bio sazdan sirotinjski. Ni onih desetak sivih niskih zgrada bez liftova, ni onih šest fabrika što su ih sklepali natežići se i dodvarajući se Beogradu, još za Tita, mahom pošto je istekla tridestogodišnja kazna zbog saradnje s okupatorom u drugom svjetskom ratu, nisu imale hvale vrijedna betonska skloništa. A kamoli porodične, neplanski i od svakakvog jeftinog materijala građene kuće !

Naiđoše brda što su sa svih strana opkoljavala grad. Pusta su. Iza šumaraka ne vire puščane cijevi. Nema onih groznih spodoba što se svakodnevno prikazuju po evropskim televizijama. Ni bradatih, kosatih, raščupanih, ni obrijanih. A svakakvih starosnih doba ih je bilo po Bosni. I svakako su ti vajni vojnici izgledali, a svi jednako zastrašujuće djelovali. U bivše im narodne vojske uniforme bili odjeveni, samo znamenja promijenili. Prsa im dično ukrašena zlatno sjajnim mecima, ukrštenih u po nekoliko nizova, prebrojati se ne daju. S ramena im vise automatske puške, kalašnjikovi, na remenima im oko struka naslagane bombe i kotoruvi čelične žice. I policijske željezne lisice neki od njih nosaju, za zarobljenike, ako se kojega neopreznoga civila dokopaju.

Unervoženo zagledava okolo sebe sve dok ne shvati da je sve oko grada pusto. Ničega nema, ni opasnosti ni bilo kakve živosti. Sve zamrlo i opustjelo. Ulazak u grad je spor i dug. Prvo prođoše pokraj tekstilnih fabrika limenih krovova koje više radnicima ne daju plate u novcu, već u ponekim namirnicama, kad ih direkcija uspije nabaviti. Najčešće u neprodatim tekstilnim proizvodima, zaliha ima ionako previše. Kad im plate daju u dinarima i pohitaju da ju u isti dan cijelu potroše, mogu za nju kupiti vreću krompira. Dvadeset pet kila. Šuška se da će uskoro svi radnici biti otpušteni, iz svih gradskih i prigradskih fabrika i radionica, a samo u te tri socijalističke fabrike pored kojih su prolazili ih je bilo oko osam hiljada zapošljenih. Tvrdi se da nema nafte koja je potrebna za pokretanje tkalačkih strojeva.

Živko otćuta ulazak u grad. Pokisao, natmuren, pohita da se među prvima izvuče na zadnja vrata kad autobus stade na autobuskoj stanici. On stanuje tu blizu, može pješice svojoj kući. Svi putnici tu izađoše, niko se ne oprašta niti pozdravlja. Izvlače svoje stvari iz škafova i žure prema taksijima, da što prije stignu svojim kućama. Taksi « varburzi » se pune stvarima u hipu, lupaju gepecima i vratima i odlaze uz huku, sa na benzin usmrdjele zadimljene i oronule autobuske stanice.

I Ajla ulazi u jedan taksi. Sjedišta su mu ofucana, farba na limu oguljena.

• Vozi prema centru – kaže ne gledajući u vozača. – Kod hotela ću izaći.

Predvečerje je u gradu njenog djetinjstva. Stari drugar od koga se naprečac rastala, ni ne pozdravivši se kako dolikuje.

• Allahu dragi, kako je ostario – primijeti.
• Ko to ? – upita sredovječni vozač polusijede proćelave kose.
• Pa grad.
• Ah to ! – zasmija se vozač. – Nema love za održavanje. Čitav je, to je glavno.
• Gdje su tenkovi?
• Prije pet dana ih odvukli. Jedan dio u kasarne, drugi prema Bosni. Obilazila nas neka diplomatska misija iz inostranstva. Zaključeno bilo u saradnji sa srpskim vlastima da je ovdje narod miran, da nema naznaka pobuni.
• Ah, to njihovo glumatanje sa strancima ! – reče Ajla. – Ko oni, ko stranci. Ko bi se to bunio? Niko nije lud da se buni prije nego ga napadnu.
• Palo im – složi se vozač. – Ovakvu priliku da sve zauzmu nikad prije nisu imali. Ranije su, eventualno, na konjima mogli ići u osvajanja. Ili pješice. A gledaj ih sad!

Po centru grada ima puno šetača. Djelovali su ofucano, kao da im je mašina odjeću razbojila. Nije bilo bučne vesele vreve kao nekada ali gužva po ulicama je slična. Vrijeme je za korzo, a mladi to ne propuštaju. Ajla nikoga ne prepozna u masi. Za ciglih pet minuta stigoše od autobuske stanice pred « Vrbak », jedini hotel koji je postojao u gradu i bližoj okolini. I stanovnicima i posjetiteljima je djelovao primamljivo ali i čudno, satkan je od svakakvih arhitektonskih zavrzlama, spolja i iznutra. Čitavim lijevim krakom je prekriljivao rijeku Rašku, kao most da je kakav. Neuzubilah, kakva je ovo gradnja, govorili su stari onda, početkom sedamdesetih. Kao da ju je ona namiguša iz « Hiljadu jedne noći » osmislila. A svima drago bilo što imaju nakinđurenu raspojasanu građevinu kakve nigdje u Jugi nema. Ponos žitelja taj hotel bio a večeras i on posivio, oljuštena mu fasada, učini joj se otužnim, kao da ga je prljava kiša isprskala. Iz njega ne trešti muzika kao što je uobičajeno bilo, dok se svadbovalo, sviralo, igralo, pjevalo, pijančevalo u njemu svaki bogovetnu večer. Cijeli centar grada bi sam mogao osvijetliti, toliko je svjetala prije imao.

• Imam samo deviza – reče Ajla kad stadoše pred hotel. – Možeš li me sačekati da ih zamijenim začas ?
• Ne hitaj – uzvrati taksista.
• – Donijećeš mi sutra pare. Tu budem najčešće, pred « Vrbakom » dreždim povazdan.

Umjesto da pravo ide kući, ona je tu zastala. Treba da nađe Ismeta, brata od Seninog muža. Ta joj je poznanica posebno draga iako je poprilično od nje starija i rijetko se u Švici vide, ona živi podaleko, u Aarau. Ali je Ajši, njenoj nerazdvojnoj školskoj drugarici, sestra od tetke i znaju se zato odavno, kod nje se viđale kad ova povremeno dođe u Pazar.  « Treba mu za porodicu tamo » rekla joj je kratko na telefonu. « Ne smijemo preko banke slati, radije ću poslati na tvoj račun. Pa ti ponesi, kad kreneš».

Ajla nije poznavala tog Ismeta i u tom mnoštvu ga ne bi lako prepoznala i da je znala kako izgleda. Trebao ju je čekati, navodno je on nju znao odnekud. Prepoznala je neke momke što su sjedili na terasi restorana i prišla im snebivajući se.

• Oprostite što smetam – krenula je s obraćanjem okupljenima, kad se jedno nasmijano lice okrenu k njoj i mladić u hipu ustade. Zapamtila ga je kao vižljastog dječaka a sada je za glavu viši od nje. Eh, ta njegova riđa kosa. Niko takvu boje kose nema u cijeloj čaršiji. Niko osim Ružda. Kao dijetetu mu je glava bila zaokružena kovrčicama, a sada mu je kosa oštra i prava. Jednako mu crvena, a lice osuto pjegicama.
• Otkud ti ?! -kliče i gura stolicu. Prilazi joj i grli je.
• Evo, tu sam. Konačno – ona se zaplaka, zajeca iz sve snage. Sve oči uprte u nju.
• Šta je, djevojčice?- miluje je po kosi. – Gnjavili te u putu ?
• Nije to – jedva izusti kroz jecaje. – Radujem se što sam tu. Najzad.
• Cacko ne zna da dolaziš – ustvrdi Ruždo. – Ništa mi nije govorio.
• Ne pričam im kad krećem na put. Da ne brinu bespotrebno.

Ruždo uzima njene torbe i trpa u gepek svoga auta.

• Trebam prvo pronaći nekakvog Ismeta, poslali mu odozgo para.
• Sutra ćemo ga naći, nije hitno – smije se. – Nema kud pobjeći do sutra.
• Ni taksisti nisam platila vožnju – ona nastavlja kroz suze. Ne trudi se ni da ih briše. Pušta da joj se slivaju niz prašnjavo lice i da ga brazdaju.
• Gdje je ?

Taksista stoji na istom mjestu gdje ga je maloprije ostavila. Ruždo mu prilazi i daje nekoliko novčanica.

• Vala ćemo sada da ih iznenadimo – veseli se mladić. Otvori joj potom desna vrata od svog crnog « keca ». – Upadaj u auto, šta se kaniš ?

Ljeto je sparno u čaršiji prepunoj svijeta. Ajla prepoznaje poneka lica u prolazu. Stari dio grada se pomalo izmijenio, u « Prvomajskoj » su bile porušene nekolike čatrlje gdje su odvajkada živjeli socijalni slučajevi. Vakufska zajednica se brinula za njih. Novosagrađeni niski dućani i kuće, osim svježine farbe na fasadama, nisu nimalo odudarali od onih starih, birvakidašnjih.

Ruždo ne obraća pažnju na vozače što su iza njega nezadovoljno trubili, imali prvenstvo. Daje gas i trubi. Šeretski se smije. Ugura se u jednosmjernu ulicu za tili čas i dade gas.

On je najbolji drug Ajlinog najmlađeg brata, pet godina su skoro mlađi od nje. Imao je njen brat sijaset najboljih drugova, ali je njoj Ruždo bio naročito drag, zna ga otkako je nastao. Njegov stid je trajao, nikad ga se nije uspio do kraja osloboditi. Ma koliko bio blizak sa svim Ajlinim ukućanima, uvjek se ustručavao. Svi ga posebno voljeli, vukli bi ga da priđe za sofru kad bi naletio dok jedu, ali on se otimao kao da hoće da ga tuku. « Ne mogu, živ’ mi majka ! Sad sam jeo ».

• Jesi li čula da sam se oženio ? – upita je.
• Šta mi to kažeš ?! – Ajla pljesnu rukama. Znala mu je svojedobno svaku ocjenu u školi, propitivala ih lekcije obojicu, dok su mali bili, a gledaj sad ovo.
• I beba je na putu.

Za veselje je bilo puno razloga, ali ovo je bilo neko drugo vrijeme. Obuze je tuga i jeza, opet se zaplaka.

• Kako se ti samo raduješ ! – zasmija se momak. – Odučićemo te mi brzo od takvog radovanja. Neće ti to tvoje veselje dugo trajati. Znaš nas.

Kad pođoše da silaze niz njen sokak, Ruždo pritisnu na sirenu iz sve snage, hoće sve da progluši.

• Nek’ misle da su svatovi ! – cereka se. Stoje pred starom ohanđalom prizemnom kućom ali niko ne izlazi.
• Ili nema nikoga ili misle da se ja i Cale opet šegačimo, pa ih nije briga. – Da ja pojačam malo ugođaj, moraće neko izaći.

Iz kuće istrča Izabela, Cackova supruga. Zastaje na stepeništu, ne silazi. Iza njenih nogu se krije njen mali sin, golih prsa, u kratkim pantolicama. Jasmin je zimus napunio četiri godine.

• Aman, Ruždo, jesi li ti normalan ?! Sve ćeš mi živce pokidati, čovječe.
• Ne vidiš ti koga ti dovozim. Što da gledaš ? Koju je snahu briga za zaovu ? –

Ona samo vrisnu radosno i strča dole. Mlado prelijepo joj lice  zablista od sreće.

• Koja si ti lopuža ! – kao se ljutnu i raširi ruke da je prihvati u zagrljaj. Čvrsto je stisnu. – Ubijedi me da nećeš doći.

Grle se i gledaju, podvriskuju zadovoljno, ne obraćaju pažnju na Ružda. On priča s dječačićem, tepa mu neke gluposti. Ajla ga se najednom sjeti, tog malehnog stvora što ju je jednom zovnuo « mama ». Vjerovatno iz zahvalnosti što ga je presvukla, sav mokar bio. S godinu je progovorio taj žgoljavi kovrdžavi stvor. Lijepo je izrastao, primjeti.

• Gdje je majka ? – pita dok prilazi dječaku, čučne pred njega i uzima ga u naručje.
• Na selu – odgovara Bela. – Sutra dolazi. A brat ti lunja po čaršiji.
• A ti momčino ? Sjećaš li me se ?
• Naravno da se sjećam. Ti si moja teta. Mi pričamo često na telefonu.
• Ali se ne vidimo – priljubila je lice uz njegovo toplo majušno. – Šta je s tapetama u tvojoj sobi ?
• Nisu to bile prave tapete. Pogriješio bio, kad sam ti onda davno pričao. Mama je prvo bila nalijepila po zidovima neke postere i govorila da su to «tobož tapete ».
• A sada smo stvarno tapete postavili – smije se njegova mama. – To o tapetama i posterima ti je pričao još prije dvije godine. Jako važna stvar.
• Naravno da je važno – zasmija se Ajla i poljubi još jednom dječaka u toplu oznojenu glavicu. – Sve što on meni priča, ja zapamtim, vidiš da je važno. Potom suze opet naletješe. – Postere si ti izabrao, jeli tako ? – procvili.
• Što ti plačeš, teta ? Jesu li ti to rekli da su me osunetili ?
• Nije zato. Drago mi što si me poznao, bio si ovolišni kad sam te posljednji put vidjela – pokazuje rukom kako je tada mali bio.

I Ruždo i Bela psnuše u zarazni smijeh. Kao da su ludi se kihoću.

• Kako te ne bih poznao – nastavlja dječak da guguče. – Bika mi pokazuje tvoje slike i plače. Kaže da više nikad nećeš doći. Samo da mi je da je još jednom vidim, pa nek’ umrem, ponavlja tada kad ljubi slike. To je baš smiješno, zar ne ? Mislim, kad se cmaču nečije slike.

Ajla ga uzima u naručje i unosi u kuću. Ruždo odlazi nazad u čaršiju da joj dovede brata. Što je ušla u kupatilo, ni pet minuta nije prošlo, začuje dozivanje iz avlije. Na bzinu se obrisa i istrča napolje. Njena prijateljica Suada je dotrčala što je čula da je stigla, njen tetić Kenan joj rekao, vidio ju je u Ruždovom autu. Njih dvije su porasle zajedno, pravile kao petogodišnje djevojčice kolače od blata. Do Ajlinog odlaska u Švicarsku nije mogla proći hefta da se ne vide. I to otkako se Suada udala. Ranije su se viđale svakodnevno, kao da su bliznakinje bile.

• Vukla sam djecu da trče – kaže. – Jedva su me pratila.

Ona je sva zadihana, boluje od hroničnog bronhitisa još od malih nogu i fizički pretjerani napor joj teško pada. Raduje se što se zadesila kod tete baš večeras, ko bi se toj slučajnosti nadao. Ne dolazi u Avliju tako često, još je boli mamina smrt i ne može se nikako navići da je u njenoj kući djetinjstva neće zateći, a prošlo bilo šest punih godina. Svejedno što u kući zatekne svog divnog dvije godine starijeg brata s kojim je posebno bliska. Otac joj doveo neku udovicu da živi s njima. Fina sredovječna krotka žena, sa svima ljubazna, nema joj se šta prigovoriti. Otac samo rekao da se ne može živjeti u kući bez ženske ruke, tako objasnio svoju ženidbu pod stare dane. Suadi to očevo nevjerstvo ne smeta previše, tako tvrdi, nema se šta drugo od muške sorte očekivati. Makar je u maminoj bolesti ispoljio svu dobrotu i pažnju za koju je bio sposoban, njegovao je do kraja kao posebno brižan suprug. Sve poslije toga nije bitno. Ima ko da je se sjeća i da za njom tuguje. Ostavila je ona vječan trag iza sebe. Što u Avliji gdje su živjele njene sestre s porodicama, što u komšiluku i cijeloj čaršiji. Ajla se sa sjetom često sjeti tuge njenog kolege s posla, zubara Sulja Ugljanina, zatekla ga jednom kako plače na terasici ispred kuće. Njih dvoje su godinama radili zajedno pa ju je zato  redovno obilazio, donosio medicinske potrepštine počesto ali toga dana je bio valjda shvatio da joj nema spasa i teško mu palo. Koju godinu kasnije se on bacio u politiku, postao predsjednik bošnjačke stranke, kad je komunistička partija digla ruke od Jugoslavije i prepustila je bez prevelikog otpora Miloševićevim fašistima.  Ajla nije previše pratila Ugljaninovo kočoperenje i koprcanje kao ribe na suhom da se spasi šta se spasiti može. Ona lično nije vidjela ikakvu mogućnost za preživljvanje naroda, osim masovnog iseljavanja prije pokolja. Jedino što je moglo spasiti stanovništvo od pomora je činjenica da je taj dio Sandžaka već pripadao Srbiji, još od kraja drugoga svjetskog rata bio u nju čvrsto uglavljen, jače nego Kosovo i Vojvodina – te dvije bivše pokrajine su makar na papiru imale samostalnost. Nije bilo potrebe da ga se u krvi zauzima, imaće vremena da ga se isprazni drugim metodama. Tom razvoju situacije se nadala. Milošević je bio inteligentan, promućuran srpski vožd i raspolagao neiscrpnim resursima pristalica na svim nivoima – od vrsnih, priznatih intelektualaca i umjetnika do seljaka na njivi. Iako je svoje pse rata, to jest mnoštvo specijalnih jedinica za klanje, ubijanje, pljačkanje predstavljao kao nekontrolisane samovoljne elemente, znalo se odlično na prostoru bivše države pod čijom su svi oni komandom i da državna srpska bezbjednost čeličnom pesnicom svima njima upravlja. Djelovao je sa svojom armadom po strateškom planu « RAM » od 1986. godine. Od sa najviših intelektualnih nivoa utvrđenih smjernica nije odstupao ni korak, mada se činilo u svjetskoj zajednici – ako se ta košnica intelektualno jakih uglednih a u biti nemoralnih spodoba tako mogla zvati – da stalno nešto ustupa međunarodnim čimbenicima, Mitterand-u i družini. Nastavio je da stupa vojničkom čizmom po tačno utvrđenim putevima čišćenja teritorija od svih nesrba i to je činio pragmatično, strateški mudro i lukavo kao lisica a trenutno imao pred sobom istinski prioritet, osvajanje Bosne i Hecegovine. Tu je bio zakočio, osvajanje nije išlo baš po planu, pojavili se bili mnogobrojni džepovi očajnog narodnog otpora i valjalo ih je bilo prisiliti na predaju ili smrt, a najčešće na jedno i drugo. Rat u osvajanje tuđih teritorija bude nepredvidiv i kada je napisano i iscrtano na papiru koncizno i jasno, kad se raspolaže s najvećom i « nepobjedivom » vojnom silom. Na hartiji je svaki naum izvodiv, ali kad ga se sprovodi u djelo neizbježno se pojave neočekivane rupe.

Čak su se i Njemci spotakli o nepredvidive ljudske i meteorološke prepreke pa su i pored ubjedljive vojne prednosti, poslije desetina miliona ljudskih žrtava odsvirali predaju krvavog pira. Iako su imali za ono vrijeme nezapamćenu vojnu silu i ponašali se poprilično uljudno pošto bi ugurali u tuđu zemlju. U većini centralnih evropskih zemalja.  U okupiranoj Kraljevini Jugoslaviji je Wehrmacht bio s priličnom lahkoćom prihvaćen kod od četnika i drugih mnogobrojnih bandi ugroženog nenaoružanog stanovništva. Od njemačkih oficira se tražila i očekivala zaštita. Bili za ono vrijeme jedini predstavnici civiliziranog svijeta. U Sandžaku bili dočekani s povjerenjem i nadom. Kome drugom da se obrate za pomoć ? Turska daleko, nebo visoko. A  posvuda okolo harala u desetodnevnom ratu poražena, razularena kraljeva vojska.  Odmah po okupaciji se i u Londonu, gdje je kralj s vladom bio prebjegao, a i na terenu bilo odustalo od prijašnjeg mirnodopskog  plana, kraljevsko ministarskog, čijeg li već, da se od mrskih turskih ostataka poslušno roblje napravi. Kraljeva vojska u otadžbini, kako je sebe nazivala da bi od Čerčila iskamčila redovnu pozamašnu trogodišnju pomoć u naoružanju, opremi, hrani i u zlatu, je na terenu vojevala kao bradata vašljiva kriminalna banda a u svome borbenom programu otvoreno proklamovala najvažniji svoj cilj – sve islamsko da se zatre. Ponašala se kao divljačka horda, poklala sve što je stigla otkako je rat počeo.  Bradate kosate Dražine četničke koljačke spodobe. Navodno vojevali po tom dijelu Srbije, Crne Gore i po Bosni, a u poslijeratnoj istoriji : njemačkoj, talijanskoj, jugoslovenskoj ; niti jedan njihov oružani sukob s okupacionim snagama nije zabilježen. Desetinama hiljada bošnjačkih žrtava se broj i pojedinačna imena nikada nisu zapisali. Njihovim porodicama poslije rata komunisti izričito zabranili da ih javno spominju i da za njih traže pravdu. U Pazaru zbog saradnje s okupatorom, građani poslije rata bili najstrožije ad-hoc kažnjeni, partizani postrijeljali na Hadžetu oko hiljadu i petsto pismenih nenaoružanih muškaraca. Bez suda. Jedina stvarna krivica, da ju je tko htio utvrđivati, je jednom manjem broju njih bila što su, uz svesrdnu pomoć balista s Kosova, u dva navrata odbranili grad od naleta četnika Draže Mihajlovića. A ti isti, pred gradom poraženi sandžački i srbijanski četnici, tokom cijelog trajanja četvorogodišnjeg krvoprolića a naročito pred kraj rata prihvatali sveopštu amnestiju za dotad u ratu počinjeno bratoubilačko zlo, tako se to njihovo djelovanje kamom definisalo,  i masovno se priključili proleterskim brigadama. Izvojevali s njima zajedno pobjedu na jugoslovenskim prostorima. Grb s mrtvačkom glavom što su dotada ponosno kačili na crne čupave šubare, sašivene od nestrižene ovčije kože, zamijenili zvijezdom petokrakom. Jednostavno to njima bilo. Moglo im se : partizanski najpoznatiji i najuticajniji komandanti i politički komesari bili Srbi i Crnogorci. Oni opet bili u ogromnoj većini pa se i njima moglo, krvnom vezom i bratskom popustljivošću najokorelijim četnicima progledali kroz prste. Pa ovim drugima potom zapalo da se do mile volje svete ranijim ljutim protivnicima. S prećutnim odobrenjem ili svesrdnim učečćem novih oružanih i civilnih vlasti. Odmazda strašna izvršena nad nedužnima pred Bogom, ali smrtno krivima pred partizansko-četničkim jedinicama kad su ove, bijesne i žedne osvete ugurale u sandžačke i kosovske gradove. Sve zbog neprežaljenog četničkog stradanja na tim prostorima.

Nije nam se, dakle, čuditi što se u jednom takvom groznom neprijateljskom okruženju gradska elita bila priklonila Njemcima. Od njemačkog garnizona se očekivalo i tražilo da postane brana četnicima što su se divljački iživljavali nad, u zasjedama i prepadima mnogobrojnim, pohvatanim muslimanskim stanovništvom, oba pola i svih uzrasta, po selima i gradovima. Rezali ih kamom i zakivali žive na daske zarđalim ekserima dvadesetkama, između ostalih zvjerstava, torbaci im bili puni te gvožđurije kad bi u pohod na nejač krenuli.

Siromašnoj bosonogoj radoznaloj pazarskoj dječkurliji je Wehrmacht djelovao veličanstveno. Divila se njegovoj mehanizaciji, urednosti i lijepo skrojenim vojničkim uniformama « Hugo Boss ». Nasmijani vojnici ih fotografisali po ulicama.  Suadina rahmetli mama im pripovijedala kako su sva djeca iz njenog okruženja voljela onda njemačke kršne vedre nasmijane vojnike, trčala za njima. Često im davali po neku poslasticu, table čokolade, tada ih prvi put okusili. Ranije za njih nisu znali. Njoj Njemci bili ostali u lijepoj uspomeni, s dragošću ih se sjećala. Bili dio njenog ranog djetinjstva.

Suadin sinčić se potukao s Jasminom što je ušao u njegovu sobu.

• Teta ! – zove je mali bratanac upomoć. – Reci ovom pomahnitalom da me ne udara, inače ću ga razbiti.

Ona prilazi i uzima žgoljavog Vahida u ruke, diže ga iznad glave :

• Čekaj, bandite, da se malo ja i ti pogledamo.
• Ništa mu ne mogu – uzdahnu Suada. Dječak razljućeno udara Ajlu nogama u grudi :
• Pusti me ! Pusti me ! – dere se.
• Taj divljak ne umije s djecom da se druži. Kao da nije moj, kao da sam ga iz sirotišta izvukla.
• Hoćeš sladoled ? Ili kolače ?
• Aha – kaže vižljasti dječak pomirljivo. I dalje se koprca u njenom naručju.
• Prvo se smiriš pa te vodim u čaršiju.

Dječak se primiri i ona ga spusti na pod. Krenu s njime napolje.

• Zar poslije tolikog puta da izlaziš ? – zabrinuto pita Suada. – Pašćeš.
• Neću. Prošo me zamor. Ne vjerujem da ću noćas moći lako zaspati a i baba trebam pronaći u čaršiji.

Njen najmlađi brat dotrči veselo sokakom. Mlado lijepo lice mu blista od radosti. Vrti je u naručju, neće zadugo da je spusti na zemlju.

• Kad te prije Ruždo nađe ?
• Ma kakav on, njega od juče nisam sreo, nemam pojma gdje je. Najmanje deset puta su me zaustavljali i zivkali po ulici « Stigla ti sestra, stigla ti sestra ! Muštuluk ! »- smije se pošto je spusti. Zagledava je sa svih strana, kao da je kakvo dijete pa je mogla porasti i promijeniti se puno za godinu otkako se nisu vidjeli.
• Aman kao da je Tito došao. Samo još paradu da ti naprave. Tako ti se obradovali svi.
• Bolje sad izgledaš nego prošli put. Istanjio se – kaže mu ona. – Onda si se bio puno udebljao, nisi ličio na sebe.
• Ti ? – pita ona kao začuđeno.
• Čak i ja – on se i dalje smije. – Možeš da zamisliš kakva je onda situacija.

Neće s njima u čaršiju, kaže. Sačekaće je kod kuće. Vahid je nestrpljiv, vuče je za ruku da što prije stignu na centar. Mala Azra ih mirno prati, progovara samo kad ju se šta upita. Tiha je, mudra, kao odrasla osoba se ponaša, a kao pahuljica je. Bijela i sitna. Tri je godine starija od brata, oči su joj izrazito zelene, ista je svoja majka u tim godinama. Često mora da čuva brata dok roditelji rade, nema ko drugi. Nju jedinu sluša i ne pravi gluposti. Suada usput kupuje kokice i nudi djeci.

• Neću to ! – mališan drskim pokretom ruke odbija papirnu kesicu, prosuo bi je da je Suada ne izmače. – Hoću kolače ! Gdje su kolači ?
• Prvo da razmijenim pare, imam samo strane, shvataš ? Njima ne mogu ništa platiti.

Njih dvije usput ćeretaju. Toliko toga imaju jedna drugoj reći, cijela noć im ne bi bila dovoljna. Povremeno razmenjuju dugačka pisma, a rijetko se i kratko čuju telefonom. « Brzo pričaj, dva franka mi minuta », upozoravala je u početku svoje kad ih jednom nedeljno zovne iz telefonske govornice. Napuni aparat s deset, najviše petnaest franaka a sto bi joj bilo malo za istinskog razgovora.

• Pokušavala sam nešto uštedjeti, odricala se svega, a vidi sad. Za pola stana u Sarajevu sam već bila skupila franaka, sve bila lijepo isplanirala, a sad treba da sam sretna što nisam tamo, pod granatama i snajperima, što ste svi vi moji najbliži odatle na vrijeme zbrisali. To pokušavam sebi da kažem, ali ne ide, svaka cigla mi u tom gradu bliska, a kamoli čovjek. Pobudalih od brige.
• Onda si mogla dobro plaćen posao uhvatiti. Sjećaš se kad su u « Energoinvestu »  tražili odjednom sto ekonomista ? Ti tek bila diplomirala, ili si u Lukavici u jednom njihovom pogonu kucala rad. « Kako da ostanem u Sarajevu, pola plate mi za kirije treba, kažeš mi ».
• Da, nije više bilo kadrovskih stanova, to je bajno socijalističko vrijeme još onda bilo otišlo u nepovrat, ko je jamio, jamio, tako se govorilo i po novinama pisalo. Državne i kase svih preduzeća se bile ispraznile, grcalo se u deviznim dugovima, sve strane banke navalile da im se pare vraćaju. Nije bilo više Tita da mu se vjeruje na rječ i da se rokovi isplate produžavaju.
• Eko kaže da su ti državni dugovi čista izmišljotina, moralo se od nečega početi kad se krenulo u raspad zemlje. Jednom su njegovi drugovi s Ekonomije sračunali da bi se samo od prihoda turizma taj dug mogao vratiti, u roku od tri godine. A gdje je ostala privreda ? Samo su sarajevski giganti zapošljavali makar pedeset hiljada radnika što su za devize po svijetu radili.

Stigoše na centar grada, provlače se kroz gužvu vukući svaka po jedno dijete. Ajla nađe baba, grli ga s leđa. On se začuđen okreće, lice mu zasja od radosti. Ljubi je deset puta, neće da je pusti. Potom joj stišće ramena, odmakne se malo pa je gleda, suze mu bezglasne liju niz obraze.

• Mama će ti poludjeti od sreće – kaže pošto dođe sebi. – Odmah sutra idem po nju. Treba li ti para ?
• Dinara mi treba. Razmijeni mi sto maraka.
• Previše je to novčanica odjednom. Šta će ti toliko ? – čudi se njen otac. – Nama su plate i penzije po pet maraka, pa vidi.
• Onda daj dinara za dvadeset. Zasad. Znaš da volim da imam u novčaniku para kad ovamo dođem.
• Znam, znam, nosaj koliko hoćeš, ali u markama ili frankama. U dinarima ti je po pet maraka dovoljno na dan, da najviše trošiš. Inflacija ih pojede dok dlan o dlan udariš.

Pruža joj svežanj novih glatkih novčanica, ona ih trpa u tašnu ne gledajući u apoene, više se te promjene valute ne mogu pratiti a ona ionako to ne mora. Živi u zemlji blagostanja, ima tu sreću na kojoj joj sada svi redom ukazuju. Ona je od onih rijetkih što su se na vrijeme izvukli. Tako se sad okolo priča. A prije četiri godine im bilo žao što sa završenim fakultetom i osam i po prosjekom ocjena mora po svijetu da šamara tanjire. Nije to za nju, govorili joj. Pred njome se otvarala svijetla budućnost. Cijeli komšiluk, familija, i znani i neznani po čaršiji se njenim školskim uspjesima ponosili. Radnici u fabrici na nju računali. Domoći će se direktorske funkcije, otjerati sve one polupismene i nepismene rukovodioce što im krv piju, što kamionima bez otpremnica tjeraju gotovu robu da je za svoj račun prodaju. Sve to pod vođstvom onog unjkavog lopova Vučka. Ne zna se šta taj gad sve ima, sinovi mu džipove po planini Goliji vozaju, a ovamo kuka da ni jedan direktor u gradu nema tako malu platu. Sve to dok se njegovih skoro hiljadu radnika kupa u znoju, pod limenim krovom šivare. Pogurenih leđa i izmoždeni povazdan šiju odjevne predmete, svako svoju operaciju za koju bude zadužen, a četrdeset stepeni ponekad bude napolju. Može se samo zamisliti na koliko se popne u toj hali. Niko od šefova niti od radnika ne mjeri paklenu vrućinu. Čemu ? Ajla bi se preznojila dok prođe s jednog kraja na drugi. Obilazila ih je često, i kada nije imala posebnog posla. Polagali su zato u nju nadu. Sve će se urediti kad ona preuzme kormilo i okruži se sebi sličnim mladim i poštenim ljudima. Preduzeće će dići na noge, mnogi od njih uporno tvrdili iako ona ni šefovsko mjesto nije mogla dobiti a kamoli više.  Žalili su joj se na niske plate, na siromaštvo što su mu bili izloženi, na bahatost ili neodgovorno ponašanje svojih šefova, poslovođa i predradnika, njoj su mogli sve reći. Malo ko drugi od « obrazovanih » je htio imao imati dodira s njima.

• Nemoj dugo ostati u gradu – doviknu joj otac pošto krenu.
• Neću. Eto me kući za sat. A ti gledaj da dotle ne zaspiš.

Suada je prestala da puši evo već godinu dana pa Ajla nema od koga da pozajmi upaljač. Momak što ih poslužuje prilazi s šibicom u ruci i pripaljuje joj cigaretu. Djeca jedu svoje šampite i baklave, lica im umazana. Vahid traži još kolača a ni ona dva pred sobom još nije pojeo. – Donesi neki rolat – Ajla se obraća mladom konobaru.

• Ponijećeš kući ako ne pojedu. Ovaj fini momak će nam spakovati u kakvu kartonsku kutiju šta ostane. Može li ?

Ona klima glavom. Gledaju se njih dvije, bezglasno provjeravaju promjene na licima. Suadi je kosa narasla, lice se istanjilo ali nije toliko omršala, ne onako izrazito kako je njena prijateljica očekivala.

• Sanjala sam te često. Bojala sam se da te nikad više neću vidjeti. – kaže Suada. – Ne pišem ti već mjesecima, ali znam da ipak misliš na mene. Kad god te sanjam, obavezno nazovem Ajšu da je pitam jesi li dobro. Kao da mora da ti je nešto loše ako te sanjam.
• S njome se češće čuješ ali se ne ljutim. Ja samo negdje jurcam, nizašta nemam vremena od posla, djece, Eka. Kad zovneš, nema me, pa mi bude žao kad mi Eko ili Azra kažu da su s tobom pričali.
• Jedino će nas smrt rastaviti – zasmiju se najednom. – Tako nam zapisano.

Ajla je preumorna ali nalazi snage da je s djecom isprati do zgrade na Jaliji. Dobro je da je Eku otac dao taj stan na korištenje. Gdje bi stigli da su i kiriju morali plaćati?

To veče je zaspala na kauču u kuhinji. Bela ju je pokrila i ostavila tako, nije je budila da se premjesti u sobu. Dok je padala u san kao u ambis da se svaljuje se prisjetila da sinoć nije stigla da se okupa.

Ujutru je bude sestrini poljupci. Došla ima već cijeli sat i dosadilo joj da čeka. Došla s Batom, njemu je više od godine dana i nije ga dosada vidjela, osim na fotografiji. On se krije iza maminih nogu i vuče je za suknju.

• Nimalo nije druželjubiv.

Stariji sinčić djeluje ravnodušan prema tetki, ne pokazuje da li je poznao ili nije. Ljepotan mali  ižđikao, kovrdžava kosica mu okviruje lice.

• Ljepši je nego prije – kaže sestri.
• Jesi li mi donijela kamion ? – pita dječak.
• Kakav sad kamion ? Zar sam ti obećala ?
• Nisi ali sam mislio da ćeš donijeti, kao što si Jasminu.
• Nisam njemu sad donijela kamion. Možda prošli put.
• Ali njegov još vozi a moj se pokvario.

Ajla se smije i uzima ga u naručje. – Pa vidjećemo da kupimo kakav kamion. Ili da stari popravimo.

Prvih pet dana su joj prošla kao u bunilu. Stalno je bilo posjetilaca u kući. Stizali su rođaci, komšiluk, mnogobrojni očevi prijatelji, njeno društvo, svi su htjeli da je vide i ona bi se obradovala čak i onima što ih ranije nije trpjela. Ujutru bi ranila i odlazila u čaršiju na doručak. Na ćevape, nije ih se mogla zasititi, toliko joj nedostajali. Mahom bi sa sobom vukla neko od djece. Najčešće Amelu, kćerkicu najstarijeg joj brata. Posmatrala je grad kao da mu želju uzima. Svaki ćošak joj bio bitan, svaki izlog, sve je htjela ponijeti u sjećanju, za sva vremena. Puno ljudi ju je zaustavljalo na ulici da je pozdrave. Nekih osoba se nije mogla po imenu sjetiti i teško joj to padalo, kad joj kažu. Ali likova se sjećala. Kako ih zna ? Iz osnovne, srednje, iz Sarajeva, preduzeća… ? Tih njenih poznanika iz fabrike je najviše bilo, a njih poimence nije mogla sve znati, to je sigurno. Voljeli smo te jer nisi bila direktorovo miniče, kažu joj pojedini dok joj stišću ruku. Nisi ga se bojala, kao buha je za tebe bio. Koji je urnebes samo bio nastao kad su se ono onda bili utrtkali pošto si im poslije popisa u magacinu rekla da si tamo utvdila pljačku. Ne neku malu pljačku. O ogromnoj i višegodišnjoj pljački robe se tu radilo. Na stotine hiljada artikala nedostajalo. Noću ti bili upali u kancelariju, razvalili fioke u nadi da će se dokopati tih lista. Pa nisu. Sklonila ih na vrijeme, znala ti šta slijedi. Poslije ih ponijela u finansijku policiju a oni, ti naši jade inspektori nisu smjeli da reaguju. Rekli da Vučko ima rođu u državnoj bezbjednosti, u Beogradu. Na visokoj poziciji. Svi bi izgubili posao. Taj bi cijeli SUP poslao kući, do zadnje čistačice, kad bi ko takao u mračne poslove njegova štićenika. Tako rekli uz kiseli smijeh. Nismo mogli povjerovati da su tako reagovali pošto si im podastrla dokaze, crno na bijelo. Ranije su se s razlogom vadili na činjenicu da niko od nas ne smije da stisne dupe i skupi dokaze o pljačkama, da samo prenosimo ogovaranja i rekla kazala. Rugali nam se bestidno neki od njih, nama sirotinji. Što tražimo da finansijska policija upadne u preduzeće i nađe dokaze ? Valjda su za to školovani ? Kako to bez zaziranja upadaju kad im se ćefne u druge firme ? Nek jedan dan uguraju u našu. Svi službenici napolje, narede, ključeve od kancelarija i fioka samo ostavite. I to je to. Ne treba im nalog, samo tajna dojava ili sumnja. A mi se žalili njima, koliko puta, haman svaki radnik im makar jednom zakucao na vrata. Jedino službenici nisu, njima je gore u hladu lijepo, ne rade ništa a dobijaju platu veću od naše.

Ispostavilo se da naš Vučko stvarno ima rođu i još neke u Službi državne bezbjednosti, na rukovodećim mjestima. Jaka neka čivija taj, još uvjek. I to što su se na  tu svoju nereaktivnost  trideset godina u našoj policijskoj stanici vadili nam se konačno rasvijetlilo. Tek sad jasno vidimo koliko su u pravu inspektori bili. Što su se sve te godine prićutali, ostajali gluhi na naše žalbe i prijave. Ne bi ih ti iz DB sada samo bez posla ostavili. Ko pse bi ih pobili, kao što po Bosni rade. Tamo svakog pismenog skrate za glavu među prvima. A na Kosovu su to deset godina činili, ne toliko masovno, bila još Jugoslavija, ali su svašta od ljudi pravili. Samo im se zametne trag. Ili bi, u najboljem slučaju, u zatvoru završili, svaki bundžija je tamo platio skupo svoj otpor. A ovi bi naši policajci onda gubitkom posla ili čime sličnim zaplatili a i ti s njima. Taj Vučkov DB-ovac jak mnogo, i dandanas se pominje u fabrici. Imena mu se ne mogu sjetiti. Na vrh mi jezika. Još uvjek je u službi, tako se šuška, radi za srpske interese posvuda u bivšoj državi. Šta bi drugo radio ? O tome se samo smije zuckati, šta ti iz beogradske bezbjednosti po Bosni rade. Mnogi naši tvrde, saznali odnekud, da su sve one bradate bande što tamo haraju njihovi ljudi. Oni ih i opremili i plaćaju ih redovno, sve u dojč markama. Petsto maraka po iz snajpera pogođenoj glavi.

Dešavalo bi joj se da na rastojanje za koje joj treba pet minuta potroši dva sata. Bilo je poznanika, prijatelja i rodbine njenih prijatelja, svi oni su zastajali da popričaju koji minut s njome. Bila je radosna zbog tolike pažnje što su joj ukazivali, pitala se čime je to zaslužila ali nikakvu nelagodu nije osjećala. Bila je radosna što je kod kuće.

Šesti dan boravka je pošla u policijsku stanicu, morala je produžiti pasoš. Prvo se morala raspitati na nekom od šaltera šta joj sve od dokumentacije treba. Zgrada SUP-a je smještena iza hotela « Vrbak » i tek sagrađene petospratnice. Pred ulazom stoje dva policajca u plavim uniformama, kalašnjikovi im u rukama. Pričaju jedan s drugim, ne obraćaju pažnju na prolaznike. To njihovo naoružanje je iznenadi na trenutak, strese ramenima, ali što uđe u stanicu shvati da je skoro sve isto kao i ranije. Izglodano je i dalje tamno braon drvo na šalterima, plave pločice po hodniku su prašnjave i okrnjene. Ne prepozna ni jednog policajca ni ženu što su sjedele iza šaltera, svi prijašnji radnici u tom sektoru su zamijenjeni. Vidje obaviještenje na ploči, pisalo je tamo šta sve treba za produžetak pasoša, prepisa u mali tefter sve podatke i ode da prvo u pošti uplati potrebnu taksu. Tamo red dug, valja joj dugo čekati. Zvera okolo hoće li koga prepoznati među masom. Ne prepozna nikoga. Po zidovima oblijepljene blanko priznanice, upućuju platiše koje sume su im potrebne za pojedine opštinske i policijske usluge. Sve te priznanice su ispisane ćirilicom a navodni platiše svi do jednog nose srpska imena, izbroja osamnaest primjeraka-priznanica i osamnaest srpskih imena u bošnjačkom gradu. Svaki deseti stanovnik je tu Srbin, ali to ne pije vode, zna se ko tu vlada. Najednom joj postade pretijesno i prevruće u toj poštanskoj prostoriji, izađe iz nje a ne plati taksu. Odluči da pošalje malu bratanicu Amelu da joj popodne plati račun, pripremiće joj uplatnicu. Svakako će do sutra morati čekati dok joj u radnji u Prvomajskoj izrade fotografije.

Naveče je izašla u grad s prijateljima. Randi joj je pripovjedao o svome šefovskom mjestu u finansijskoj službi tekstilnog kombinata. Nije bio zadovoljan što mu je direktor muslimanskog imena i prezimena, Enes Ćorović, bio član srpske partije SDS. Istina je da je samo tako kao Bošnjak mogao dobiti to radno mjesto a i on sam je bio polutan, majka i supruga mu bile Srpkinje. Otac mu je odavno bio mrtav, računao se nije nikako. Od njega mu ostalo samo ime i imovina, a drugo muslimansko nije imao skoro ništa. Taj je svesrdno radio za interese nove vlasti. Radnicima se nije dobro pisalo u toj fabrici ni prije, a otkako je on na vlasti, samo se najgorem mogu nadati. Randi je diplomirao s desetkom u Beogradu, pet godina čekao na posao u vrijeme kad se svaki Srbin iz tih krajeva i okoline, s diplomom ekonomije bilo kog fakulteta i bilo kojim prosječnim ocjenama, zapošljavao u ciglih dvadeset dana. Kao i sve obrazovane Bošnjake i njega pripao period Miloševićeve antibirokratske revolucije i sveopšte srpske ugroženosti, valjalo je nemaštinu predeverati. On je imao sreću da je samo pet godina čekao na posao, najveći broj, kakva je u gradu politika sa zapošljavanjem novih kardova, ga nikada neće ni dobiti. Godinama se zabavlja s istom curom ali se nemaju namjeru vjenčavati, od čega bi živjeli ? Njemu su trideset dvije godine, ali mu je sve na čekanje, sopstveni život, sadašnjost i budućnost. Sve mora čekati bolja vremena. « Ako imaš previše važnih osoba koje na neki način od tebe zavise, ne možeš ovo vrijeme predeverati nikako . Briga za njih će ti razjesti i ono malo zdravog razuma što si dosada sačuvao» – kaže. Zarađivao je ciglih pedeset njemačkih maraka. U najnovijim srpskim dinarima je to iznosilo petnaest hiljada. Od prije koji dan su te novčanice štampane i bile su glatke, ispeglane, lakše za brojanje. A i one stare su još bile u cirkulaciji. Narod se slabo snalazio dok računa u milijardama, u gradu je dojč marka bila zakon. U starim i novim dinarima se plaćalo samo ono što mora.

• Dotični naš direktor Ćorović je bez zaziranja dopustio da se dio dotrajalih mašina u kombinatu zamijene novijima, onima što su dopremljene iz Bosne. Tamo opljačkane – priča Randi. – Naši ga ne vole jer se posrbio, Srbi ga ne vole jer nosi muslimansko ime.
• Blago njemu – kaže Ajla. – I koliko ima takvih fašista u gradu, na visokim pozicijama ?
• Misliš na naše fašiste?- pita Randi.
• Šestorica ih je ukupno – odgovara Mirso. – Oni su pod posebnom zaštitom Beograda. Niko im ne smije pisnuti.
• Pa i nije mnogo za grad od osamdeset hiljada stanovnika.

Poslije svi pričaju o košmarnim snovima što ih muče. Randiju je otac u bolnici, a majka mu boluje kod kuće. Svo slobodno vrijeme provede trčkarajući od jednog do drugog. Lijekova u bolnici nema, ničega nema, sve moraš nabaviti i gore ponijeti. Uprtiš jastuke, jorgane, posteljine, presvlaku za svoga bolesnika i još bdiješ pokraj njega, kao da si medicinar. Samo infuzije nekakve jeftine vodene tečnosti su na bolničkim odjeljenjima besplatne.

• Moja majka sanja pustinju i ljudska stopala što kao pečurke niču iz pijeska- kaže Ajla. – Tabani su okrenuti prema suncu i poredani u pravilnim redovima i razmacima. Jedan red budu muška velika stopala, slijedi red ženskih manjih pa onda idu dječja majušna. Neprestano se tako redaju i ona svaku bogovetnu noć otsanja takav san. Pita se šta bi mogao značiti, a niko ne umije da joj kaže. Jako se plaši.
• Pijesak u bubrezima – ustvrdi Randi. Treba to provjeriti. – Mene bubrezi odavno muče ali ne sanjam takav san.
• Već su joj provjeravali bubrege, oni su u redu. Moja majka ima jaku infekciju na žučnoj kesi. Prvi nepodnošljivi bol osjetila kad je Sarajevo napadnuto, otada nikako da se oporavi. Brine za brata od kojega nema vijesti, ni živ ni mrtav, ostao bio u Brčkom kad je agresija na BiH krenula. Boji se da je mogao ostati u Luci kod Brčkog, a tamo se desio nečuveni pokolj. Hiljadu ljudi je pobijeno u maju mjesecu a više hiljada u logor potrpano.
• Dobar dio se muškaraca izvukao – kaže Mirso. – Vode se jake borbe oko Brčkog, narod se brani po okolnim brdima i selima. Već su se malo naoružali.
• Tamo u Posavini je sve ravnica, brda nema nikako – gorko kaže Ajla. – Prohodnost za tenkove kakvu možeš poželjeti. Da Bog da da se iko tamo može braniti. Bojim se da moja mama ima pravo, sve će to tamo izginuti.
• Ne bi se dosada držali da ih je bilo jednostavno poraziti. Organizovali se ljudi, dijaspora im naoružanje kupila i dopremila. Čak su se snabdijeli i sa solidnim uniformama. Nejač su uspjeli za Hrvatsku prebaciti, onaj dio što je uspio izbjeći iz grada kad je okupiran.

Ajšini roditelji imaju veliku kuću i prihvatili su jednu porodicu što je prebjegla iz Brčkog. Ajla s majkom odlazi kod njih da se raspitaju o tamošnjoj situaciji i dali ko od njih zna išta o njenom bratu. Otac te porodice govori kako je vidio kako ubijaju Bošnjake i Hrvate. Tri hiljade mrtvih je najmanje, kaže. Njega i njegove je spasio poznanik Srbin. Izveo ih iz gomile što je čekala smaknuće i sproveo sve do srpske granice. Pokolj civila se dogodio kod pristaništa, mrtvi ubacivani u već iskopane zajedničke jame i potrpavani zemljom, bagerima to rađeno. Ajlinog daidžu ne poznaje, nikad čuo za njega. Ali je naselje u kome je on stanovao najviše i među prvima stradalo. U to je siguran. Tješi ih da postoji vjerovatnoća da se pridružio braniocima, oni čvrsto drže linije oko grada. Armija BiH i HVO zajedno.

Njegova kćer čisti prozore, ne obraća pažnju na goste. Ajšin otac je po svom običaju gostoprimljiv, polomi se poslužujući ih, htio bi da im svima ugodi. Drago mu što je Ajla svratila, žao mu što je teta Selja, njegova supruga odsutna. Naziva na sve strane nebi li je pronašao.

• Ražalostiće se kad sazna da si dolazila, a nije te vidjela.
• Navratiću opet, naći ću je već. Ne brini.
• Ona jedva čeka da te vidi – kaže on i opet se prihvaća telefona.

Ajšini su roditelji dali izbjegloj porodici cijeli donji sprat na korištenje a hrane se zajedno tako da ovi ne moraju ni o čemu brinuti. Makar dok su kod njih. Imali u Brčkom dvospratnicu a sada ništa. Njima došli s ono malo odjeće na sebi. Brinu puno za stariju kćer koja je s mužem Afrikancem i dvije svoje djevojčice prebjegla nekud, nadaju se put Hrvatske. Ajla im predloži da se o njima raspita preko CICR-a u Ženevi. Nek joj njihove lične podatke napišu na list, pa će pokušati šta saznati. Bračnom paru se lica razvedriše. « Može to ? ».

Mlađa neudata kćer što je prebjegla s njima je spasila nakit iz kuće, ponijela ga u metalnoj kutiji za šećer. Na dno ga bila spremila i prekrila kockama. Domaćini ne dozvoljavaju da se i jedan komad proda, trebaće im to zlato za kasnije, ponavljaju, kad krenu prema Makedoniji i Turskoj. Ovdje nije dobro da izbjeglice ostanu. Ni s domaćim stanovništvom se ne zna šta će biti. Zato je bolje za njih da idu na sigurnija mjesta. Kad to bude moguće. Kad im Beograd pošalje pasoše, moći će ići dalje.

• Otkud to sad da im Beograd šalje pasoše ? – začudi se Ajla.
• Tako to oni rade, sve za iseljavanje izbjeglica pripremaju u začuđujuće brzom roku. Što dalje od njihovih očiju, na to liči njihova žurba. Iako su pojedini granicu prešli bez ijednog ličnog dokumenta. Ispune formular da se može, ako bude trebalo, provjeriti ko su i što su. Zato se ja i brinem. Ako neki ostanu duže nego se u Beogradu planiralo, neće valjati.
• Mi smo se malo kasno prijavili u SUP– objašnjava otac pristigle porodice. – Bojali se da nas ne vrate u onaj džehenem tamo.
• Odavde nikoga tamo ne vraćaju, naši aktivisti o tome budno brinu. Znaš – okrenu se prema Ajli – Čulo se da su iz Crne Gore predavali četnicima preko granice neke naše muškarce, podosta njih, nekoliko desetina, što su se bili sklonili na Primorje i to nas je sve diglo na uzbunu. Ovdje to neće proći, naš narod neće dati da im otimaju ljude. To sigurno neće biti, Allahom se kunem.
• Ova naša djeca će zaratiti s njima ako šta takvo pokušaju – reče Zulfija, Ajlina majka. – Dobro ti u Beogradu znaju da će i ovdje krv pasti ako se ko usudi udariti na izbjeglice. To se ne bi moglo gledati mirno, naš narod je u Sandžaku vrele krvi. Ni po crnogorskom dijelu Sandžaka nisu hapsili izbjeglice. Samo tamo gdje naših Bošnjaka skroz malo ima.
• I ja tako mislim – kaže Šaćir. – Razrađeni plan oni imaju, a ratovanje ovdje tu nije predviđeno. Nas oni ostavljaju za kasnije, pošto porobe Bosnu.
• Pa kad će moći da idu dalje ? – upita Ajla.
• Što dođu pasoši, raspitaćemo se koji autobus vozi, za gdje, kuda prolazi  Moram se osigurati da s tim i tim vozačem i pratiocima smiju krenuti – kaže midžo Šaćir. – To se sve mora pomno provjeriti, ništa ostaviti slučaju.
• Na teretu smo vam – kaže otac izbjegle porodice utučeno. – Tri vaša člana i tri naša člana porodice hranite. Puno je to.
• Kako puno? Brašna malo više kupimo, ništa drugo. Nećemo zbog toga propasti.
• Ti ga, Šaćire, pretjera. Ponašate se prema nama kao da smo vam porodica, svega imamo za pojesti, obukli nas i opremili svime i svačime i još tako tvrdiš; – sredovječna žena se okrenu prema Ajli – Jesu li oni ovako dobri sa svim gostima ili samo nama ugađaju, ne bi li nas kako utješili?
• Samo vi njih pustite da rade kako misle da će biti za vas dobro – ustvdi Ajla. – Oni ne umiju drugačije već da ugađaju svakome ko im u kuću uđe. Otkako ih znam, a znam ih više od petnaest godina, oni su takvi.

U gradu je trenutno prijavljeno oko tri hiljade izbjeglica iz Bosne, ostali su na crno smješteni po kućama rodbine, prijatelja i dobrih ljudi. Niko ne zna koliko ih ima. Crveni krst Srbije je dopustio da se izbjeglice smjeste u pojedinim centrima, najviše u novopazarskoj banji ali za njihovu ishranu ne daje ni dinara, o tome čaršija brine. Dosada je kroz grad prošlo oko trideset hiljada izbjeglica iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, najviše iz Podrinja. Najveći dio je gradskim autobusima i privatnim autima prebačen za Makedoniju i Tursku. Jedan manji  dio je otputovao za Njemačku i Švedsku. Malo je njih htjelo ostajati duže u tom bošnjačkom gradu okruženom tenkovima i topovskim cijevima. Bježali su dalje, prvom prilikom. S njima su išli i neki domicilni stanovnici, oni što više košmarne snove nisu mogli podnositi, što im je svega bilo dosta. Niko ne zna tačan broj autobusa s bjeguncima što je odatle otišao. U najžešćem periodu ih je znalo krenuti i po pedeset na dan. Sad su polasci već bili oređali. Svi oni Bosanci što nisu iz kuća uspjeli iznijeti pasoše su ih dobijali ekspresnom poštom iz beogradskih centara moći. Samo da što prije idu dođavola, kad se nisu dali smaknuti na licu mjesta, na to je ta brzina administrativnih usluga ličila. Nikad dotada srpske vlasti nisu radile tako pedantno i efikasno, u zraku se osjećala žurba i nestrpljenje.

Sutradan je otišla u zgradu negdašnjeg bioskopa. Kao osnovka je u njemu gledala crtane filmove. Sad su u njoj smješteni radio amateri. Besplatno uspostavljaju veze s kolegama po cijeloj BiH i prenose poruke. U zapuštenoj bašti okruženoj visokom željeznom ogradom čuči nekoliko olinjalih, gladnih pasa. Vidi se da o njima niti okruženju gdje tavore niko ne vodi računa. Radio amateri su gore na spratu u jednoj maloj sobi. U njoj samo sto s radio stanicom na njemu i u uglu krevet s golim madracem. Pepeljara na stolu je prepuna opušaka a za stolom sjedi Ismet, Ajlin rođak i vršnjak sa širokim slušalicama na ušima. Razgovara s nekim, zapisuje nešto u svesku pokraj sebe, toplim osmijehom je pozdravlja. Linije su loše, čuje se šištanje i kričanje.

Poslije malo razgovaraju, kaže mu zašto je došla. Već tri mjeseca nemaju vijesti o Mujovoj porodici koja je u Sarajevu.

• Koji je njihov broj telefona ?

Kaže mu broj.

• Ne mogu ti ništa pomoći – slegne ramenima. – Brojevi što počinju s četiri se nikako ne mogu dobiti. Moj kolega iz Sarajeva, s kojime smo u vezi, bi morao ići njihovoj kući da se raspita, a to od njega ne smijem tražiti. Čula si kako je opasno hodati po ulicama, snajper te skine za sekundu. A na stotine ljudi odavde se raspituje za svoje u Sarajevu. Neke dobijemo, neke ne.

Ajla postoja malo u toj sobici, gleda kroz prozor u žalosnu vrbu, krošnja joj se klati na povjetarcu. Ismet je dobio Tuzlu i diktira poruke u mikrofon. S Tuzlom je veza čista i jasna, tamo nema još ratnih dejstava i čini se da je sve dobro da bolje ne može biti. Ali ljudi svejedno puno brinu i šalju jedni drugima poruke.

Ulazi jedna mlada žena. Mršava je, kosa joj kratko podšišašana, kao u dječaka. Glas joj drhturi dok izgovara molbu. Došla da se raspita za braću. Ostali su u Goraždu i zanima je jesu li živi. Toliko.

• Jeste li sami u Pazaru ? – pita Ajla. – Kako ste se izvukli ?

Mlada žena ima tvrdi izraz lica, osjećaji se na njemu ne odražavaju. Objašnjava ravnim nezainteresovanim glasom kako je prebjegla sa suprugom i djecom. Platili jednom poznaniku Srbinu da ih prevede pokraj barikada i punktova, sve do granice. Ima kćerkicu od četiri godine i dva sinčića. Oni su blizanci, njima je godina i po. Ima tu sreću da joj je suprug mješanac, ne zna ni sam koja bi trebalo da bude nacija, ima u njegovoj porodici i katolika i pravoslavaca, Mađara čak. Pa im je zato taj poznanik pomogao.

• Za pare ?
• Nebitno je to. Mogao nas je ubiti i uzeti više, pokupiti sve što u kući nađe, tako drugi rade.
• Glava nema cijenu – kaže Ismet, koji je u toku svih događaja. – Treba se biti sretan kad se ima čime i može ikako iskupiti.

Njen suprug se svome poznaniku obratio kao Srbin Srbinu, što je imao nesreću da je oženjen muslimankom, ali je se sad ne može riješiti dok su dječaci toliko sićušni, mora dobiti na vremenu i takve gluposti. Znate, kaže žena,  mi smo se uzeli iz ljubavi, izjašnjavali se kao kosmopoliti iako je moja porodica bošnjačka, nema drugih mješanih brakova osim moga, ali suprug je tako morao govoriti da bi mu se smilio, čitavu tiradu mu izbiflao, šaputao mu na uho da ja ne čujem. Ne može me se sad odreći, govorio mu, još bebe doje, ali će to učiniti uskoro, možda što uđe u Srbiju i ako mu tamošnje vlasti pomognu oko djece. Neće se on oko mene puno premišljati. Tako mi poslije ispričao, kad smo u Pazar stigli. Bogom i svim svecima mu se zaklinjao, naći će način da me se riješi, civilizovani način, naravno, kako dolikuje njegovom statusu. Moj muž je obrazovan čovjek i zna da barata riječima, uspio je da ga ubijedi iako je ovaj ostao sumnjičav i do granice smo oboje drhtali u strahu da nas može predati na svakom punktu.

Ismet zapisuje nekoliko brojeva telefona na koje se može raspitati o ženinoj braći.

– Sva trojica brane Goražde – kaže žena s vidnim ponosom u glasu. – Svi ih znaju. Najstariji je bio direktor robne kuće u centru grada, a dvojica mlađih su prije držali kafić. Zajedno. Sad niko od nas nema ništa, sve pojeo plamen.

Mihrija Feković Kulović