Ljubica Štefan o srbijanskom teroru nad Albancima od 1978. godine do raspada Jugoslavije
Ljubica Štefan: Srbija i Albanci, Pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1989., Detecta, Velika Gorica, 2021.
Posvećeno herojskoj borbi albanskoga naroda Kosova za oslobođenje od srpske okupacije i žrtvama palim u stogodišnjoj borbi, napisala je autorica.
Zadnji događaji u Crnoj Gori prigodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija na Cetinju – kolijevci i svetom mjestu crnogorske nacije i Crnogorske pravoslavne crkve – u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i patrijarha Porfirija, srpskih tajnih službi, službenih beogradskih vlasti, uz ruske političke podupiratelje kao i domaće srpske anticrnogorske snage na čelu sa premijerom Zdravkom Krivokapićem i represivnim aparatom koji je pod njegovom vlašću, razvidno su pokazali nesnalaženje i zatečenost hrvatskih vlasti, ovim, i za Hrvatsku opasnim događajem. Reakcije su gotovo izostale. Napose hrvatskog premijera. Tek štura izjava ministra vanjskih poslova. Vjerojatno da se ne talasa ili da se Vlast ne zamjeri srpskim interesima u regionu (Srpskom svetu) i svom koalicijskom partneru Pupovcu i njegovim velikosrbima. Ili prijateljima Porfirija u zagrebačkim elitno izdajničkim krugovima – popularno kružoku. Sramotna imena iz pristojnosti ne bih ponovno spominjao. Poznati su kao poklonici pjevača četničkih pjesama i lažnoga ekumeniste Porfirija. Nazdravlje! Iznimka je u ovoj situaciji bio hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Jedno od objašnjenja za pokunjenu Hrvatsku, posredno, dao je crnogorski književnik Milorad Popović, kada je u razgovoru s jednim hrvatskim novinarem, na upit može li i kako Hrvatska pomoći Crnoj Gori u ovoj situaciji i mogućem lošem nastavku događaja, Popović je začuđeno konstatirao: kako, pa i vi ste sami premreženi kadrovima i pristalicama srpskog patrijarha Porfirija, ali i drugim srpskim interesnim i obavještajnim snagama! Ono što je napose indikativno što se o tim događajima, osim jedne emisije Otvoreno, nije ozbiljnije govorilo u političkim krugovima – u vlastima očekivano, ali slabašno i površno u oporbenim redovima: iznimka je bio saborski zastupnik Prkačin. Vlast se nije potrudila nešto suvislije reći o povijesnim odnosima Srba i Crnogoraca, Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve, progonu i zatiranju Crnogoraca i njihove autokefalne pravoslavne crkve. Da ne govorimo o mogućim posljedicama nastavka imperijalističkih pretenzija od strane Republike Srbije i crnogoraca bjelaša – srpske pete kolone i čelnika prosrpske koalicije Za budućnost Crne Gore Zdravka Krivokapića. Jadno i žalosno na što je spala naša domovina. O tim smo temama u Hrvatskom tjedniku iscrpno i pravovremeno pisali upozoravajući na mogući razvoj događaja. Pisali smo i o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi i onim velikosrpskim imperijalističkim snagama kao i domaćim posrbicama i orjunašima koji onemogućuju opravdano registriranje Hrvatske pravoslavne crkve. Stoga razloga, kao uvod u sjajno povijesno djelo Ljubice Štefan o odnosima Srbije i Albanaca, odnosno o imperijalizmu Srbije prema albanskom narodu, crnogorski uvodni primjer dokazuje kako moramo mnogo više znati o srpskom imperijalizmu i genocidu prema susjednim narodima i državama. Napose oni koji nas tobože zastupaju!
STOLJEĆE I POL SRPSKOG GENOCIDA NAD ALBANCIMA
Djelo Ljubice Štefan sastavljeno je od tri knjige: U prvoj autorica razmatra razdoblje odnosa Srbije i Albanaca od 1878. do 1914., u drugoj od 1913. do 1918., a u trećoj od 1944. do 1989. godine. Krenimo dakle od 1878. godine. Te su godine Berlinskim kongresom, među inim odlukama, Srbija, Crna Gora i Rumunjska priznate kao neovisne države, odnosno prestale biti sastavnim dijelom Otomanskog carstva. Berlinski je kongres prepustio dio prostora naseljenoga Albancima u Srbiji i Crnoj Gori tim državama. Nezadovoljni i ogorčeni takvim odlukama Albanci u kosovskom gradu Prizrenu osnivaju Ligu za obranu prava albanskog naroda, poznatu pod nazivom Prizremska liga. U svojoj Deklaraciji izrazili su težnju za ujedinjenjem svih prostora naseljenih Albancima, suprotstavivši se podjeli albanskog nacionalnog prostora u četiri vilajeta: kosovskog, skadarskog, janjinskog i bitoljskog. Liga je vodila jaku diplomatsku i promidžbenu aktivnost. Iako tada ciljevi nisu ostvareni Prizremska je liga dala veliki doprinos izgradnji albanske nacionalne svijesti. Odluke Berlinskog kongresa glede Albanaca išle su na njihovu štetu kao i rezultati tursko-srpskog rata 1878./1879. u kojemu je Srbija ostvarila vojne i teritorijalne probitke.
SRBIJA – IMPERIJALISTIČKI AKTER U BALKANSKIM RATOVIMA
Druga tragedija zadesila je Albance u vrijeme Balkanskih ratova 1912./1913. godine. Nezavisna albanska država pod protektoratom velikih sila stvorena je 28. studenoga 1912. dok je Odlukom Londonskog mirovnog ugovora od 30. svibnja 1913. Kosovo ostalo u granicama Kraljevine Srbije. Glavni protivnici srpske imperijalističke politike prema kosovskim Albancima i Albaniji bili su srpski socijaldemokrati: Dimitrije Tucović, Kosta Novaković i Dragiša Lapčević. Ljubica Štefan iz obilja njihovih prosvjednih tekstova, i knjige D. Tucovića Srbija i Albanci, pokazuje pravu bit srpskoga imperijalizma i genocida prema Albancima. Lapčević ukazuje na ratne ciljeve: Srbija je uputila svoju vojsku da iziđe na Jadransko more sa željom da pokori arbanski (albanski, op.a.) narod i da ga stavi u svoje ropstvo. Otišlo se onamo s puškom i topom, pa je ne samo činjeno ono što je protivno časti jedne zemlje, koja je negda imala tradicije revolucije i oslobođenja, nego su stvorene pogodbe za trajno trvenje. Mi ćemo neprekidno imati kubure i nesreće, ako Srbija ne odluči promijeniti svoju politiku. Dimitrije Tucović je sa srpskom vojskom 1913. prošao dio Albanije sve do Elbasana. U vrijeme balkanskih ratova borio se protiv osvajačke, imperijalističke politike srpske buržoazije. U članku Krvna osveta soldateske piše: Upravo se ovih dana navršila godina otkako žalosna arbanska plemena nose svoj križ na Golgotu. To je godina dana sustavnog istrebljivanja arnautskoga stanovništva u svim područjima koje je srpska vojska zauzela. (str. 34.) Mnoge stranice Tucović je posvetio razotkrivanju raznih srpskih znanstvenih teorija o Albancima kao o nižoj rasi, čiji su glavni predstavnici bili Stojan Protić-Balkanikus i Vladan Đorđević – dokazujući tobožnju nesposobnost Albanaca za kulturan i nacionalan život. Usto je najoštrije kritizirao megalomansku težnju srpske Krune i Vlade da se dokopa izlaska na Jadransko more. I dalje: Osvajački pohod Srbije na Albaniju najgrublje je odstupanje od načela zajednice balkanskih naroda. U njemu su do kostiju razgolićene netolerancija prema drugim narodima, osvajačke težnje i spremnost buržoazije na njihovu provedbu najbrutalnijim zločinima, kakvi su do sada počinjani samo u prekomorskim kolonijama. Srbija je u balkanskim ratovima udvostručila ne samo teritorij nego i broj vanjskih neprijatelja. Osvajačka politika Srbije sa svojim barbarskim metodama morala je Arbanase ispuniti dubokom mržnjom prema nama. Dimitrije Tucović stradao je na početku Prvoga svjetskoga rata 1914. godine u 33-oj godini života u ratu s Austrougarskom. Godine 1949. povodom 35. godišnjice pogibije, posmrtni ostatci Tucovića prenijeti su u Beograd, i uz svečane govore, pokopani na Slaviji, ispod Biste. No, kaže Ljubica Štefan, ako želite tom velikom sinu srpskoga naroda položiti cvijet na grob, to nećete moći. Vlast ne da. Pristup je zabranjen – jer pješačkog prijelaza nema ni s jedne strane. I nitko, nitko, nitko nikada, nikada, nikada ne prilazi. A on je ponos i savjest i čast Srbije! (str. 64.) Kosta Novaković prorekao je znakovito i dalekosežno upozorenje: Mi smo Arnautima ono što su nama bili Turci. Pitanje je vremena kada će zaboraviti na naša djela: pitanje je naše državne politike hoće li se moći ubrzati taj zaborav. Nama sada nisu Turci toliko mrski kao prije ali je prošlo 500 godina. Treba težiti da Arnautima ne bude potrebno toliko vremena da nas zaborave kao neprijatelje!
Po nalogu i uz prijetnju sile Konferencije veleposlanika Srbija je povlačenje svojih trupa iz Albanije završila 24. travnja 1913. Temeljem Londonskoga ugovora od 30. svibnja 1913. Kosovo i dio Metohije s Prizrenom pripali su Kraljevini Srbiji a Peć, Đakovica i Istok Kraljevini Crnoj Gori. Ulaskom ovih područja u sastav Srbije i Crne Gore prvi su se put Arbanasi (Albanci, op.a.) našli u sastavu slavenskih država, suprotno težnjama koje su očitovali u nacionalno oslobodilačkom pokretu od 1878. do 1912. za uspostavljanjem Velike Albanije. Na Veleposlaničkoj konferenciji 1913. Albanija je priznata kao europska država. No, na Kosovu je nastavljen teror srpskih vlasti. U jednom tekstu od 6. listopada 1920. Radničke novine, bilježe izjavu jednoga srpskoga vojnika, koja rječito govori o razmjerima brutalnosti i terora: …Odmah smo poduzeli napad, ne štedeći nikoga i ništa. Zarobljenike smo odmah ubijali, stoku odvodili, sela palili redom, a na mnogim mjestima ni žene ni djeca nisu šteđeni. Oni su bježali ispred nas, vodeći (većina od njih) i obitelji, rasturajući se po šumama, dok smo mi zapalili i ostavili da sagore do zemlje oko 90 sela. (str. 217.) Tijekom 1912./1913. bilo je istrijebljeno više od 120.000 Albanaca – odraslih i mladih, muškaraca, žena i djece – stotine sela bilo je bombardirano, veliki broj zapaljen, osobito na Kosovu, a isto tako u manjem dijelu Makedonije. Ruski pravoslavni car pomagao je svoju srpsku pravoslavnu braću, kralja Petra i njegovog sina Aleksandra, u uništavanju cijelog jednog naroda radi proširenja pravoslavne vjere na Balkanu, ističe autorica. (str. 321.)
KRVAVI POSAO KRALJEVINE SRBIJE NASTAVLJA KRALJEVINA SHS
Ono što je započela Kraljevina Srbija, od 1918. nastavlja Kraljevina SHS. Albanci (Arnauti) ostali su i dalje građani drugoga reda nad kojima su vlasti provodile brutalnu silu. Srpski su imperijalisti pred licem cijeloga svijeta izjavljivali kako oni samo ponovno uspostavljaju povijesno pravo na srpsko Kosovo, koje datira još i ranije od Kosovske bitke 1389. godine.(?!) Na dnevnom je redu bilo uništavanje i nasilno iseljavanje Albanaca na čije su mjesto razmještani Srbi, a Kosovo se kolonizira, srbizira i slavenizira. Kosovski Albanci su postali robovi velikosrpskoga režima. Okupacijom Kosova Srbi su, pod raznim izgovorima, masakrirali preko 150 000 Albanaca. Zabranjene su albanske knjige, albanski jezik, albanska imena morala su se srbizirati (kao i u Makedoniji), albanska djeca su morala pohađati srpske škole. Albanac na Kosovu i u Makedoniji ne uživa ni prava na goli život: svaki ga Srbin može nekažnjeno i otvoreno ubiti. (str. 282.) Glavninu terora provodi srpska teroristička organizacija Bijela Ruka osnovana 1912. godine na čijem je čelu bio Pero Živković, kasnije predsjednik jugoslavenske vlade u vrijeme Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. Tamnice su bile pune Albanaca i bile su prava mučilišta gora od najgore inkvizicije. Sličnu sudbinu Kosova doživjela je Crna Gora, vjerna partnerica Srbiji u balkanskim ratovima. U svrhu prisajedinjenja Crne Gore i uništavanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, okupatorska srpska vojska i zavedeni i obmanuti crnogorci dragovoljci, zvani ujedinjaši priredili su na sam Božić 1918. ubojstva, pokolj i paljevine većega dijela Crne Gore. (str. 350.) Imperijalni nasrtaji Kraljevine SHS prema Albaniji vidljivi su 1924. godine, kada je prosinca te godine oružanom intervencijom Kraljevine SHS uništen pokušaj uspostave demokratskog režima u Albaniji i rušenje feudalnog sustava. Srušen je liberalni režim Frana Nolija a na srpskim bajunetama doveden je Ahmed Zogu – srpski čovjek, kojega su zvali namjesnikom Nikole Pašića. Pašić je izjavljivao kako je srpski interes nezavisna, ali slaba i nesređena Albanija.
Godine 1925. Krleža je pohvalno pisao u korist prava albanskog naroda i knjizi D. Tucovića: Srbija i Albanci. Čudovišne rasne teorije srpskih imperijalista o Albancima uspoređuje s isto tako čudovišnim teorijama koje Slavene isto tako drže nižom rasom. Krleža se potpuno slaže s Tucovićem da Srbija vodi kolonijalnu politiku prema Albaniji. Njegov kolega po peru Ivo Andrić imat će potpuno drugi – prosrpski imperijalistički stav. U društvu Vase Čubrilovića svojega kolege iz srpske terorističke organizacije Mlada Bosna i sarajevskog atentata 1914. godine. Tako je 7. ožujka 1937. u Srpskom kulturnom klubu, govoreći o metodama koje treba primjenjivati protiv Albanaca da se isele iz Jugoslavije, rekao: Ostaje još jedno sredstvo koje je Srbija vrlo praktički upotrebljavala poslije 1878. godine – tajno paljenje sela i arnautskih četvrti po gradovima. (str. 69.) U tom smislu istoričar Čubrilović predlaže načine masovnoga iseljavanja kosovskih Albanaca: Naime, prema ovom zločincu, poznato je da muslimanske mase uopće vrlo lako podliježu utjecaju, osobito vjerskom, da su lakovjerne, kao i fanatične. Zato je potrebno u prvom redu za iseljavanje među Arnautima pridobiti njihovo svećenstvo i prve ljude od utjecaja ili novcem ili prijetnjama. Treba što prije naći agitatore koji će agitirati za iseljavanje u Tursku. Drugo sredstvo bio bi pritisak državnoga aparata najgorim oblicima fizičke represije, i treće, šikaniranjem svećenstva, krčenjem grobalja, zabranom mnogoženstva i primjenom zakona po kojemu i ženska djeca obvezno moraju polaziti osnovne škole. Ostaje i već prokušana metoda tajnog paljenje sela i arnautskih četvrti po gradovima. Štefan opravdano tvrdi da se radilo o programu organizacije Kristalne noći na balkanski način, po ideji znanstvenika koji je već imao iskustva, kao član srpske organizacije Mlada Bosna u izazivanju svjetskoga požara 1914. godine. Uz bok Vasi Čubriloviću, u rješavanju kosovskog nacionalnog pitanja, našao se i srpski književnik i diplomat kraljevske Jugoslavije, čovjek koji se radi vlastitih interesa odrekao svoje nacije, svoje vjere, svojega jezika, svojega identiteta – Ivo Andrić. Hrvatski povjesničar Bogdan Krizman u svome radu Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji iz 1939. (ČSP, II, 1977. str. 77. -89.) navodi dva elaborata visokih službenika Ministarstva inozemnih poslova Jugoslavije o pitanjima podjele albanskog teritorija. Prvi je elaborat Ivana Vukotića od 3.veljače 1939. a drugi, Ive Andrića od 30. siječnja 1939. godine. Vukotić je u svom referatu predložio da je pripajanje sjeverne i dijelova srednje Albanije našoj zemlji jedan od životnih interesa našega naroda, odnosno ostvarenje naših prirodnih težnja. Čubriloviću i Vukotiću pridružio se i Ivo Andrić, pomoćnik Milana Stojadinovića – ministra Ministarstva vanjskih poslova. Andrićev elaborat, uz Stojadinovićevu opasku: Referat g. Andrića 30. I. 1939., broji 12 strojem otipkanih stranica teksta ćirilicom. U svojem referatu Andrić savjetuje svoga šefa: Podjelom Albanije nestalo bi privlačnog središta za arbanašku manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, lakše asimilirala. Mi bi eventualno dobili još 2-300.000 Arbanasa, ali su oni većinom katolici čiji odnos s Arbanasima muslimanima nikada nije bio dobar. Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku također bi se izvelo pod novim uvjetima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da se to sprječava. (str. 301.) Tako su se, kaže Ljubica Štefan, na istoj mračnoj strani našli povjesničar Vasa Čubrilović i diplomat književnik Ivo Andrić, obojica nekadašnji aktivni članovi organizacije Mlada Bosna, nekadašnji borci protiv austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine!!! (str. 301.) U borbi protiv velikosrpskog nasilja Albanci su osnovali svoj Revolucionarni kosovski komitet koji je u svojim proglasima, napose inozemnoj javnosti, ukazivao na pravu narav krvavog terora militarističko fašističke diktature u Jugoslaviji. Jedan proglas su naslovili: Protiv velike Srbije pod lažnim imenom Jugoslavije. U proglasu su među inim istaknuli: Smijemo li mirno promatrati kako velikosrpski hegemonisti mačem i puškom provode ekonomsko upropaštavanje Albanaca, Makedonaca, Crnogoraca, Hrvata, Muslimana, Nijemaca, Mađara? (str. 256.) U svjetskoj javnosti na terorističko imperijalističku vlast Kraljevine Jugoslavije i njenu velikosrpsku politiku ukazivali su: Henri Barbusse, francuski pisac, Leon Werth, francuski pisac i likovni kritičar, koji je, među inim, napisao: Zlostavljanje ugnjetenih naroda, Hrvata, Makedonaca, Albanaca na Kosovu, Crnogoraca, služit će u budućnosti kao optužni materijal povijesti protiv velikosrpske diktature (str. 352.) a u povodu ubojstva hrvatskog povjesničara i albanologa Milana Šufflaya (1931.) svjetskoj su se javnosti obratili i Albert Einstein i Heinrich Mann u apelu Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu. Šufflay je ubijen od jugoslavenske (srpske) policije u Zagrebu nakon što se vratio s putovanja po Albaniji i Kosovu s brojnim dokumentima, koje je srpska žandarmerija zaplijenila.
U TITOVOJ JUGOSLAVIJI – OD RANKOVIĆA, ĆOSIĆA DO MILOŠEVIĆA
Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 17. travnja 1941. Kosovo su okupirali njemački, talijanski i bugarski okupatori. Najveći dio okupirala je Italija i pripojila ga Albaniji. Njemačka okupacija Srbije (i Kosova u njenom sastavu) prvi put je od 1912., od kada je Kosovo vezano uz Srbiju, dala albanskom stanovništvu škole na albanskom jeziku i unijela ime Albanac u službeni zakonski akt. Naime, već 6. kolovoza 1941. donijeta je Uredba o uređenju i upravi u pokrajini Kosovo, kojom su Albanci Kosova dobili ono što im ni Kraljevina Srbija ni Kraljevina Jugoslavija nikada nisu dale?! Tijekom rata, od 31. prosinca 1943. do 2. siječnja 1944. održana je Prva konferencija NOO odbora za Kosovo i Metohiju, poznata kao Bujanska konferencija. Na njoj je konstatirano kako je albanski narod bio politički, nacionalno i ekonomski ugnjetavan – podvrgnut fizičkom istrjebljenju. Komunisti Kosova istaknuli su da se svi narodi, pa tako i Albanci trebaju nakon rata slobodno izjasniti o svojoj sudbini a to im trebaju zajamčiti veliki saveznici. Jugoslavenski komunisti na čelu s Titom smatrali su da ne treba ubrzavati neka rješenja za koja još nema dovoljno argumenata(?!) (str. 357.) No, 10. lipnja 1945. pod pritiskom srpskih komunista i Srbije Pokrajinska narodna skupština Kosova i Metohije suprotstavila se komadanju Jugoslavije, pa tako i Kosova, i zaključila da je želja cjelokupnog stanovništva Kosova (?!) da bude priključeno federalnoj Srbiji kao njen sastavni dio. (str. 369.) Nakon 1945. Kosovo dobiva ograničenu autonomiju u okviru Republike Srbije, znatno manju od one koju su kosovski Albanci dobili od njemačkih okupatora?! Početak života u Titovoj Jugoslaviji nije ništa dobra donio Albancima. Već 50-ih godina, u vrijeme tzv. deformacija organa sigurnosti, na Kosovu dolazi do učestalih mućenja, premlaćivanja i prebijanja ljudi do smrti, masovnih odvođenje u smrt, kolektivnih batinjanja, silovanja, ucjenjivanja i prijetnji… Posljedično i do masovne seobe Albanaca i Muslimana, u BiH ali i u Tursku… Na Brijunskom plenumu 1966. smijenjen je Aleksandar Ranković jedan od glavnih predstavnika etatističko-birokratskih snaga u državnom i partijskom aparatu i organizator pogroma kosovskih Albanaca. Ljubica Štefan navodi poraznu sliku stanja na Kosovu tih mračnih godina: od 1.250.000 stanovnika Pokrajine u društvenom sektoru bilo je zaposleno samo oko osam posto (90.000 radnika); zaposlen je bio tek svaki 17 Albanac, svaki sedmi Turčin, svaki četvrti Srbin, svaki treći Crnogorac; zastupljenost Albanaca u tijelima republike i Pokrajine bila je simbolička, a da ne govorimo o vojsci, policiji, diplomaciji; svuda je sprječavana uporaba albanskog jezika; Udba je imala oko sto tisuća albanskih dosjea; posebne su mjere bile usredotočene prema albanskoj inteligenciji; tisuće Albanaca bilo je prisluškivano, praćeno, ucjenjivano, mnogima su podmetnuti kompromitirajući materijali… Posljednje veliko iseljavanje bilo je od 1953. do 1966. kada je u Tursku iseljeno 231.000 osoba od kojih je 80 posto bilo Albanaca. Stotine i stotine Albanaca na Kosovu morali su se izjašnjavati kao Turci. No Albanci se ne mire s postojećim stanjem. Studenoga 1968., dolazi do velikih prosvjeda Albanaca na Kosovu /Prištini/ sa zahtjevima za statusom Kosova kao republike. Godine 1974. Kosovo je dobilo veće autonomne ovlasti veoma blizu statusu Republike što je naišlo na veliki otpor velikosrba. Godine 1988./89. štrajkovi i prosvjedi Albanaca, a od ožujka 1989. autonomija Kosova znatno je sužena. Naime, 28. ožujka u Narodnoj skupštini SR Srbije, kako su javljali srpski mediji, svečano su usvojeni amandmani na Ustav SR Srbije. Prigodom usvajanja Ustava kojim je Kosovo ušlo u Srbiju dvije poznate srpske pjesnikinje Desanka Maksimović i Mira Alečković su oduševljeno aplaudirale, a posebice je bio oduševljen Oskar Davičo, koji je tom prigodom izjavio: Svi smo sretni, jer je Srbija došla do sebe. Davno je, jedan njegov stric, kao pripadnik srpske vojske, počinio samoubojstvo, jer nije htio i nije mogao ispuniti zapovijed – da čini zločine prema albanskom stanovništvu. (str. 441.) Tako su se ove srpske heroine i Davičo svrstali u red sa srpskim povjesničarem Ćubrilovićem i srpskim književnikom i diplomatom Ivom Andrićem. Humanisti na djelu. U tom nizu zločinaca prema Albancima treba pridodati Nikolu Pašića, dvor Karađorđevićevih, episkopa SPC-e Nikolaja Velimirovića, Aleksandra Rankovića, Dobricu Ćosića, Vuka Draškovića, povjesničara Dimitrija Bogdanovića… Iste 1989. godine, na Vidovdan – 28. lipnja velikosrbin Slobodan Milošević na Gazimestanu – nastavkom pogroma Albanaca, započinje krvavi val i prema drugim narodima te nesretne države.
Stevan Dedijer, brat Titova biografa Vladimira Dedijera i sin geografa Jefte Dedijera, profesor sveučilišta u Lundu (Švedska) u intervjuu tjedniku Start (3. ožujka 1990.), među inim je izjavio: Svi oni koji znaju razvitak predratnih reakcionarnih režima prepoznaju u tome i sadašnju politiku srpskog rukovodstva. To što ono radi jest samoubojstvo, i to ne toliko po Jugoslaviju koliko za samu Srbiju. U oslanjanju na mase koje urliču kako su porobljene i ugrožene, Milošević podsjeća na Hitlera. Srbiji nedostaje kultura demokracije. Demokracija nije urlikanje po ulici s bocom rakije u jednoj i srpskom zastavom u drugoj ruci. (str. 490.) i dalje: Ondje živi 90 posto Albanaca. To je kolonija. Srbi se iseljavaju s Kosova. Uostalom, zašto se ne bi iseljavali! Tri milijuna Francuza iselilo se iz Alžira. Koliko se samo Engleza vratilo iz svojih kolonija (str. 490./491.) Nakon bombardiranja NATO-a na Jugoslaviju, u okviru rata na Kosovu, od 24. ožujka do 1. lipnja 1999. godine, srpsko-jugoslavenska vojska i policija povukle su se s Kosova. Kosovo je proglasilo neovisnost 17. veljače 2008. godine, a do danas Kosovo je priznalo 113 država. No, zadnji događaji u odnosima Srbije i Albanaca (srpsko napuhavanje problema oko tzv. registracijskih tablica) pokazuju da kalvariji albanskog naroda još ni izdaleka nije kraj. To potvrđuju i zbivanja u Crnoj Gori i slična sudbina Crnogoraca pred srpskim imperijalističkim barbarima. Uz sveopću šutnju u regionu, ali i u Europskoj uniji, velikosrpski projekt Srpski svet ide dalje i pitanje je gdje će se zaustaviti! Suočeni s inertnošću hrvatskih vlasti projekt ne bi zaobišao Zagreb u kojemu bi mu dobrodošlicu zaželio Porfirijev kružok. Veliki vođa Andrej Plenković nonšalantno bi izjavio – a što je u tome sporno, i ovisno o situaciji, zapalio u Bruxelles na kroasane i praline.
Ljubica Štefan (Prilep, 1921. – Zagreb, 2002.), hrvatska povjesničarka. Napisala je desetak knjiga koje se uglavnom bave genezom velikosrpske ideje. Dokumentaciju za svoje knjige prikupljala je u beogradskim arhivima i knjižnicama, napose nepoznate dokumente o ulozi Srbije u Drugom svjetskom ratu, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, srpskom antisemitizmu i nasilju nad Albancima. Godine 1992. žurno napušta Beograd u kojemu je radila kao sveučilišna profesorica, ostavlja stan i svu imovinu i kao izbjeglica bez igdje ičega dolazi u Zagreb. U Zagrebu je živjela u Domu umirovljenika u uvjetima siromaštva i neimaštine. Djela: Trilogija o Albancima; Pregled srpskog antisemitizma; Srpska pravoslavna crkva i fašizam; Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945., 1947., i 1948.; Stepinac i Židovi; Dokument o apelu 500 najznačajnijih predstavnika srpskog naroda kojim pozivaju Srbe na suradnju s nacistima i borbu protiv komunista i Židova; Istinom i činjenicama za Hrvatsku; Mitovi i zatajena povijest. Brojni tekstovi i prilozi objavljeni su joj u novinama i stručnim časopisima. Godine 1993. dobiva izraelsku Povelju i medalju pravednika među narodima. Na njen izričiti zahtjev prvi je put upisano ime Hrvatske, umjesto dotadašnje Jugoslavije. Predsjednik RH Franjo Tuđman odlikovao ju je za Dan državnosti 1998. Redom hrvatskog pletera.
