Dijelovi standardnojezične norme mogu se smatrati nejasnima, zbunjujućima, proturječnima i kao posljedicu mogu imati češća odstupanja u govorenoj i pisanoj primjeni standardnojezične norme
U organizaciji Odbora za normu hrvatskog standardnog jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Knjižnici HAZU-a u ponedjeljak i utorak 18. i 19. listopada održana je konferenciju na temu Norma hrvatskog standardnog jezika u dvadeset i prvom stoljeću na kojoj su sudjelovali jezikoslovci različitih teorijskih pogleda o hrvatskom standardnom jeziku i njegovoj normi. Među ostalim raspravljali su o ulozi norme i normiranja hrvatskoga standardnog jezika, o tome postoje li institucije koje bi se trebale baviti normiranjem i njegovanjem norme hrvatskoga standardnog jezika, a izmijenjena su i stajališta o pitanjima postoje li elementi hrvatskog jezika koji nisu normirani i na koji bi ih način trebalo normirati, te kako uskladiti potrebu za normiranjem standardnoga jezika i neizbježne jezične promjene.
Dotaknuto je i pitanje postoji li „ideologija standardnog jezika“ i jesu li njezine posljedice društveno štetne, kao i pitanje je li potreban zakon o hrvatskom standardnom jeziku i njegovoj javnoj uporabi i što bi taj zakon trebao sadržavati.
Konferenciju je otvorio predsjednik HAZU-a akademik Velimir Neidhardt koji je kazao da je jedna je od najvažnijih zadaća Akademije, kao najvažnije kulturne i znanstvene ustanove svakog naroda, skrb o položaju, statusu i razvitku nacionalnoga standardnoga jezika koji ne postoji bez svoje norme koja određuje što je u jeziku standardno, a što nije. Zbog toga je i Hrvatska akademija 2020. osnovala svoj Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika koji je zamijenio nekadašnje Vijeće za normu hrvatskog jezika ukinuto 2012. odlukom tadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja. Akademik Neidhardt je podsjetio na zasluge nekadašnjih članova Akademije za standardizaciju hrvatskog jezika, poput Tome Maretića, Bogoslava Šuleka, Dalibora Brozovića, Stjepana Babića, Radoslava Katičića i Milana Moguša, a spomenuo je i monumentalni višesveščani Akademijin rječnik čije je izdavanje trajalo stotinjak godina.
„Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i njezini članovi već su dakle mnogo učinili za znanstveni opis, standardizaciju i probitak hrvatskoga standardnog jezika i nastavit će to činiti i dalje, u novim povijesnim okolnostima u kojima hrvatski ne samo da je međunarodno priznat jezik, već je i jedan od službenih jezika Europske unije, što pred njega, u globaliziranom svijetu, postavlja nove izazove“, poručio je akademik Neidhardt.
Predsjednik Odbora za normu hrvatskog standardnog jezika akademik Ranko Matasović pročitao je izlaganje uglednog ruskog kroatista Artura Bagdasarova koji smatra da bi u sklopu Odbora trebalo razraditi, a u Saboru usvojiti zakon o državnom (hrvatskom) jeziku i jezicima manjina koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. „U tom jezičnom zakonu treba naglasiti da je državni jezik Republike Hrvatske na cijelom njezinu teritoriju hrvatski književni (standardni) jezik kao jezik državotvornog naroda uz poštivanje i razvijanje drugih etnolingvokultura u Hrvatskoj. U jezičnom zakonu norma suvremenog hrvatskog književnog (standardnog) jezika pri njegovoj porabi kao državnotvornog jezika Republike Hrvatske te hrvatska interpunkcijska pravila mora određivati Vlada Republike Hrvatske. U cilju zaštite i potpore državnog hrvatskog jezika tijela državne vlasti u sklopu svoje ovlasti moraju ostvarivati nadzor za poštivanje hrvatskog zakonodavstva. Treba razmisliti i o ustanovljenju ureda za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe koja bi pratila jezično oblikovanje novih zakona i izmjena zakona koje Vlada predlaže, a Sabor usvaja. Hrvatski književni (standardni) jezik nije dan jednom zasvagda; status jezika, njegovo jezično planiranje, razvitak i njegovanje moraju biti stalna skrb države i struke“, smatra Bagdasarov.
Na dosadašnje pokušaje zakonski institucionalizirane skrbi o hrvatskom jeziku podsjetio je Mario Grčević koji je upozorio da se zbog njihova odbijanja u Hrvatskoj nije mogla razviti društveno odgovorna državna jezična politika kakva se razvijala u mnogim drugim europskim državama već od početka 90-ih godina.
Marko Alerić je kazao da razlog nedovoljnog ovladavanja hrvatskom standardnojezičnom normom, odnosno odstupanja/pogrešaka do kojih dolazi u njezinoj primjeni, može biti i njezin nepotpun ili nejasan opis u normativnim priručnicima. Dijelovi standardnojezične norme mogu se smatrati nejasnima, zbunjujućima, proturječnima i kao posljedicu mogu imati češća odstupanja u govorenoj i pisanoj primjeni standardnojezične norme te njeno relativiziranje (slabljenje).
Zrinka Jelaska postavila je pitanje to država nudi kao sustavno obrazovanje u normi kako bi ona bila ekonomična, pluralistična i nediskriminatorska. „Osim komunikacije i identiteta treba razmišljati i o tome kako se jezikom ovladava, koji su štetni načini. Pitanje je pak što trebamo činiti prema onima koji normom ovladavaju a to nisu samo djeca i školarci, već i studenti i svi oni koji nisu imali prilike govoriti u javnosti, a u nekom trenutku počnu javno djelovati“, kazala je Jelaska.
Mate Kapović iznio je svoj pristup pitanjima norme i standardizacije koji se, kako je kazao, nasuprot preskriptivističkom temelji na osnovnim spoznajama znanosti o jeziku, ali koji je istodobno i otvoreno ideološki, uz zastupanje progresivnih vrijednosti kao što su demokratičnost i egalitarnost nasuprot konzervativnim vrijednostima autokratičnosti i hijerarhičnosti. Prema Kapovićevim riječima, nije potrebno mijenjati jezični standard, nego odnos prema njemu, upozorivši na primjere netoleriranja lokalnih i regionalnih govora. Kapović smatra da lektori vrlo često jezični cenzori, a kritički je govorio i o „savjetodavljenju“.
Anđel Starčević je kazao da bi umjesto zakona koji bi propisivao upotrebu neke rigidne verzije standardnog dijalekta bilo bolje promisliti o načinima na koji se može smanjivati jezična diskriminacija i promovirati jezična raznolikost.
U izlaganju akademika Drage Štambuka bilo je riječi o Zlatnoj formuli hrvatskog jezika ča-kaj-što koja je od 2019. zaštićeno kulturno dobro te prema Štambuku „služi kao stožer za okupljanje / integriranje svih dionica (idioma ili stilizacija) hrvatskog jezika, za promišljanje naše jezične prošlosti i budućnosti, te hrvatske jezične sudbine.“
„Sa što opsežnijim jezičnim zahvatom pokriti nam je što više hrvatskog ozemlja, dijagnosticirati povijesne jezične i teritorijalne gubitke, i gdje je moguće – ispraviti ih, slobodnim i demokratskim načinima; obrambeno se postaviti prema nasilnim, presizajućim politikama o zajedničkome jeziku, jer hrvatski jedino preko štokavske dionice može se staviti pod kapu zajedničkoga jezika, dok s distinktnima: čakavicom i kajkavicom ukazuje na svoje leksičko bogatstvo i blistavu mu pričuvu, kao i na značajne književnosti u podređenim idiomima koje Zlatna formula reafirmira, ali ne tako da bi ništila iznimno potvrđeni štokavski standard, već ga bogatila na uravnotežen i mudar način, dodajući, a ne oduzimajući ništa od njegove primjerne ostvarenosti“, poručio je akademik Štambuk.
Akademik Mislav Ježić predstavio je rad Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika, koje je pod vodstvom akademika Radoslava Katičića djelovalo od 2005. do 2012.
