Hrvatska književnost
Najznačajniji predstavnik srednjevjekovnog razdoblja svakako je Marko Marulić (1450.-1524.). Njegovo najvažnije djelo je epski spjev “Judita” napisana 1501. U razdoblju renesanse javlja se Marin Držić (1508.-1567.), svestrano nadaren dramski pisac, prvenstveno komediograf sa svojim remek-djelom Dundo Maroje.
Razdoblje reformacije zahvaća Hrvatsku samo periferno, a poznatiji predstavnik te faze je Istranin Matija Vlačić ili Flacius Illyricus, koji se rodi u Labinu 1520 godine, a umro u Frankfurtu 1575.godine.
Književnost baroka obilježava Dubrovčanin Ivan Gundulić (1589.–1638.) epovima “Osman” i “Dubravka”. Od poznatijih književnika toga razdoblja ubrajamo još i Andriju Kačića Miošića (1704.–1760.), Adama Baltazara Krčelića (1715.–1778.), te svakako učenjaka, filozofa i pisca Ruđera Boškovića (1711.-1787.).
Novija književnost započinje razdobljem ilirizma i književnim krugom okupljenim oko Ljudevita Gaja (1809.-1872.). Kao pisci poetski vrjednijih djela istakli su se Ivan Mažuranić (1814.-1890.) svojom poemom “Smrt Smail-age Čengića” i dopunom Gundulićeva epa “Osmana”, te Stanko Vraz i Petar Preradović (1818.-1872.).
Godine 1867. osniva se Jugoslavenska (danas Hrvatska) akademija znanosti i umjetnosti, a 1874. i Sveučilište. Centralna je književna ličnost tog vremena August Šenoa (1838.-1881.), koji je u prvom redu tvorac hrvatskog povijesnog i društvenog romana i pripovijetke, ali i književni i kazališni kritičar, feljtonist, pjesnik i dramatičar, te urednik književnog časopisa “Vijenac”.
Razdoblje realizma počinje nakon Šenoine smrti. Veliki pjesnik ovog razdoblja je Silvije Strahimir Kranjčević (1865.-1908.), koji je u nekoliko svojih najboljih pjesama dao najzreliji poetski dokument svog vremena, djelujući svojom poezijom na mnoge pjesnike 20 stoljeća.
Njegova pjesma Moj dom izražava duboku patnju zbog izbivanja iz Domovine:
Ja domovinu imam;
tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem,
uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!
Ostali književnici djeluju pretežito na regionalnoj osnovi, pa se tako izdvajaju:
Eugen Kumičić (1850.-1904.), pisac Istre, Zagreba i hrvatske prošlosti; Začuđeni svatovi
Ante Kovačić (1854.-1889.), pisac Hrvatskog zagorja i oštar kritičar zagrebačkih prilika, čije je djelo “U registraturi” najvrjednije djelo hrvatskog realizma.
iz Hrvatskog zagorja je i Ksaver Šandor Gjalski (1854.-1935.)
Vjenceslav Novak (1859.-1905.) u svojim je djelima opisivao Zagreb i Prag, ali i propadajuće senjske patricije (“Posljednji Stipančići”).
slavonsku ravnicu i šumu opisivao je Josip Kozarac (1858.-1906.).
Hrvatska Moderna obilježena je preobražajem u vrijeme još uvijek neriješenih minimalnih političkih u
Dragutin Domjanić (1875.-1933.),
Vladimir Vidrić (1875.-1909.).
Ivo Vojnović,
Josip Kosor,
Janko Polić Kamov,
Antun Gustav Matoš (1873.-1914.).
Tijekom ratnog vihora na hrvatsku književnu scenu stupa nova generacija književnika, koji predvode razdoblje hrvatske suvremene književnosti. Radi se o velikim imenima hrvatske književnosti:
Miroslav Krleža,
Tin Ujević (1891.-1955.),
Antun Branko Šimić (1898.-1925.),
Gustav Krklec,
Dobriša Cesarić,
Dragutin Tadijanović,
Ivan Goran Kovačić,
Vjekoslav Kaleb,
Ranko Marinković,
Petar Šegedin.
I što reći srpskim znanstvenicima nakon ovih dokaza o postojanju Hrvata i hrvatskog jezika još od 11 stoljeća? Podčinili su se mitomanskoj velikosrpskoj ideologiji i time si onemogućili znanstveni pristup i znanstveno promišljanje.
A gdje su bili Srbi u to vrijeme?
Razvoj srpskog jezika
Po srpskim izvorima Slaveni su naselili prostor između Istočnog rimskog carstva i Zapadnog rimskog carstva. Rim kao centar Zapadnog rimskog carstva širio je svoj utjecaj na latinskom jeziku, a Carigrad kao centar Istočnog rimskog carstva na grčkom jeziku.
Knez Rastislav koji je vladao Moravskom u 9. stoljeću, zatražio je od bizantskog cara Mihaela III. da pošalje učene ljude koji će propovijedati kršćanstvo na slavenskom jeziku, i on je poslao braću Ćirila i Metoda, iz Soluna koji su se služili:
Staroslavenskim ili crkvenoslavenskim jezikom, koji je bio prvi pisani slavenski jezik, nastao na osnovu govora makedonskih Slavena u okolini Soluna u 9. stoljeću, a pisma kojima su se koristili su bila ćirilica i glagoljica. Slavenski jezik su širili braća Ćiril i Metod koji su osim kršćanstva širili i pismenost. Prevode Bibliju i spise sa grčkog jezika. To je početak slavenske pismenosti. Danas je u upotrebi samo u pravoslavnoj u liturgiji.
(Nastavak slijedi)
