Što više skrivenih bošnjačkih proizvoda iz namjenske industrije tim manje Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina je od vremena krvave turske okupacije i nasilne islamizacije, napose brutalne na kršćanskoj otetoj i u Tursku odvedenoj djeci, u stalnom nazadovanju i propadanju, koju u prisilnom zajedničkom životu njenih nacionalni i vjerskih sastavnica uvijek drži neka čvrsta ruka tuđinca. Ne drže je na životu zato što je vole i žele joj dobro, zasigurno ne zbog toga jer tuđinac je uvijek pristrani stranac, nego je čuvaju na aparatima kao neki politički laboratorij u kojem ispituju nove ideologije, uređenja, i izdržljivost kršćanskog naroda, nad kojim teror vrše svi izmijenjani okupatori, agresori, osvajači, diktatori i ideolozi. Upravo zbog te povijesne konstante, tog polutisućljetnog kontinuiteta zločina nad kršćanima Bosna i Hercegovina je najcrnji i najstrašniji spomenik kojeg je Turska izgradila sebi i svom genocidno konfesiocidnom vremenu danka u krvi. Nema povijesno zabilježenog primjera tako dugog i krvavog progona i stradanja kršćana kao u bosanskoj i hercegovačkoj areni.
Kršćani u Bosni i Hercegovini, poglavito katolici kao autohtoni i domicilni, temeljni narod tih prostora, podjednako su progonjeni i istrjebljivani i od Osmanlija i od današnjih beha zapadnih vladara “krščana”, i ništa manje nisu progonjeni s ciljem biološkog istrjebljenja i od strane “potomaka Osmanlija” kako se nacionalno samo izjašnjavaju Muslimani. Gotovo tri desetljeća otkako je u Daytonu zaustavljen vjerski beha sukob za teritorij, on traje u Bosni i Hercegovini u vidu ni od koga ometane i osuđivane agresije potomaka Osmanlija na Hrvate i katolike. Nažalost ništa manje ubojita od one muslimanske ratne agresije u kojoj su protjerali gotovo polovinu hrvatskog naroda, i etnički i vjerski očistili gotovo cijelu Srednju Bosnu. Na tom nekadašnjem hrvatskom teritoriju doslovno su nestala neka hrvatska sela (Miletići) u kojima danas žive mudžahedini, vehabije, islamski migranti, isilovci, i Džaferovićeva vojska iz islamskih zemalja kojoj je taj ratni zločinac kapom i šakom, podijelio beha državljanstva. Uz iskustva progona, silovanja, etničkih čišćenja, konclogora, izgladnjivanja zarobljenih civila i branitelja, rušenja crkava i katoličkih grobalja, ubijanje i sakaćenja djece, silovanja časnih sestara danas su Bošnjaci naoružaniji proizvodima iz namjenske industrije, koju je obučeno koristiti “par stotina hiljada ljudi koji su spremni da brane domovinu” prijeti nebošnjacima, poglavito Hrvatima, sin ratnog zločinca Bakir Izetbegović.
S tim ratnim iskustvom, tim proizvedenim oružjem, tim brojem obučenih ratnika za Velikog Alaha, i uz sve to još i par stotina tisuća islamističkih migranata stacioniranih u svojim beha entitetima, nije muslimanska opasnost samo za beha zajednicu, već daleko šire, za Europu što je muslimanski glavni cilj. Oni to više i ne kriju što se čuje uvijek kada prijete tu prijetnju proširuju uvijek izvan beha prostora, usmjerujući je stalno na Europu.
Na nebošnjačke prijedloge mirnog rješenja, sve od prisilne pojave islama neriješenog beha problema, ratnik Bakir Izetbegović slijedeći ratnu politiku svoga otca Alije, odgovara ratom u kojem će “Spriječit svako komadanje BiH, naša borba je za trokut između Save, Drine, Une i mora…”. Iscrtava Izetbegović granice muslimanske Bosne i Hercegovine daleko veće od onih koje je njegov otac bio spreman prihvatiti u ratu, što mu preporučivao njegov narod “uzmi Alija pa makar k’o avlija”.
Očito bošnjački proizvodi iz namjenske industrije i islamski migranti granice muslimanskog entiteta na europskoj periferiji svakim danom proširuju. Bakir ne da zaboravlja nego ne priznaje da u beha zajednici žive i nebošnjaci koji tu zemlju, s pravom, vide drugačijom negoli on, i da imaju, zasigurno, jednako pravo na svoj dio, kojeg su također spremni braniti istim pravom i istim sredstvima kao i on. Namjenska industrija s kojom Bakir prijeti dokaz je o dubokoj podijeljenosti beha zajednice, u kojoj jedan narod proizvodi oružje a o toj proizvodnji drugi ne zna ništa. Znači u beha zajednici nema ništa zajedničko, ono što radi desnica ne zna ljevica. Napose je to opasno u proizvodnji oružja.
Hrvatski narod kao federalni partner Bošnjaka nema nikakva uvida u proizvodnji oružja na federalnim prostorima, što je pitanje nad pitanjima njihove jednakosti i ravnopravnosti, ali i budućnosti u toj federalnoj areni za Hrvate u koju ih ugurali zločinci Holbrooke i Ashdown.
Izetbegović kaže da “svako ima svoje viđenje i svoju borbu”, ali ne će da prizna da su tim trima viđenjima izgrađene i tri beha republike, i da je tim trima borbama Bosna i Hercegovina podijeljena zajednica, čiju podijeljenost on sam podebljava i bošnjačkom namjenskom industrijom, koja se skriva od Hrvata, a to znači protiv hrvatskog naroda. Svaka proizvodnja oružja, napose skrivena, je uvijek protiv nekog drugog, u beha federalnoj zajednici protiv Hrvata. Takav odnos Bošnjaka prema Hrvatima pokazatelj je ne samo bošnjačke fige u džepu, nego neodrživosti te tvorevine. A njena neodrživost znak je neodrživosti i Bosne i Hercegovine, a time i njene žurne diobe, prije negoli je Bošnjaci počnu dijeliti oružjem iz tajne namjenske industrije.
No, još prije se mora podijeliti negoli Bošnjaci u procesu rušenja ne poruše sve katoličke crkve i kapelice, najnoviji slučaj Bihać, i spomenike hrvatskih branitelja, ovih dana u Vitezu. Šutnja svjetske zajednice na taj suvremeni muslimanski crkvocid, grobljocid i spomenikocid, znak je njihova sudjelovanja u tim ponovljenim turskim zločinima nad Hrvatima katolicima u otetoj, i svakim danom okupiranijom Bosnom i Hercegovinom. I nije prvi put u povijesti da je kršćanska Europa predala kršćane katolike u Bosni i Hercegovini islamistima, za šakicu Judinih srebrnjaka. Što više skrivenih bošnjačkih proizvoda iz namjenske industrije tim manje Bosne i Hercegovine, a time i sve glasniji i učestaliji bošnjački pozivi na rat.
