Može li se formalna oporba u Hrvatskoj ujediniti, ne samo u nekim slučajevima?
Ujedinjena oporba se pobunila protiv izbora Roberta Šveba za glavnog ravnatelja RTV-a. Čini mi se da je to bilo slučajno buđenje, zbijanje redova, grupiranje i povezivanje. Premijer se tome narugao, nazvavši slučaj međusobnom velikom utilitarnom ljubavi pojedinaca i grupacija unutar dijela oporbe. Drugi dio oporbe je u ovom slučaju bio oporba oporbi, što ne znači da su bili uz vladajuće, iako se za njih nikad ništa ne može reći sa sigurnošću.
Cijela oporba se nije ujedinila zbog obične narcisoidnosti i velikog ega pojedinih lidera i slobodnih strijelaca u oporbi. Ta sveprisutna egomanija u oporbi sprječava djelovanje te strukture, u mnogo čemu, naročito tome da budu konstruktivni i djelotvorni. Zauzimanje saborske govornice i sprječavanje glasanja i izglasavanja šefa RTV, bilo performans koji je samo skrenuo pažnju javnosti i osvijestio nam spoznaju da oporba ipak postoji. Glavni akteri su bili lideri i istaknuti članovi oporbe. Za upitati se tko bi od tih javno istaknutih i percipiranih osoba oporbe mogao biti lider ujedinjene oporbe. Znajući iz medija, tu oporbenu scenu, mislim da bi to mogao biti saborski zastupnik Nino Raspudić. Vidi se to iz njegovih javnih nastupa, pisanja i djelovanja. Istina, ima tu određene narcisoidnosti i velikog ega, ali i puno svega dobroga, drugoga i drugačijega, što bi oporbi moglo dati krila i ono mjesto u politici koje joj pripada, a nedavno se činilo upražnjeno. Šef oporbe nikako nije i ne bi mogao biti, posebno ne šef ujedinjene oporbe, trenutni lider najbrojnije oporbene stranke, koja pomalo kopni i nestaje, kao najbrojnija i najjača oporba. Gledajući taj trend opadanja i nestanka SDP-a čovjek se zapita, nije li taj čovjek došao na čelo SDP-a da ga uništi i zatre mu korijene. Čudi me samo zašto mnogi SDP-ovci to toleriraju. Ili ne vide, ili ih baš briga, ili još uvijek vjeruju u skrivene sposobnosti, mogućnosti i vještine svojeg aktualnog šefa. Neka im Bog pomogne i rasvijetli razum. Nije tu potrebna neka velika pamet. Dovoljna je čista osnovnoškolska matematika, zapravo aritmetika, nešto algebre i geometrije, ne nužno euklidske.
Naša najveća boljka je što nema takvih, u poziciji i opoziciji koji rade i žrtvuju se za druge, a kamoli da služe narodu. Osobni i stranački interesi su manje-više svima u prvom planu. Svaki lider ili član političke na nekoj istaknutoj funkciji razmišlja što time dobiva on osobno i što bi on u budućnosti mogao biti. Kaj bi ti štel biti? Upitao je jedan funkcionar onog člana kojeg je htio pridobiti u svoj tabor. Nije to jedini i izolirani slučaj. Toga imaš gdje god se okreneš Politička trgovina radi non-stop, petkom i svetkom. Neuspjela politička trgovina u Splitu pokazuje sve svoje negativne i loše učinke, po aktualnu vlast, koja je spremna na ponovljene lokalne izbore, čemu se njihova oporba protivi. Zašto i za što, pitanje je sad.
Valjda da ne izgube ono što su uspjeli isposlovati, u raznim kombinacijama i neprincipijelnim koalicijama. Pravu sliku porbe i oporbe imali smo prilike vidjeti neku večer u Otvorenom, od toga tko ih predstavlja, do toga što misli, kako to iznosi, kao se ponaša i što želi tim nastupom postići.
Jadno i žalosno. Predstavnik vladajuće stranke se ponaša kao da ta stranka nije postojala, osim u osnivanju i za vrijeme pokojnog predsjednika Tuđmana. Ono što je bilo za vrijeme osuđenog bivšeg premijera Sanadera žele prebrisati spužvom, premazati crnom bojom i zaboraviti. Kaj god! Stranka je tad dobivala i dobila izbore novcem stečenim na transparentan i sudeći po presudi stranci, kriminalan način. To se ne može anulirati i zaboraviti. Ne može se anulirati, niti zaboraviti golem novac koji će stranka morati vratiti, uplatiti u državni proračun. Nije to neki tamo sitan novac, to je podosta velika suma. Može se samo zamisliti, što je sve HDZ mogao tim novcem napraviti, za društvo, recimo za demografiju koja je doživjela potpuni slom, za siromašne, za invalide, djecu s posebnim potrebama, mlade, znanost, pandemiju COVID-a.
HBK je ovih dana izdala deklaraciju o demografiju i preporuke za pozitivan rast demografije. Međutim, jedno je priča i preporuka, a drugo je konkretan rad na tome. Tu smo svi pomalo licemjeri. Mislimo apsolutno i a priori uvijek na sebe i svoje. Bilo bi dobro primjerom pokazati na djelu, kako doprinijeti osobno, stranački, civilno i vjerski, obnovi i rastu broja stanovnika. Nije dovoljno samo obećavati. Ljudi odlaze u strane zemlje, sa obitelji, u svojim najboljim, u mnogo čemu potentnim godinama. Mnogi odlaze u nepovrat, u smislu, naše demografije. Od onih koji dolaze ili su iz zemalja iz kojih bježe zbog rata i neimaštine. To su imigranti i izbjeglice, radna snaga, najnižeg stupnja. Izvozimo visoko obrazovane ljude, na čije je školovanje potrošeno bogatstvo, a uvozimo ljude koje treba školovati, educirati i osposobiti za rad i život. Iza tih koji odlaze ostaje pustoš i praznina, To se ne može popuniti onima koji nam dolaze. Zapravo malo nam ih dolazi. Oni žele samo proći kroz naš teritorij prema, bogatim zemljama Zapada.
Od onih koji se vraćaju iz inozemstva u svoju domovinu, malo tko ovdje ostane, kad vidi kako se tu živi i kakva je u nas demokracija, pravna jednakost, mogućnosti za rast i razvoj… Ostaju stariji ljudi, umirovljenici, koje je privukla domaja i dovela nostalgija za domovinom. Ovo što je naprijed napisano i još puno toga su teme za buđenje, djelovanje i rad oporbe.
Tu je najmanje važan šef RTV, iako o javnoj televiziji puno toga ovisi. Znalo se je da će on biti izabran. Broj potrebnih ruku se uvijek napabirči ili kupi. Takvih prevrtljivaca i špekulanata uvijek ima, čak i u oporbi. To su oni koji čuvaju aktualnu vlast, Pokojni Bandić je rekao – žetončići. Oni sebe smatraju velikim domoljubima, koji ne žele mutiti vodu, ometati vlast i vladu, štetiti narodu i državi. Kaj god! To su svojevrsni Jude. Ima Juda i u oporbi. Sjede na dvije ili više stolica. Vještim manevrima uvijek izaberu pravu stolicu i prikazuju se korisnima. Te su stolice vrlo nestabilne i mogle bi se skršiti pod težinom “grijeha”, laži, opsjena, licemjerja, samodopadnosti i samodostatnosti.
Bilo, kako bilo. Oporba je tu negdje. Za očekivati je da se probudi, iz svojeg višemjesečnog dubokog sna i bavljenja sobom. SDP-u, onakvom kakav je bio, više nema spasa, niti pomoći. Možemo raste, ali ima previše velikih i teških problema u Zagrebu i sa Zagrebom. Svakodnevno im ispadaju mnogobrojni kosturi, iz svih ormara. Samo im još treba da se počnu međusobno obračunavati i prepucavati. Most je s bračni parom Raspudić dobio veliki potencijal. Trebaju se samo dobro usmjeriti i konačno odlučiti, gdje su i s kim su. Domovinski pokret ? Novi šef pokreta, koji će jednog dana možda postati strankom, obećava brda i doline. Jako se korósti i kostriješi, naročito kad spominje HDZ, čiji je bio član i njenog aktualnog lidera, premijera Plenkovića. Sjećam se kad je novi Lider Domovinskog pokreta govorio, kako upravljanje Vukovarom zahtijeva cijelog i potpunog čovjeka, svaki dan. Zar je sad Vukovar postao manje zahtijevan, ili je taj čovjek najednom postao čovjek i po. Netko ili nešto se sad podcjenjuje, grad ili stranka? Za mene je to Škorina stranka, što god tko mislio o tome. Mislim da nisam pri tom usamljena. Suverenisti? Ostali? Manje-više su spali ispod izbornog praga. Ne mogu reći da su zanemarivi, ali ne znače puno, u političkom smislu, iako njihovi lideri imaju dobre ideje, veliki rad i zalaganje. “Slobodni strijelci, nezavisni zastupnici ??? Kako koji. Neki su napadno i uporno glasni i javno eksponirani. Ne mogu se oteti dojmu da je sve to njihovo djelovanje, a priori, za njih same, za smjer njihova političkog puta i za njihov osobni uspon, po rang ljestvici uspjeha, u društvenom i političkom smislu. Oni poput “Easy Ridersa” jašu na onome što stranačkoj oporbi pobjegne, iz bilo kojeg razloga.
Pitanje svih pitanja je: Može li se formalna oporba u Hrvatskoj ujediniti, ne samo u nekim slučajevima, oko nekih aktualnih pitanja i njihova rješavanja, već u svemu, što su zadaci i djelokrug rada oporbe u politici. Mogla bi, kad se iznad svega i svih, ne bi nadvijao olovni i sivi oblak osobne taštine, narcisoidnosti, velikih ega, neprincipijelne suradnje, podmetanja, prepucavanja, u smislu što je bilo prije kokoš ili jaje, tko je manje važan, tko je više važan, tko je glavni,…
Svi su oni, sve stranke, manje-više bili domovinski pokreti. Svima bi cilj trebao biti dobro svih nas, ugodan, sretan i zdrav život građana, boljitak, napredak društva, suverenost, samostalnost i neovisnost države, sloboda i demokracija, te jednakopravnost u EU-u.
