Tko svoj jezik poštovati ne će, ni sa tuđim ne imao sreće
Tko se makne sa rodnoga praga, ni tuđina mu ne će biti draga.
I u sreće izobilju prognanici oćute lažnu zbilju.
Sve što pečat gorke kobi ima, ne ukloni ni vatra, ni zima.
Nije lako zborit samo laži, al’ je teže kog istina veže.
I sred cvijeća što mirisom mami, žalosni se osjećaju sami.
Istom kada govorom i pismom bivaju, riječi hrvatske pravu ljepotu dobivaju.
Tko god kuša da ukrade što je naše, zakoni ga pravde nikad ne promaše.
Tko svoj jezik poštovati ne će, ni sa tuđim ne imao sreće.
Tko u svjetlu živi, mraka se ne boji, ni kada za druge samo tamu kroji.
Još otkada svijet posta, i o smrti pitanja je dosta.
Ljudska nam dobrota tek vidljiva biva u teškome času, kada čovjek ovisi o spasu.
I datumi su za sve nužni, ali ne i kad su sadržaji života ružni.
Ako riječ hrvatska i sve nam korake prati, kada smo daleko, daleko, ona nas u Domovinu vrati.
DOM je ljubav što i snagu daje u ljubavi da se živi i u njoj ustraje.
Možda ni smrt više zagonetka nije, ako u životu vječnu i ona se krije.
Tko svoje prijatelje darivati želi, neka i ostrvarene želje s njima dijeli.
Kakove god jesu i kakove budu, pametne misli nisu zaludu.
Kog ne brine značaj ideala, hasna za rod dviše je mala.
Tko kroz prozor slatke izbacuje snove, toga na vrata gorka zbilja zove.
