Zove ih Domaja, zove, zove…
Ima, o, ima ljudi na ovom našem planetu, čija se ljubav na prodaju nudi pa su sve manje ljudi, a sve više samo kupci ili platiše. Ima ih
još skrivenih u skloništu ratnu. Boje se jave i strepe od ljubavi prave, od možebitnih suza ili čak i uza koje su već davno oćutjeli. Ima i ljudi
koji kukavice nisu. I svi su spremni za život ovozemni živjeti ali i mrijeti
kada nevolja njima zaprijeti. Ima ih s početka na kraj svijeta, koji još svjesni
nisu da putnici svi su, a mnogi i Hrvati, kojima Hrvatska je njihova rođena mati. Preživjeli su, hvala dragome Bogu, ratove krvave, progone s ognjišta svoga, trenutke slave, ali i mrtve glave, pale u ime Boga.
Ima ih, ima po sudbe putevima, koji još Hrvatsku snuju dok pustinjama ili po
žića oazi putuju i svoju Hrvatsku, dok noga im tuđu zemlju gazi, u budnim
snima čuju. Zove ih Domaja, zove, zove, a misli im već i plavim Jadranom
plove. Ima Hrvata, o, ima ih, ima koji o bolima svojim ne kazuju svima, već
za ljubav se bore, strahuju, pate i usprkos zlima u svoju Hrvatsku se vrate.
I dok im o povratku sanja još plavim Jadranom plovi, ja molim dragoga
Boga:” O, dobri Bože, Ti ih zovi! Zovi, samo zovi!Pa to su djeca Tvoja:
kćeri i sinovi!” A Hrvatska, voljena mati, srca je meka. I još i danas brižna na
svoju djecu čeka!!
