Hrvatski Fokus
Intervjui

Nemamo pojma koje imunološke funkcije sprječavaju ljude da dobiju bolest

Eksperimentirao sam na  siročadi, retardiranim osobama i stanovnicima Konga

Stanley Alan Plotkin (New York, 12. V. 1932.) američki je liječnik koji radi kao savjetnik proizvođača cjepiva. Stanley Plotkin čovjek koji je javno priznao da je eksperimentirao na  siročadi, retardiranim osobama i stanovnicima Konga. Razgovor s njime na 4. konferenciji o cjepivima u Dubrovniku u rujnu 2017.

Kako bi riješio zabrinutost da bi nedostatak informacija utemeljenih na dokazima o cjepivima među pružateljima zdravstvenih usluga i javnosti mogao potkopati budućnost programa imunizacije, Europsko društvo za kliničku mikrobiologiju i zarazne bolesti (ESCMID) organiziralo je 4. konferenciju o cjepivima u Dubrovniku, Hrvatska, od 8. do 10. rujna 2017. Konferencija je nosila naziv ‘Nove i stare bolesti u djece i odraslih – nezadovoljene potrebe’. Okupljeni su vodeći stručnjaci kako bi predstavili i raspravljali o najnovijim podacima o cjepivima u svrhu razvoja strategija za osiguranje trajnog povjerenja u programe imunizacije i zaštite budućih generacija od bolesti koje se mogu spriječiti cjepivima.

Jedan od izlagača bio je Stanley Plotkin, istaknuta ličnost u povijesti cjepiva, čiji je rad na razvoju cjepiva doveo do značajnog smanjenja morbiditeta i smrtnosti od zaraznih bolesti u drugoj polovici 20. stoljeća. Plotkin, koji je u vrijeme intervjua imao 85 godina, karijeru je započeo u ‘zlatnom dobu vakcinologije’. Ovaj intervju s njim vođen je u vrijeme kada su stalne epidemije ospica u europskoj regiji SZO uzrokovale 35 smrtnih slučajeva u posljednjih 12 mjeseci [ 1 ]. Slijedi uređeni transkript intervjua. Urednički umetci su u uglastim zagradama.

  • Diplomirali ste na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u New Yorku 1956. Što vas je navelo da se odlučite usredotočiti na istraživanje i otkriće?

 Dakle, već sam objavio jedan članak koji odgovara na to pitanje u časopisu The Pediatric Infectious Disease Journal, prije nekoliko godina. Nazivao se, ako se dobro sjećam, ‘Kasne posljedice Arrowsmitha’. Razlog za naslov bio je taj što sam s 15 godina pročitao dvije knjige. Jedan je Paul de Kruif naslovio Lovci na mikrobe, a drugi je bio roman Arrowsmith Sinclair Lewisa. Arrowsmith je bilo ime lika u romanu koji je bio liječnik koji je prošao kroz niz stvari u romanu, ali je na kraju završio kao razvijač cjepiva. Čitanje te dvije knjige navelo me da se odlučim za karijeru u cjepivima.

  • Živjeli ste u vrijeme kada su djeca često imala dječje bolesti poput dječje paralize, difterije i rubeole. Sredinom 20. stoljeća poliomijelitis je bio epidemijska bolest. Prvi uspješan pokušaj razvoja cjepiva atenuacijom virusa dječje paralize napravio je Hillary Koprowski tijekom svog rada u Lederle Laboratories. U vrijeme kada ste počeli raditi u Wistar institutu, on je bio pod vodstvom Hillary Koprowski i Wistar institut je postao lider u istraživanju cjepiva. Možete li mi reći o tom vremenu?

Prije svega, otišao sam u javno zdravstvo SAD-a [Sjedinjenih Država] kao član obavještajne službe za epidemiju. Na kraju obuke negdje vam ponude posao, bilo u državnom zdravstvu ili negdje drugdje. Jedno od radnih mjesta koje je bilo otvoreno, kad sam ja došao na red, bilo je radno mjesto za istraživanje antraksa. Ovo se nalazilo na Wistar institutu i budući da sam čitao radove, čitao sam radove Hillaryja Koprowskog. Bili su vrlo zanimljivi i uključivali su, naravno, radove o dječjoj paralizi. Također sam pročitao da dolazi u Wistar da bude direktor, pa sam zatražio poziciju da radi na antraksu misleći da u Wistaru možda radim s Koprowskim. Doista se to dogodilo. Kad sam stigao, otišao sam ga vidjeti, a on je upravo stigao. Pitao sam ga mogu li raditi u njegovom laboratoriju za viruse i on je pristao. Tako sam napravio antraks, ali sam i napravio dječju paralizu.

Hillary je bila iznimno zanimljiva osoba. Rođen je u Poljskoj. Kad su došli nacisti, pobjegao je iz Poljske i otišao prvo u Italiju. Bio je briljantan pijanist i studirao je na Akademiji Santa Cecilia u Rimu. Naravno, nije mogao ostati u Italiji, pa je onda emigrirao u Brazil, gdje je preuzeo poziciju u Panameričkoj zdravstvenoj organizaciji. Iz Brazila se zaposlio u Lederleu i na kraju postao direktor u Wistaru.

Dakle, Hillary je bio vrlo učena osoba. Znao je mnogo o umjetnosti, glazbi, povijesti. Bilo je fascinantno raditi s njim. Ako pogledate neke od njegovih radova, on ima citate iz antičke književnosti. Bio je netko komu sam se divio. Bio je vrlo otvoren da me pusti da radim u njegovom laboratoriju. Tako sam se počeo baviti dječjom paralizom, ali sam naučio i puno o virologiji općenito. Još jedna stvar koju bih rekao za Hillary je da je kao ravnatelj instituta bio genijalac u odabiru ljudi i puštanju ih da rade svoje stvari, ali im je u isto vrijeme davao prijedloge. Tako da je to bilo prekrasno mjesto za rad za mladu osobu.

  • Konačno, kasnih 1950-ih, donesena je odluka da će Sabin sojevi biti najbolja opcija za kontrolu poliomijelitisa…

– Postojala su tri laboratorija koja su radila na razvoju cjepiva protiv dječje paralize, Sabin je bio jedan [Albert Sabin je radio u Cincinnati Children’s Research Foundation, Sveučilište Cincinnati], Wistar je bio drugi, a Lederle nastavlja raditi na atenuaciji virusa dječje paralize. Dvije su stvari napravile razliku. Jedna je bila da Hillary nikada nije dobio stvarno dobar soj tipa 2. Dobio ga je od istraživača po imenu Cox [Herald Cox] koji je u biti uzgajao soj tipa 2 iz prirodnog poliomijelitisa. Drugi problem je bio taj što sam Albertu Sabinu pripisao veliku zaslugu za njegov naporan, vrlo temeljit rad na prigušenju. Rezultat je bio da su, kada je Odjel za biološke standarde u SAD-u testirala tri seta sojeva, najbolji podaci o neurovirulenciji bili od Sabin soja. Kao što znate, postoje tri vrste dječje paralize. soj tipa 1, na kojem sam također radio, od Hillaryja je bio jednako dobar kao soj Sabin tip 1, ako ne i bolji. Ali soj tipa 2 nije bio tako dobar. Tip 3 soj je bio otprilike isti, ali možda je Sabin bio nešto bolji. Rezultat je bio da su sojevi Sabin licencirani u SAD-u. Ali postojalo je još jedno pitanje koje je bilo vrlo važno. To je da je Sabin rođen u Rusiji i da je govorio ruski. Zapravo, Hillary je također govorio ruski, ali Sabin se sprijateljio s ruskim virologom. Uspio je dobiti njihov pristanak za testiranje Sabinovih sojeva u Rusiji, i oni su to učinili. Izvijestili su da su cijepili 10 milijuna ljudi i da nitko nije okrenuo ni dlake. Retrospektivno, mislim da to vjerojatno nije bilo točno jer danas znamo da postoji reverzija slabljenja i tako dalje, ali rezultati su bili prvi rezultati velikih razmjera u svijetu. U međuvremenu, Hillary je imao problema s pronalaskom mjesta za testiranje svojih cjepiva. Donekle ih je testirao u [tadašnjem vremenu] Belgijskom Kongu [oznaka od 1908. do 1960., danas Demokratska Republika Kongo], kamo sam išao pomoći, a također i u Poljskoj. To nije bilo tako impresivno kao rezultati sa Sabinovim sojevima. Sabinove sojeve usvojile su SAD, a potom su ih prihvatile i druge zemlje. Hillaryjevi sojevi korišteni su u Poljskoj neko vrijeme, ali su na kraju zamijenjeni Sabinovim sojevima jer su proizvođači cjepiva usvojili Sabinove sojeve. To je u biti ono što se dogodilo. Sabinove sojeve usvojile su SAD, a potom su ih prihvatile i druge zemlje. Hillaryjevi sojevi korišteni su u Poljskoj neko vrijeme, ali su na kraju zamijenjeni Sabinovim sojevima jer su proizvođači cjepiva usvojili Sabinove sojeve. To je u biti ono što se dogodilo. Sabinove sojeve usvojile su SAD, a potom su ih prihvatile i druge zemlje. Hillaryjevi sojevi korišteni su u Poljskoj neko vrijeme, ali su na kraju zamijenjeni Sabinovim sojevima jer su proizvođači cjepiva usvojili Sabinove sojeve. To je u biti ono što se dogodilo.

  • Izolacija virusa rubeole i rani razvoj cjepiva dogodili su se na početku epidemije rubeole u Europi i SAD-u 1963. i 1964. godine. Cjepivi soj RA 27/3 koji ste razvili postao je prihvaćeni soj rubeole koji se koristi u cijelom svijetu, uglavnom u kombiniranom cjepivu protiv ospica, zaušnjaka, rubeole (MMR). Možete li nam reći nešto o utrci za cjepivo?

 Ovo je također bila zanimljiva priča. Prije svega, kako ste rekli, epidemija je počela u Europi. Dogodilo se da sam godinu dana proveo u Londonu u Great Ormond Street Children’s Hospital, a tamo je bio laboratorij za viruse u kojem sam radio s Englezom Alistairom Dudgeonom koji je također bio zainteresiran za rubeolu.

U proljeće 1963. počeli smo viđati bolesnike s rubeolom, i to je bilo impresivno. Tada se epidemija proširila na SAD. U međuvremenu sam se vratio u SAD i otprilike u to vrijeme dva su laboratorija razvila metode za izolaciju virusa rubeole. Doista, počeo sam raditi na virusu rubeole u Londonu u Great Ormond Street Children’s Hospital koristeći tehniku ​​izolacije u stanicama bubrega afričkih zelenih majmuna, ali sam se onda vratio Wistaru. Činilo mi se da bi se ono što sam naučio o atenuaciji virusa dječje paralize moglo primijeniti na rubeolu; posebice prilagodba na niskim temperaturama. Ali onda, drugi važan čimbenik bio je da su u Wistaru otprilike u to vrijeme dvoje ljudi, Leonard Hayflick i Paul Moorhead, razvili načine uzgoja ljudskih fetalnih diploidnih stanica. To je bilo jako važno,jer su to bile normalne stanice koje nisu mogle trajati zauvijek, za razliku od kontinuirane stanične linije. Problem raka, itd., izbjegnut je korištenjem fetalnih stanica, pa sam odlučio prilagoditi virus rubeole fetalnim stanicama, te ih ublažiti klasičnim plakiranjem i rastom na niskim temperaturama. Na kraju je testiranje na ljudima pokazalo da je oslabljen. Ali nisam bio jedini koji je radio na rubeoli i dogodilo se da su radnici Odjela za biološke standarde razvili vlastito cjepivo za bubreg afričkog zelenog majmuna. Očito su imali prednost jer su došli iz organizacije za izdavanje dozvola, a Merck je prihvatio njihov soj, te ih ublažiti klasičnim plakiranjem i rastom na niskim temperaturama. Na kraju je testiranje na ljudima pokazalo da je oslabljen. Ali nisam bio jedini koji je radio na rubeoli i dogodilo se da su radnici Odjela za biološke standarde razvili vlastito cjepivo za bubreg afričkog zelenog majmuna. Očito su imali prednost jer su došli iz organizacije za izdavanje dozvola, a Merck je prihvatio njihov soj, te ih ublažiti klasičnim plakiranjem i rastom na niskim temperaturama. Na kraju je testiranje na ljudima pokazalo da je oslabljen. Ali nisam bio jedini koji je radio na rubeoli i dogodilo se da su radnici Odjela za biološke standarde razvili vlastito cjepivo za bubreg afričkog zelenog majmuna. Očito su imali prednost jer su došli iz organizacije za izdavanje dozvola, a Merck je prihvatio njihov soj.

  • Zasluga Mauricea Hillemana da je zamijenio soj HPV77-DE5 sojem RA 27/3 u MMR cjepivu.

Tako je. Merck je koristio HPV77, ali studije su pokazale da je, prije svega, RA 27/3 bio manje reaktogeni i drugo, da je proizvodio bolje imunološke odgovore. U određenom trenutku, Hilleman je odlučio da će HPV77 zamijeniti RA 27/3. Osim toga, Welcome Laboratory u Engleskoj još je proizvodio cjepiva, a oni su od početka usvojili RA 27/3. Dakle, zapravo, RA 27/3 je korišten u Europi prije SAD-a. Ali nakon što se Merck prebacio, u biti nije postojao drugi proizvođač. GSK [GlaxoSmithKline] je također usvojio RA 27/3. Na kraju su svi proizvođači koristili RA 27/3.

  • Upotreba ljudskih diploidnih stanica kao stanične populacije po izboru i razvoj WI-38 i MRC-5 je bio kontroverzan?

 Bilo je kontroverzno iz dva razloga. Jedna je bila da postoji strah da bi u ljudskim stanicama mogao postojati neki skriveni virus koji bi mogao uzrokovati probleme. Morate se sjetiti da je otprilike u isto vrijeme SV40 otkriven u stanicama majmuna. Budući da je to bilo iznenađenje, ljudi su se bojali da bi ista stvar mogla vrijediti i za ljudske stanice. Drugo pitanje bilo je vjersko pitanje. Fetalne stanice su izolirane iz pobačenog fetusa u Švedskoj, a budući da se radilo o pobačenom fetusu, bilo je, recimo, nekih problema s Katoličkom Crkvom.

Vraćajući se na prvo izdanje, učinjeno je puno posla kako bi se pokazalo da stanice nemaju nikakve kontaminirajuće viruse i da su iz tog razloga bile sigurnije od mnogih drugih stanica koje se koriste za izradu cjepiva. Drugo pitanje, što se tiče vjerskog pitanja, crkva je odlučila da sam ja jedini koji je zgriješio; da su ljudi koji su koristili cjepivo bili oslobođeni grijeha jer su samo koristili nešto što je netko drugi razvio. Dakle, to su bile kontroverze.

  • Radili ste na razvoju nekoliko drugih cjepiva…

 …rotavirus, varičela, bjesnoća, CMV [citomegalovirus].

  • Gledajući unatrag, što mislite o fenomenu neodlučnosti o cjepivu ili široj postmodernoj medicinskoj paradigmi koja dovodi u pitanje legitimnost znanosti?

Što se tiče neodlučnosti oko cjepiva, to je složeno pitanje jer ljudi reagiraju na strahove. Strah je jako veliki motivator. Dakle, ako živite u Indiji, stalno vam prijete zarazne bolesti i zato se bojite bolesti, a ako netko dođe sa cjepivom, vaša reakcija je da kažete: ‘o super, mogu se zaštititi od ove bolesti.’ Suprotno tome, ako živite u zemljama u Europi ili ako živite u SAD-u i te su bolesti uglavnom nestale zbog cijepljenja, kažete sebi, ‘netko mi je rekao da cjepivo može uzrokovati x, y ili z, i stoga, zašto ja trebam li preuzeti taj rizik?’ I ne samo to, cijepe se i drugi ljudi pa neka riskiraju. To, naravno, nije etičko gledište, ali ga ljudi ipak mogu usvojiti. U suštini strah je ono što pokreće oklijevanje s cjepivom. To je također dezinformacija. Nažalost, živimo u dobu u kojem laži mogu putovati jednako brzo kao i istina, i to čine. Idite na web… u SAD-u sada govorimo o lažnim vijestima. Ljudi samo izmišljaju stvari. Stvarno osjećam to, kako se zove…tip koji je objavljivao o autizmu i ospicama? Wakefield. [..] Njegove aktivnosti su utjecale na ljude da riskiraju bolest i smrt.

  • Kakva je bila vaša reakcija na studiju Andrewa Wakefielda i njezinu naknadnu recepciju diljem svijeta?

Dogodilo se, kada je Wakefield izašao sa svojim radom, da sam radio za Sanofi Pasteur i da su me zamolili da pročitam pravne izvještaje jer su u UK-u [Ujedinjenom Kraljevstvu] dolazili pravni slučajevi, i to sam i učinio. Iz onoga što sam pročitao, iz svjedočenja ljudi u njegovom laboratoriju, na primjer, uvjeren sam da su svi ti rezultati bili lažni. Oni su u biti samo izmišljeni. Dakle, smatram da je ono što je objavio neistinito i naravno da je list povučen i on i dalje širi lažne informacije. Ali SAD je slobodna zemlja. Sada je u SAD-u, u Teksasu i drugim mjestima. Došlo je do izbijanja ospica kod somalijskih imigranata u Minnesoti i on je otišao u Minnesotu razgovarati sa somalijskim imigrantima kako bi ih uvjerio da se ne cijepe… a sada imamo vrlo značajnu epidemiju teških ospica među somalijskim imigrantima, i par smrti. [..]

Tiomersal nije siguran

  • Ono što danas vidimo jest da bi određene zagovaračke skupine i javni pojedinci željeli narušiti povjerenje javnosti u autoritet znanosti.

Evo, moram se filozofirati. Znanstveni pristup podacima razlikuje se od onoga što se može nazvati uobičajenim pristupom. Znanstvenici znaju da često postoje podaci koji govore jedno, a podaci koji govore nešto drugo, jer kada skupljate podatke, skupljate bodove, brojeve, i sasvim slučajno, brojevi mogu reći jedno, a brojevi mogu reći drugo… i vi gledate kod ukupnog rezultata i kažete da ukupni rezultat pokazuje 95 % sigurnosti da je x jednako y, bilo što. To nije zdravorazumski pristup. Zdravorazumski pristup je ako se nešto loše dogodi nakon nečeg drugog mora postojati odnos, a nažalost, većina ljudi ne razumije slučajnost i to je problem. Dakle, ako se nešto loše dogodi pojedincu koji je primio cjepivo koje sadrži tiomersal, tendencija zdravog razuma je reći da je uzrok bio tiomersal. [..] Bilo je također, jer sam to proživio, dogodilo se i nešto što mislim da je na neki način bilo nesretno. Odnosno, kada je nastala kontroverza, to je bilo još 1990-ih, proizvođači su odlučili ukloniti tiomersal iz većine cjepiva, i mislim da je to na neki način bila pogrješka. Mogu razumjeti zašto su to učinili, ali s druge strane, to je impliciralo da su kritičari bili u pravu i da tiomersal nije siguran. Drugim riječima, zajednica cjepiva reagirala je pokušavajući otkloniti svaku zabrinutost. Možda je to bilo ispravno, ali s druge strane, davalo se dojam da postoji problem. Proizvođači su odlučili ukloniti tiomersal iz većine cjepiva i mislim da je to na neki način bila pogrješka. Razumijem zašto su to učinili, ali s druge strane, to je impliciralo da su kritičari u pravu i da tiomersal nije siguran. Drugim riječima, zajednica cjepiva reagirala je pokušavajući otkloniti svaku zabrinutost.

  • U trenutnim mainstream medijima česte su priče o takozvanim ‘ratovima cjepiva’.

 Ono što novinari rade, a ja to mogu razumjeti, uvijek imaju osjećaj da moraju predstaviti obje strane priče i dati im jednaku vrijednost. To znači, bez obzira koliko ste ludi, možete dobiti sluh.

  • Godine 2017. objavljeno je 7. izdanje Plotkinovih cjepiva, priručnika iz područja cjepiva. Urednik ste, zajedno s Walterom Orensteinom, Paulom Offitom i Kathryn Edwards. Kada i zašto ste došli na ideju da sastavite ovu knjigu?

Prvo izdanje bilo je 1980-ih i moj motiv je bio vrlo jednostavan. Prvo, osjećao sam da sada postoji polje studija koje nisu zarazne bolesti. Poteklo je od zaraznih bolesti, ali to više nisu bile klasične zarazne bolesti. To zapravo i nije bila imunologija, iako je imunologija naravno osnova cjepiva. Vakcinologija je sada bila sama oblast i nije imala udžbenik. Smatrao sam da je došlo vrijeme da pokažem da je to, doista, zasebno područje i da mu je potreban izvor informacija u kojem možete pronaći odgovore na pitanja o cjepivima.

  • Uzimajući u obzir nove pristupe razumijevanju imunološkog odgovora na cijepljenje i infekciju, nove bolesti koje treba kontrolirati cijepljenjem, posebno za nove bolesti poput ebole ili zika, terapijska cjepiva i proširenje na nezarazne bolesti, kako vidite budućnost cijepljenja?

Počeo sam pisati i govoriti o tome. Prije svega, da sada imunologija mora biti dopuna razvoju cjepiva. To znači da više ne možemo razvijati cjepiva jednostavnim računanjem na odgovore B stanica i antitijela za obavljanje posla. Sada se suočavamo s složenijim bolestima gdje postoji rizik od induciranja [imunih] odgovora koji nisu dobri i da su korelati zaštite za te bolesti složeni, a ne samo serumska protutijela. Mislim da sam tu lekciju naučio na teži način. Na primjer, s cjepivom protiv rotavirusa gdje se razvoj kroz koji smo prošli zapravo temeljio na ideji da razvijamo specifične odgovore antitijela na određene virusne antigene i – to je dio toga – ali ispada da je mnogo kompliciranije od toga. Sada kada govorimo o cjepivima protiv raka ili novih bolesti, suočavamo se s puno kompliciranijim situacijama. Možda kao dobar primjer postoji govor koji će se ovdje održati o cjepivima protiv tuberkuloze. Bit će zanimljivo čuti taj govor jer, po mom mišljenju, nemamo pojma koje imunološke funkcije sprječavaju ljude da dobiju bolest u usporedbi s infekcijom koja se zaustavlja i ostane stabilna. Mislimo da su imunološki odgovori stanica važni. Možda i jesu, ali koji stanični odgovori? Nije očito da su zaslužni, recimo, klasični CD8 odgovori. Makrofagi su ključni igrači u tuberkulozi. Jasno je da BCG [Bacillus Calmette–Guérin] djeluje protiv diseminirane tuberkuloze kod djece. Ali dokazi da djeluje na sprječavanju odraslih od plućne tuberkuloze [tuberkuloze] su jako loši. To vam pokazuje da ne samo da su imunološke funkcije promjenjive, već i same bolesti mogu imati različite oblike. Tuberkuloza u dječjoj dobi nije isto što i tuberkuloza odraslih.

Moja poanta je da su stvari mnogo kompliciranije nego što su bile. Još jedan dobar primjer je HIV jer jedina stvar koja je do sada djelovala je neneutralizirajući odgovor koji uključuje prirodne stanice ubojice, a nitko to nije predvidio. Dakle, ako ćemo ikada imati cjepivo protiv HIV-a, moramo razmišljati kompliciranije od jednostavnog razvoja neutralizirajućeg odgovora antitijela.

Sanjin Musa, https://www.youtube.com/watch?v=vhNGu3jFylU

Povezane objave

U Strasbourgu smo dočekani kako priliči

HF

Brzopleto povlačenje veleposlanika uvjetovano je izbornom kampanjom

HF

Pravoslavcima treba izbiti protivljenje kanonizaciji

HF

Sve svoje maštarije prenosim u slike

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više