Miting
Mihalj Kertes i Trivun Ivković su nekoliko puta dolazili u Srbislavce i raspitivali se kod Sibinčića kako napreduje iseljavanje Hrvata. Ostoja im je rekao da se više od polovice Hrvata i skoro trećina Mađara iselila, ali da su najtvrdokorniji ostali i da oni sada, udruženi sa Srbima iz mješovitih brakova i s još nekim izdajnicima srpskoga roda, mogu napraviti velike probleme.
– Mora se nešto uraditi pod hitno – govorio je Kertes. – Ne može se više čekati. Saznao sam da je premijer Milan Panić spreman poslati ovamo specijalce. Naši ga zamajavaju koliko mogu, ali se situacija svakog dana može okrenuti.
– Treba nekoga ubiti, za opomenu – nervozno je govorio Ostoja. – Dvojicu, trojicu onih kolovođa. Samo, to moraju biti isključivo Hrvati, ne Mađari, a nikako Srbi. S njima ćemo lako kada se riješimo Hrvata. Ja moram prijetiti i Srbima, ali bi bilo pogrješno prvo ubiti Srbina, ma kakav bio.
– ‘Oćeš li da ti pošaljem moje robijaše? – govorio je glasno Triva i pritom se još glasnije smijao. – Imam ih nekoliko koji su već radili takve stvari. To je njima kao zavrnuti šiju golubu! Ha, ha, ha…
Na kraju je dogovoreno da pomoć treba potražiti od radikala, odnosno njihovoga vođe Vojislava Šešelja.
Najčešće su strategiju djelovanja u Hrtkovcima razmatrali Ostoja i njegov veliki prijatelj Rade Čakmak, bivši privatni autoprijevoznik iz Malih Zdenaca, komandant obrane Okučana, a sada predsjednik skupštine Mjesne zajednice Srbislavci.
A sastanci su se uvijek odigravali u dnevnoj sobi u novoj kući Ostoje Sibinčića. Kuća nije nova, naprotiv vrlo je stara, također švapska kao i ona njegovih roditelja u Švapskom šoru, u koju su oni došli odmah poslije Drugog svjetskog rata i u kojoj je Ostoja odrastao. A to ,,nova” odnosi se na to što je Ostoja nedavno, kao upravo ustoličeni hrtkovački knjaz, uselio u nju. Kuća je ogromna, jedna od najbolje sačuvanih švapskih kuća u selu, i u samome je centru Srbislavaca, u glavnoj ulici, koju Hrtkovčani zovu Savski šor, sada Karađorđevoj ulici, s desne strane, peta po redu od nekadašnje kapetanije, koja je sada Ostojina Mjesna kancelarija Srbislavci. Iz kuće su istjerani svi stanari i Ostoja se razbaškario u njoj sa ženom i dvoje djece. Kuća ima i veliku trgovinu do ulice, koja je sada, naravno, Ostojino vlasništvo, a izravno preko puta je i zgrada bivše Mađarske škole. Sada je Mađarska škola pretvorena u Dom srpske omladine, u kojem Ostoja drži svoj veliki disko klub, jedini u Srbislavcima.
Ostojina žena, inače Makedonka, iznosila bi za ove sastanke ,,na najvišem nivou” razna jela, razna pića i kolače na veliki trpezarijski stol. Ostoja se suzdržavao od velike količine hrane i pića, što je ipak značilo da je za cijelu večer ipak popio skoro pola litre konjaka, dok je Rade i jeo i pio neumjereno.
Kako je zaključeno da će se pomoć za dalje pospješivanje izgona Hrvata iz Srbislavaca zatražiti od Vojislava Šešelja, a od kojeg se ne očekuju samo savjeti, već i konkretna akcija, danas su Ostoja i Rade zadovoljno razmatrali točku „razno“, što bi se reklo, razgovarali su o svemu i svačemu. Ostoja je našao za potrebnim govoriti o tome kako je izgledao početak akcije u Srbislavcima, odnosno tadašnjim Hrtkovcima.
– Glavni punkt za regrutaciju ustaša u ,,zenge” bila je pilana. U njoj je bilo zaposleno svega šest posto nehrvata.
– To smo sve razjurili! – upao mu je oduševljeno u riječ Čakmak.
– Momci s pilane su već u rujnu prošle godine otišli na ratišta u Hrvatsku i borili su se protiv nas. Ja sam to saznao kao komandir dragovoljačkog odreda u vukovarskoj kasarni kada su moji vojnici zarobili jednog takvog. Prepoznao sam ga i taman sam pomislio kako ću slatko sunuti šaržer u njega, ali me je u posljednjem trenutku spriječio jedan oficir JNA.
Bila je to samo još jedna laž od mnogih koje je Ostoja plasirao kroz svoju bolesnu mržnju prema Hrvatima, osobito hrtkovačkim.
– A, ja bi ga tu zakla’, na licu mjesta, pa sve da je oko mene stotinu oficira! – zanio se Rade. – Nakla’ sam se ja njia dosta! Prvog, što jes, jes, bilo je teško zaklati, ali poslije… nešto ti proradi oko srca i prosto tražiš sljedećeg.
Još je dodao, kao za sebe:
– Ranije nisam znao da čovjek ima žutu mast pod grlom.
– Ja sam to činio snajperom – pohvalio se Ostoja kako je i on ubijao.
Donio je u primaću sobu svoj snajper s ratišta.
– Oduzeli su mi pištolj, ali ovo sam uspio sačuvati. Skinuo sam njime mnoge, ali jednoga ustaškog snajperista sam tražio tri dana. Kada sam ga konačno ukeb’o, ispostavilo se da je to dvadesetogodišnja djevojka. Ustaška kurva, to mi je bilo najslađe od svega što sam skin’o!
– Nikola Kraljević, katolički popa, je pravi ustaša – vratio se na pravu temu Rade, – ali ga ne možemo uhapsiti jer ga štiti Vatikan.
– Kako prepoznaješ ,,pravog” ustašu? – pokušao je biti duhovit Ostoja.
– Po očima!
– ‘Ajde, kako po očima?
– Jes’, jes’, po očima! Međ sto ljudi nepogrješivo se može prepoznati ustaša po svom krvoločnom pogledu!
Šešelj je, naravno, kada su mu prenijeli kakvo je stanje u Srbislavcima, imao zamisao kako da još više poplaši tamošnje Hrvate i prinudi ih na brže i masovnije iseljavanje.
Ostoji je telefonom prenio svoju zamisao. U Srbislavcima sada već ima dovoljno pravih Srba da se može osnovati odbor Srpske radikalne stranke. Treba to učiniti na neki od velikih srpskih blagdana. Prvi je Đurđevdan, i on, Ostoja, može sve organizirati za taj dan. Trebat će samo jako ozvučenje za miting. Ostoja i Rade, a i neki drugi, ne trebaju se tada tamo pojaviti, jer se ne smije odati veza s radikalima. Sve će organizirati njegovi radikali iz Rume, a on, Šešelj, govorit će na kraju. Miting bi bilo najbolje održati u središtu sela, pred crkvom, ali tu bi se zagušio promet, što se ne smije dogoditi, kao niti bilo kakav drugi incident. Sve mora biti napeto do krajnjih granica, ali bez incidenta. Poslije mogu činiti što hoće.
Ostoja je rekao da preko puta benzinske postaje ima jedan veći prazan plac. On je na njemu, čim ga je vidio, ugledao pravo mjesto za buduću novu pravoslavnu crkvu. Šešelj je potvrdio da je to odlična zamisao: pravoslavna crkva na mjestu gdje je utemeljena Srpska radikalna stranka u Srbislavcima.
– Promijenit ćemo i seosku slavu – dodao je zaneseno Ostoja. – Ovi slave nekog njihovog svetog Klementa, ali na Petrovo, a slava Srbislavaca će biti Sveti Ilija Gromovnik, drugoga kolovoza. O tome sanjam od djetinjstva. Sada sam uvjeren da će Srbislavci jednoga dana slaviti svetoga Iliju.
– O svemu tome ćemo govoriti na mitingu, kao i o budućnosti ovoga naroda, a osobito treba naglasiti da je ovo sada srpsko selo, s tim da se mora reći da će se oni Hrvati koji to budu željeli, a nisu se ogriješili, moći vratiti na svoja ognjišta kada radikali oslobode od ustaša privremeno okupirane srpske teritorije u Hrvatskoj.
– Treba l’ da napravimo nekakvu tribinu?
– Ne, nikakvih nepotrebnih troškova. Po selima mi to činimo na traktorskim prikolicama. Možete takvu jednu prikolicu obložiti platnom ili papirom u srpskoj trobojnici. Trebat će još jako ozvučenje, transparenti, zastave i četničke pjesme. To je sve.
– O čemu će biti još govora, osim prijetnji ustašama? – pitao je Ostoja.
– Imenovat ćemo desetak najuglednijih Hrvata u selu, onako direktno, imenom i prezimenom, i optužit ćemo ih za suradnju s Tuđmanom, te za organizirano prikupljanje novca i oružja za ustaše u Hrvatskoj. Razumiješ? Ta imena i bilo kakvu dokumentaciju u papirima daj pod hitno Zriliću u Rumu.
– O, sve ih ja ovdje znam još od Titovih vremena – oduševio se Ostoja. – Dobro ih sve poznam i kada im svašta nalijepim, ima da brišu odavle još isti dan!
– A poslije mitinga bit će svečani upis novih članova Srpske radikalne stranke u Domu kulture ,,Sveti Sava”, izbor odbora, radnih tijela i predsjednika odbora, pa narodno veselje. Sa četničkim pjesmama i trubama. I još jednom, na mitingu se ne smije izazvati incident i pokazivati oružje. A ako vas slučajno Hrvati napadnu, na kraju šora prema Jarku bit će autobus sa pedeset četnika, pa poslije kako ispadne – zaključio je Šešelj.
U srijedu, na pravoslavni Đurđevdan, Srbislavci su osvanuli uz dvije bande trubača Cigana, koji su hodali po šorovima i zaglušno svirali srpske borbene pjesme. ,,Marš na Drinu” i ,,Marširala kralja Petra garda” izazivale su euforiju novopečenih stanovnika Srbislavaca, te bijes, strah nevjericu i zgražanje žitelja Hrtkovaca.
Oni prvi su u zanosu dočekivali trubače, otvarajući kapije i prozore kuća koje nisu bile njihove, podižući obje ruke sa tri raširena prsta, šireći srpske i četničke zastave, te Šešeljeve, Miloševićeve i Dražine slike. Herili su šajkače, nabavljene tih dana na vašaru u Rumi, vriskali, pjevali, pucali iz pištolja i pušaka, poskakivali, cupkali i igrali srpska kola, a oni drugi su direcima podupirali kapije i vrata svojih kuća, zavlačili se u ćoškove, šakama pokrivali uši, križali se, molili i psovali u isto vrijeme, strahujući da se današnji dan ne pretvori u krvavi pir.
Preko puta benzinske postaje, odmah iza krivine kod Francuza, počeo se već negdje oko devet sati prije podne sakupljati svijet kojeg Hrtkovci nikada dotad nisu vidjeli. Još su najpristojnije izgledale izbjeglice, jer su znale da moraju tu živjeti i poslije današnjega ludila. A pijani četnici iz svih krajeva Srbije, u odorama kao da su usred četrdeset i treće na Ravnoj gori, mahali su noževima i vikali:
– Poklat ćemo sve utaše!
S razglasa su tutnjale četničke pjesme, dvije bande trubača su svirale u isto vrijeme, a ljudi su pjevali i nadvikivali se. Bila je to slika primitivizma u svojemu najstrašnijem obliku, a kulminaciju je dosegla u trenutku kada se iz auta pojavio sam Vojislav Šešelj i kada su se svi predviđeni govornici, u pratnji Šešeljevih tjelohranitelja, popeli na traktorsku prikolicu.
Na mitingu je bilo oko dvije stotine izbjeglica i isto toliko četnika sa strane, te samo nekoliko Hrtkovčana, ako ne računamo hrtkovačke Cigane, koji su najednom, preko noći, svi postali veliki Srbi i veliki pravoslavci, govoreći da su se ,,konačno oslobodili kulučenja i teških i prljavih poslova kod ustaša”! Nisu rekli da su sve radili za dobre novce, obilatu hranu, odjeću i pride još štošta drugo, te da su bili cijenjeni u Hrtkovcima kao i svi drugi mještani. I nisu znali da im nikada više ne će biti bolje nego tada.
Nešto poslije jedanaest sati miting je otvorio sekretar Mjesnog odbora Srpske radikalne stranke u Rumi Milan Žilić. Govorio je sve ono što se sa Šešeljem i Ostojom dogovorio i naveo je petnaestak Hrvata iz Hrtkovaca koje treba odmah istjerati iz Srbislavaca, ili ih likvidirati.
Poslije njega je kratko govorila Marija Pačanin, predsjednica Mjesnoga odbora Srpske radilalne stranke u Rumi, a potom je Šešelj zapalio prisutne svojom starom pričom o oslobađanju srpskih krajina u Hrvatskoj do crte Karlobag – Karlovac – Virovitica, te o reciprocitetu, tvrdeći da u Srbislavcima, a i u cijelome Srijemu, nema mjesta za Hrvate.
Onda su odjednom zazvonila zvona crkve Svetoga Klementa u centru Hrtkovaca. Kao i uvijek, stotine godina unazad, i sada je održan red da podne u selu oglašavaju crkvena zvona. A zvonar Vlatko Kralj se danas s osobitim zadovoljstvom latio tog napornog posla i s punim je srcem potezao užad zvona koja su ga, ujednačenim ritmom, podizala na skoro metar od tla.
Šešelj se uznemirio čim je čuo zvuk hrtkovačkih crkvenih zvona, a kako su zvonila beskonačno dugo, postajao je sve više vidno nervozan. Svi su to primijetili i velikosrpski miting usred Hrtkovaca dobio je, i za njih same, neku nestvarnu dimenziju. Shvaćali su da im tu nije mjesto, a i sama zvonjava s jedne katoličke crkve unosila je u njih neku zlu slutnju; nije ovo njihovo!
Šešelj je odjednom završio govor, rekavši kako žuri u Beograd. Cijela se svita najednom pokupila u aute i odjurila prema Jarku.
