Počinitelji su često mladi izgrednici s migracijskom pozadinom
Političke elite i vodeći mainstream mediji u Europi prešućuju ili znatno ublažavaju stvarne događaje i sve ozbiljnije napade na kršćane, dok se prava istina vještom manipulacijom i „političkom korektnošću“ sakriva od javnosti. Raymond Ibrahim, poznati i ugledni američki autor, kolumnist, prevoditelj, kritičar Islama i bivši knjižničar, stručnjak je za Bliski Istok i Islam. Objavio je više knjiga, a ovom prigodom navodim dvije njegove poznate knjige: „Crucified Again: Exposing Islam’s New War on Christians“ (2013.) i „Sword and Scimitar: Fourteen Centuries of War between Islam and the West“ (2018.). („Ponovno razapeti: Razotkrivanje novog rata Islama protiv Kršćana“ i „Mač i skimitar: Četrnaest stoljetni rat između Islama i Zapada“).
Raymond Ibrahim početkom prosinca 2021. objavio je značajan tekst upozorenja koji se temelji na najnovijem izvješću Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, OESS (Organization for Security and Co-operation in Europe, OSCE) i koji bi zaista trebao mnoge zabrinuti: „Quo vadis, Europo?“ („Europo, kuda ideš?) – stoga Ibrahim na samom početku teksta ističe: „U Europi su zločini iz mržnje protiv Kršćanstva i Kršćana – koji su stoljećima čuvali i širili Kristovo učenje – na vrhuncu svih vremena.“
Prema nedavnom izvješću, najmanje četvrtina svih zločina iz mržnje registriranih u Europi 2020. godine bila je protukršćanske prirode – što predstavlja povećanje od 70 posto u odnosu na 2019. godinu.
Kršćanstvo je religija koja je zajedno s Judaizmom najčešća meta tj. žrtva zločina iz mržnje. A što je još gore, pravi broj zločina iz mržnje protiv kršćana vjerojatno je još i veći. Kao što objašnjava nedavno izvješće Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) objavljeno 16. studenoga 2021. (u izvornom dokumentu ovo je ‘podebljano’): 24 države prijavljuju podatke o zločinima iz mržnje počinjenim zbog rasizma ili ksenofobije, 20 o LGBT skupinama, 16 država o antisemitizmu i 14 država o incidentima protiv muslimana, ali samo 11 država izvještava o zločinima iz mržnje protiv kršćana, a to očito značajno iskrivljuje statistiku. Nadalje, od 136 organizacija civilnog društva koje su dostavile opisne podatke, samo je osam organizacija (!) dosljedno prijavljivalo incidente protiv kršćana. Oba ova nalaza stvarnu situaciju stavljaju u drugu perspektivu, što ukazuje da je stvarni broj zločina iz mržnje prema kršćanima vjerojatno znatno veći.
Kada se usporedi broj incidenata u prošloj godini s brojem ove godine, možemo vidjeti porast od gotovo 70 posto. Ono što je također upečatljivo jest činjenica da je od 4008 opisanih slučajeva (u 2020.), 980 zločina iz mržnje prema kršćanima, gotovo 25 posto više nego protiv bilo koje druge vjerske skupine.
Doista, dok je 980 zločina iz mržnje bilo antikršćanske prirode, 850 je bilo antisemitskih, a samo 254 antiislamskih. No, kao što je objašnjeno u izvješću, stvarne brojke vjerojatno su znatno veće – dok je većina rasnih, antiislamskih ili antihomoseksualnih napada prijavljena kao takva, veliki broj antikršćanskih napada nije prijavljen.
Unatoč tome i usprkos takvom neskladu, napadi na kršćane i dalje su veći nego na bilo koju drugu vjersku skupinu.
Raspravljajući o ovim nalazima u izvješću, Madeleine Enzlberger, voditeljica Odjela za netoleranciju i diskriminaciju kršćana u Europi, rekla je sljedeće: „Mediji i političari ne vide porast mržnje prema kršćanima u Europi kao rastući društveni problem. Izvješće OESS-a pokazuje samo dio ovog problema, ali ujedno šalje vrlo jasan signal protiv ravnodušnosti i gotovo suvremenog teroriziranja kršćana.“
Nakon što je ponudila formalnu definiciju OESS-a o „zločinu iz mržnje“ – „uvreda određenoj skupini ili predrasuda protiv određene grupe koja služi kao motiv za počinjenje određenih zločina iz mržnje protiv te skupine,“ danska novinarka Sonja Dahlmans elaborira: To može biti uništavanje kršćanskih građevina poput crkvi ili škola, ali i kršćanskih simbola kao što je raspelo (križ) ili Marijin kip. To može također uključivati nasilne zločine protiv kršćana, kao što je napad na pravoslavnog svećenika Nikolasa Kakavelakisa u francuskom gradu Lyonu i ubojstvo Sir Davida Amessa, konzervativnog rimokatoličkog zastupnika u britanskom parlamentu. Sir David Amess ubijen je (ubio ga muslimanski mladić) u crkvi tijekom njegovih javnih razgovora s pristašama. … Zaključak je da je u Europi sve više antikršćanskih zločina iz mržnje, ali da je pravo stanje nepoznato jer se sve ne prijavljuje nadležnim tijelima.
Sve veći broj zločina iz mržnje protiv kršćana u Europi u skladu je s drugim izvješćima. „Open Doors’ World Watch List“ koji godišnje rangira 50 država koje najviše progone kršćane zbog njihove vjere, dosljedno bilježi sve veći broj takvih slučajeva diljem svijeta. Prema njihovim statistikama za 2021., „više od 340 milijuna kršćana iskusilo je visoku razinu progona i diskriminacije zbog svoje vjere.“ To predstavlja povećanje od 31 posto u odnosu na 2020. kada je ‘samo’ „260 milijuna kršćana iskusilo visoke razine progona.“
To samo po sebi predstavlja povećanje od 6 posto u odnosu na 2019., kada je broj bio samo 245 milijuna kršćana (koji su žrtve zločina iz mržnje). A to je zauzvrat predstavljalo povećanje od 14 posto u odnosu na 2018. godinu kada je broj bio 215 milijuna. Drugim riječima, samo u razdoblju od 2018. do 2021. godine, progon kršćana diljem svijeta porastao je gotovo za 60 posto.
Tko je odgovoran za ovaj dramatičan porast antikršćanskih osjećaja? Iako mnoge skupine povezane s takozvanom „ljevicom“ sve više stoje iza ovih zločina iz mržnje – od Antife i BLM-a do neo-pogana – lavovski dio još uvijek se odnosi na islam. Svake uzastopne godine čak 40 od 50 najgore rangiranih država u godišnjim izvješćima „World Watch“ bile su islamske države.
Dok europske nacije rijetko, ako uopće i dospiju u prvih 50, iz toga samo slijedi da što se više u Europi povećava muslimansko stanovništvo, to će biti više pojava svojstvenih islamskom svijetu – od napada na crkve i križeve do silovanja i prisilnog obraćenja kršćanskih žena – oni će rasti, što je zasnovano na ‘Islamskom pravilu brojeva.“
Nije ova tvrdnja samo deduktivna ili pretpostavljena. Europske regije s velikom populacijom muslimanskih migranata često bilježe popratni porast napada na crkve i kršćanske simbole. Uzmimo u obzir Njemačku, gdje su se prema nedavnom izvješću OESS-a zločini iz mržnje protiv kršćana više nego udvostručili od 2019.; slučajno ima i jednu od najvećih muslimanskih populacija u zapadnoj Europi – onu koja je eksponencijalno porasla posljednjih godina. Tako je prema izvješću na njemačkom jeziku objavljenom krajem 2017. godine, samo u Alpama i u Bavarskoj napadnuto oko 200 crkava i polomljeno mnogo križeva: „Policija se trenutno i neprekidno bavi skrnavljenjem crkava,“ navodi se u izvješću, prije nego što se iskreno dodaje: „Počinitelji su često mladi izgrednici s migracijskom pozadinom.“
Prije Božića 2016. godine, u njemačkoj regiji Sjeverne Rajne-Vestfalije gdje živi više od milijun muslimanskih migranata, oko 50 javnim kipovima Isusa i drugim kršćanskim likovima odrubljene su glave, a raspela i križevi su slomljeni. Godine 2015., nakon dolaska još milijun muslimanskih migranata u Dülmen, lokalne su novine objavile da „ne prođe dan“ bez napada na kršćanske kipove.
Francuska, još jedna zapadna država koja ima značajno veliki broj muslimanskog stanovništva – i gdje su navodno svakodnevno napadnute dvije crkve, neke i s ljudskim izmetom – također je pokazatelj da tamo gdje raste broj muslimana, raste i broj napada na kršćanstvo, posebno oni kukavički, anonimni (napadi) na crkve.
Studija iz siječnja 2017. godine otkrila je da su „islamistički ekstremistički napadi na kršćane“ u Francuskoj porasli za 38 posto, s 273 napada u 2015., na 376 napada u 2016. godini; većina se dogodila tijekom božićng razdoblja, a „mnogi su se napadi dogodili u crkvama i drugim bogomoljama.“ (Ibrahim ovdje upućuje na svoj tekst objavljen u ožujku ove godine u kojem piše o teškom položaju crkava u Europi koja se sve više islamizira).
Naravno, kao što većina zločina iz mržnje prema kršćanima nije zabilježena kao takva, tako se često izostavljaju i identiteti onih koji su najviše počinili takve zločine. Štoviše, u klimi u kojoj mediji čine sve što je moguće da prikriju identitete muslimanskih kriminalaca koji su uhvaćeni s „rukama na djelu,“ sigurno neće biti riječi koje bi sugerirale da bi muslimani mogli biti počinitelji kada dokazi nisu konkretni.
Na kraju, „vijesti“ su sve o održavanju narativa, onog koji kršćane prikazuje kao agresore, a sve ostale kao žrtve – a muslimani su među njima.
Autor: Raymond Ibrahim: „Christianity: The #1 Recipient of Hate Crimes“, American Thinker, 8. 12. 2021.; www.americanthinker.com
