Kada su došli kući, bili su iznenađeni da prabaka Martina još uvijek sjedi u ljuljački na terasi
(Priča tiskana u knjizi „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Pod čuvenom Titovom parolom „Radimo kao da ćemo sto godina živjeti, pripremamo se kao da će sutra rat”, u svim stambenim blokovima s više stanova u svim naseljima u cijeloj zemlji zakonom je tada bilo propisano da se u prostorijama ispod zgrade, pod zemljom, grade atomska skloništa. Bez projekta za takvo sklonište nije se mogla dobiti građevinska dozvola za objekt, a bez izgrađenog skloništa nije se mogla dobiti uporabna dozvola. Za gradnju objekata u kojima po zakonu nisu morala biti izgrađena skloništa plaćala se određena pristojba, čija sredstva su išla za opremanje izgrađenih skloništa jer je investitor bio dužan izgraditi samo građevinski dio skloništa s osnovnom infrastrukturom. Pošto su skloništa nicala kao gljive, samo manji dio je mogao biti kompletno opremljen, a kada je počela kriza oko raspada Jugoslavije, većina skloništa su postala zapuštene katakombe.
S prvim napadima NATO saveza na položaje Srba u Bosni i Hercegovini, u ponekim mjestima u Srbiji užurbano, ali stihijski i sporadično, počela su se čistiti i opremati pojedina zatečena skloništa. Međutim, kada je prvi put zasvirala sirena za zračnu uzbunu, svuda je nastao kaos zbog velikog broja ljudi, žena, djece, starica i staraca koji su navalili u skloništa bez reda jer nije postojao raspored po kojem svaki stanovnik treba znati u koje sklonište može ići a da ne nastanu gužva i zagušenje.
Martinina kuća bila je u blizini velikog skloništa u stambenom bloku s mnogo stanova koje je bilo u pristojnom stanju. Iako je prvih nekoliko dana bilo gužve, panike i nesnalaženja, sve se brzo reguliralo, a u sklonište je vojska donijela i krevete. Prvih dana je velik broj ljudi i djece bio sve vrijeme u strahu u skloništu, da bi poslije mjesec dana odlazak u sklonište izgledao kao uhodana i normalna stvar. Skloništa su temeljito građena i bila su sigurna, čak i ako bi granata pogodila i samu zgradu u kojoj je sklonište.
Jedino su majke male djece uvijek bile uspaničene, užurbane i nervozne. S druge strane, sasvim mala djeca nisu bila svjesna što se događa, a ona malo veća i velika su bila sve opuštenija. Na kraju, družeći se u skloništu, pronašla bi tu i neke svoje igre i zabave, nove drugare i drugarice, doživljavajući sve i kao neobičnu i tajanstvenu avanturu, posebno ako je uzbuna bila tijekom noći.
Martina nije odmah čula za Zoltanovu smrt, ali kada je to saznala, pozvala je i Marišku s dvoje djece da iz Martonoša dođu živjeti s njom u Novom Sadu, smatrajući da će obje, kao i djeca, tako lakše preboljeti taj strašni gubitak, posebice što su tu već Stjepanova Marija i njezino dvoje djece. I Mariška je ubrzo došla kod bake svog muža sa svojom već dvogodišnjom Zitom i jednogodišnjim Arpadom. Saznavši za pogibiju svog sina i da su joj unuci u Novom Sadu, kući se vratila i Blanka, a Klara je također već bila tu.
Tako, na okupu poslije četiri godine, lakše su preboljeli i novi veliki gubitak, Stjepanovu smrt.
Dugo usamljena i u dubokoj starosti, Martina se pomirila sa sudbinom da će i umrijeti u toj za nju sada sablasno velikoj kući. I smirivalo ju je jedino sjećanje na sve ono što je proživjela za te silne godine. Posebno dragi trenuci bili su joj kada je sa svojim kćerima i njihovim muževima i djecom bila na ljetovanju u Perazića Dolu. Na svim mjestima u kući bile su slike iz tog vremena, na kojima se vidi njezina velika radost dok u naručju drži svoje troje unuka.
Skrhana, sama i nesretna, nije ni slutila da će joj još veća nesreća u posljednjim danima života u kuću ipak dovesti toliko njezinih najdražih i najmilijih. Sa sjetom bi pomislila kako bi bilo divno da ovdje dođu i Konstantin i Gordana sa svojom djecom, od kojih odavno nije imala nikakvih vijesti, ali bi se onda trgnula, pomislivši da ne izaziva sudbinu jer bi to moglo biti pod tragičnim okolnostima kao i u slučaju Zoltana i Stjepana.
Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je završen prije četiri godine, kada se upravo dogodilo to od čega je Martina strepila. Gordana se javila telefonom baki Martini i rekla da već nekoliko mjeseci ništa ne zna o Milisavu. Martina joj je ispričala što se zbilo sa Zoltanom i Stjepanom i na kraju rekla:
– Ja ne ću još dugo i voljela bih vidjeti i Saru i Luku. A ako bi mi se kući vratila i Linda, umrla bih sretna.
Gordana je u Novi Sad, s devetogodišnjom Sarom i sedmogodišnjim Lukom, stigla mjesec dana, a Linda samo sedam dana pred bombardiranje ovoga grada.
Ako ste pažljivo čitali ovu više nego neobičnu storiju o životu jedne žene, onda znate da su sada u Martininoj kući, uz Martinu, tu još i tri njezine kćeri, Klara, Blanka i Linda, tri žene Martininih unuka, Marija, Mariška i Gordana, tri Martinine praunuke, Dora, Zita i Sara, od kojih svaka ima devet godina, i tri Martinina praunuka, osmogodišnji Toma i Arpad i šestogodišnji Luka.
Kuća je velika, ima mjesta za sve, svi se dobro slažu, potpomažu i međusobno ublažuju bol za svoja tri poginula muška člana obitelji; Martininih unuka, sinova njezinih kćeri, muževa majki Martininih praunuka, odnosno njihovih očeva.
Škola je prekinuta i djeca se igraju po cijeli dan na terasi kuće s koje se nazire Dunav, u dvorištu iza kuće ili u Martininoj dnevnoj sobi ako je loše vrijeme. Martina se topi od milja i radosti, sve ih zove “moji Novosađani”, i ne zna koga prvog da zagrli ili poljubi.
Dok je stravično zavijala sirena za zračnu opasnost i dok su sve tri Martinine kćeri i sve tri žene Martininih unuka užurbano kupile stvari koje će ponijeti u sklonište i pomagale svojoj djeci da učine isto, Martina je, kako smo već rekli, ne gaseći televizor u svojoj sobi, već samo stišavajući ton, upalila svoj kazetofon na baterije i mirno izašla na terasu. Sjela je u veliki stolac za ljuljanje i lagano se ljuljala dok bi se s kasetofona čula glasna glazba: Bach, Beethoven, Gershwin… sve dok iz skloništa na terasu kuće ne bude nahrupilo šest njezinih anđelčića.
Zatvorenih očiju gledala je slike koje pamti otkad zna za sebe i razmišljala kako su generacije njezinih djedova i roditelja izgubljene u Prvom svjetskom ratu, kako je njezina i Aronova generacija izgubljena u Drugom svjetskom ratu, kako su generacije njezinih kćeri i unuka izgubljene u ovom ratu i kako je krajnje vrijeme da se svijet dozove pameti, jer naknadna pamet je samo krvava osveta vremena; tako da barem generacija njezinih predivnih praunuka ne bude izgubljena ni u jednom ratu.
Onda se neobično potresla kada je predosjetila da je dotad najjača eksplozija srušila Žeželjev most. I kao da se i u njoj nešto prelomilo. Prestala se ljuljati.
Dug, monoton zvuk sirene kao znak za prestanak zračne opasnosti, a koji je narod i u ovoj teškoj situaciji duhovito zvao “smirela”, čuo se tek pred zoru i Martinini Novosađani su proveli tu cijelu noć u skloništu.
Kada su došli kući, bili su iznenađeni da prabaka Martina još uvijek sjedi u ljuljački na terasi. Imala je sklopljene oči, a na upaljenom kasetofonu čula se snimka posljednje melodije: Berlioz, Rekvijem.
Ispočetka su mislili da prabaka spava, ali kada je Dora lako zaljuljala Martinin stolac i glasno je pozvala, shvatili su da ih je napustila zauvijek.
U životu uspravnu kao vertikala katedrale u Novom Sadu i jaku kao horizontale novosadskih mostova preko Dunava, Martinu je odnio “Plemeniti anđeo”.
Stradao je i njezin Novi Sad, jer nije bilo pravovremene pameti da mnogima koji su odlučivali o njegovoj sudbini kaže da su bili u neznanju i zabludi, da ih je netko prevario.
