Madeline
Francoise predano hrani svoju ljubimicu. Jedina je kojoj to istinski uspijeva pa se ima čime pohvaliti. Inače se crvenokosoj «duracel» baterijama potpomognutoj neumornoj radnici svaka zasluga mora priznati duplo. Ako se niko od šefova ne sjeti da pohvali njenu predanost, izuzetno zalaganje i stručnost ona se, nestrpljiva, zajedljiva i frustrirana priroda, potrudi da vrednuje svoje sposobnosti unižavajući posao svojih koleginica svaki put kad joj se za to pruži prilika. Neprekidnom jurnjavom i laktanjem probija nepregledni mračni tunel kroz koji bi njena sitna duša našla svjetlost slave. Kako u rođenoj kući, ometena mužem koji je jedino držao do svoga posla arhitekte, a posebno kasina u kome je napravio sebi i njoj dvesta hiljada franaka duga, nije našla ni priznanje ni ljubav okrenula se poslu koji je trebao da složi stvari u pravedan poredak a nju samu popne na pijadestal svetice, majke Tereze, neke poznate ličnosti, da joj povrati decenijama jureni ugled i isplati sav uzaludno potrošen znoj i trud.
Madelaine je bila prava prilika za prvu zlatnu medalju koju su joj koleginice, inače sklone podrugivanju i potcenjivanju njenih kvaliteta, radosno predale.
- Samo Francoise nju umije nahraniti – rekla je Jeanine da svi čuju.
- Kad ostara biće ispijena, koščata i zlobna kao i Madelaine – rekla je Lucia u prisustvu Dani, Amine i Jean-Marie. – Ako ovako nastavi da zamućuje vazduh oko sebe završiće ili u ludnici ili u bolnici.
- Dozvolili su vam da sami jedete, jadnice moja? – kaže Francoise pola nježno, pola naljućeno dok sjeda pored Madelaine koja je već pola ručka popljuvala po sebi, stolu i podu. Uzima krpu i čisti joj usta, nos, oči, čelo, kosu, vrat, ali kako se ova toliko umazala da je više nemoguće bez potpunog presvlačanja i dobrog pranja dovesti u kakav takav red, odlaže krpu a uzima kašiku:
- Otvorite usta – kaže joj blago.
Madelaine, u znak zahvalnosti, isplazi kao šaka dug jezik.
- Ne, ne tako. Vratite jezik u usta – kaže hraniteljica milozvučno.
Ona savije jezik u puža i tako zgomilanog ga ubaci u usta. Zatim stisne usne. Ispijeni obrazi joj nabubriše.
- Budite ljubazni. Otvorite usta.
Ona ponovi dobro uvježbanu tačku. Okreće ponosno glavu da svi vide njen dugi, ljubičastim žilicama protkani jezik.
- Koja gadura ! – izvali Helena.
- Vodite to čudovište iz sale, povratiću! – zakrišti Elia.
- Ona ima jednako pravo na jelo kao i svi vi – odbrusi im glatko Francoise. – Hajde, draga Madelaine, počnite da jedete.
- Zašto je ne sakriješ u najtamniji ćošak pa tamo hraniš? – kaže naljućeno Helena.
- Zato što je i ona ljudsko biće.
- I ja sam ljudsko biće – potvrdi Madelaine ciktavim, jektičavim glasom i opet isplazi jezik.
- Ne, ne, ti si lama. Pogledaj se u ogledalu – nastavlja Elia. – Samo lame imaju tako dug jezik i tako pljuju.
Francoise se ne osvrće na proteste i hrani svoju mezimicu, koja nastavlja da pljuje, prosipa i pljucka izmiksiranu hranu dok se ne zabijeli dno tanjira. Madelaine ne proguta ni deseti dio u usta ubačene hrane ali Francoise ne priznaje neuspjeh. Ona za nju traži pravo da nastavi ručavati u sali a ne u sobi kako većina predlaže.
- Čiji stomak ne može podnijeti njen način jedenja nije za našeg posla – tvrdi svađalački.
- Neka jede u sali ali ne na tako vidnom mjestu – predlaže Jean-Marie.
- Da joj oduzmemo jedinu radost koja joj je preostala? Hoćete li to? Zar je naš posao na to spao? – neda se Francoise.
Osoblje nema izbora. Mora priznati da je Madelaine preostalo malo radosti. Voli da posmatra osoblje kad prolazi i odmjerava znalački, rukama bivše pariške modne krojačice veličinu pojedinih zamašnih zadnjica. Zna da njeni sočni komentari vezani za debelu Celine, Karminu, guvernantu uveseljavaju osoblje pa ih često ponavlja.
- Robert, Robert – doziva uporno, otegnuto, ciktavo momka koji je napustio dom još prije godinu dana.
- Šta želite, gospođo? – prilazi joj Yoones.
- Ponesi me na recepciju, Robert.
- Ne mogu, recepcija je u gornjoj zgradi. Tamo je nama luckastima pristup zabranjen.
Četrnaest godina je čitave dane provodila sjedeći u neudobnoj fotelji visokih naslona u blizini recepcije. Hranila se smijehom i zavitlavanjima dokonih sobarica, znala ko se kome udvara, sviđa, ko se s kime krvnički posvađao, ko je od osoblja revoltiran otrčao u svlačionicu da poslednji put skine radnu bluzu, koga su natjerali da je skine, ko je plakao a ko pokazivao lakat direkciji u odsustvu zbog toga, sav metež se okretao oko tog neumornog posmatrača koji je trajao ukipljen, uglavljen u centar zbivanja dok su mladi odlazili a stari odnošeni. Otišao je i Robert, krupni nasmejani tridesetogodišnji crnac koji se izborio da njeno mjesto pored recepcije ne dolazi u pitanje i da joj se ne uzimaju za zlo odmjeravanja zadnjica pojedinim dobrostojećim ugojenim gošćama.
Kako su troškovi njenog izdržavanja potpuno osiromašili njene sinove tako su se oni sve slabije zanimali za nju kao majku a sve više brinuli kojim će sredstvima pokriti tu dugovječnost. Zato se i nisu suprostavili njenom premeštaju u donji dom. Mlako, odsutno, koliko da se zna da ona nije i neće biti ostavljena opštinskoj brizi potvrdili su da će plaćati i dalje, dok ona živi i koliko god da živi. Možda oni nisu mogli pretpostaviti koliko to premještanje u sebi nosi okrutnosti i koliko će ona godina poslije dozivati Robert-a i moliti da je nosi na recepciju. Možda im je neobaviještena direkcija nedovoljno pojasnila taj dio. Malo ko ko nema izravni kontakt sa starim ljudima poznaje to tegobno, žalosno i stresno otpočinjanje.
Iz centra pažnje Madelaine je bačena u zapećak. U donjoj zgradi nije bilo ni recepcije ni toliko dokonog osoblja koje bi se njenim odmjeravanjima debelih zadnjica smijalo. Njen privilegovani položaj je doveden u pitanje. Ko će na nju obraćati pažnju pored Kokote, Edgara, baronice, Elisabeth, Violette…? Kako da među takvim starcima Madelaine dođe do izražaja? Ona je oduvijek i svugdje morala da bude prva. Ako nije imala istinskih psihičkih problema imala je dug jezik. Zašto se ne bi okoristila njime i požnjela uspjeh? Francoise je bila spremna da uloži dobar dio energije u njeno ustoličenje na prijesto. Njoj je mogla odglumiti sve što je htjela. Ostalo se osoblje nije dalo prilijepiti na tu od laži satkanu mrežu.
Nelagoda i sažaljivi prezir su bili jedino što su joj iskreno mogli pokloniti. Osporili su joj njenom voljom prouzrokovano iskakanje iz okvira.Tražili da se u njih vrati.
- Kad jede u sobi sasvim pristojno jede – zaključili su. – Sala za ručavanje je za nju jedina pozornica na koju se još može ispeti. Toliko pogleda, psovki, vrijeđanja, gadosti, grlatih protjeravanja joj se iz gledališta uputi a njena povređena sujeta svaki nastup okiti likovanjem umjesto da se zastidi i zauvjek povuče.
- Šta bi se, onda, postiglo kad bi joj se ti nastupi uskratili? Njena bi sujeta stala na zdrave noge? – pitala je Francoise.
Niko joj nije znao odgovoriti. Čime bi se drugim Madelaine mogla nahraniti do zasićenja? Šta bi ta ne teža od trideset kila, kostur i sasušena koža starica mogla izmisliti kao tačku okupljana opšte pažnje? Nju nije mogla zadovoljiti svakodnevna, obična, iznuđena, ishitrena pažnja užurbanih zdrastvenih radnika. Kako se njima nije mogla okrenuti našla je brži put do uspjeha. Zar mnogi drugi priznati, na sva usta hvaljeni uspjesi nisu popločani teškim gadostima, beskrupuloznošću, zločinom? Njen uspjeh je, istina, neobičan, izaziva na gađenje i nelagodnost ali ne ugrožava nikog. Treba katkad okrenuti glavu da bi se moglo podnijeti. Predati je Francoise što češće na brigu.
Dani je nije podnosila. Buktila od ljutine svaki put kad je morala nju da pere ili kupa. Amina bi, s puno utišavanja jakog otpora u sebi, otrpila bavljenje njome. Madelaine je pročitala i jednu i drugu. Kad bi okrenule leđa nazivala ih je gadurama. Nazivala je i ostale cure gadurama ali su one lakše prelazile preko toga. Makar su tako tvrdile.
- Salope, salope, salope…- ciktala je desetinu puta u tri sekunde.
- Kome to kažete? – Amina bi se okrenula iznervirano. – Zašto se tako ponašate, Madelaine?
- Nisam ja. Violette. – rekla bi mirno, pobednički. Namrštena, skoro u potpunosti nijema Violette, je sjedila preko puta nje za zajedničkim stolom u sobi koje su njih dvije dijelile, odsutna duhom, nezainteresovana za hranu i dopuštala da joj Madelaine krade maslacem i marmeladom debelo namazane, na kockice isitnjene kriške hljeba. Svakako ta kriška može samo silom ubjeđivanja, nagovaranja, prisiljavanja da povremeno nađe put do njenih usta.
Lucia je pronašla sretnije rješenje.
- Madeleine, jeste li se vi to naljutili na Francoise?
- Ne, zašto? – iščuđavao se tanki glas.
- Tako ona misli. Eno je u hodniku, tuguje.
- Zašto tuguje?
- Zato što vi ne volite da vas ona kupa.
- Ja volim kad me ona kupa.
- Zašto joj to ne kažete?
- Kako da joj kažem? Ona nije u sobi.
- Pa, zovnite je.
Madelaine se prodere svojim piskavim glasom:
- Francoise!
Francoise, koja kao da je držala uho na vratima, zaduhana, uleti u sobu.
- Šta joj je ? Što se dere ?
- Hoće da je ti kupaš. – hladnokrvno, spremno slaže Lucia.
- Hoćete da vas ja kupam? – oznojeno, blijedo lice se ozari osmijehom.
- Hoću da me ti kupaš.
Koja radost. Koji sladak plod plemenitosti. Francoise je procvjetala. Obgrlila mršavu glavu i poljubila je u čelo.
– Odsad ću samo ja da vas kupam.
Lucia, izdašna kao i obično u savjetima je prenijela drugaricama spasonosno rješenje.
Da bi tu neobičnu vezu još jače učvrstila ubijedila je Madelaine da Francoise hoće da je vodi svojoj kući ali se boji da se njoj zgrada u kojoj živi neće svidjeti.
- Zašto mi se ne bi svidjela?
- Nema lifta.
- To je problem. Ja se ne mogu uspinjati uza stepenice.
- Mogao bi vas nositi njen muž. On je jak kao i Robert.
- Kao Robert? Liči li na Robert-a?
- Da je crn puno bi se sličnosti našlo. Ovako, ne znam. Vidjećete sami.
Madelaine nije patila od zaboravnosti. Što je srela Francoise tražila je da je vodi njenoj kući.
- Oh, ne mogu to !
- Zašto?
- Kod mene nema lifta.
- Ali tvoj muž će me nositi- izvalila je siktavo.
Francoise je veselo, danima prepričavala anegdotu.
- Da se toga sjeti? Ne sjećam se kad sam i da li sam joj uopšte pričala da imam muža.
- To mi je uspjelo dobrotom. Ne smije se starce obasipati lažnom nježnošću, kao što to rade neki. Njima treba toplina, brdo topline im treba.
Tako je uspostavljena potpuna simbioza. Francoise je otad polagala isključivo pravo da se okupira s Madelaine. Bila je jedina koju je Madelaine voljela, jedina kojoj se dok korača ne izvaljuje poput svijeće unazad, bila je nezamjenljiva, potrebna, nekome je bilo istinski stalo do nje. Topila se od raznježenosti kad bi o svojoj miljenici pričala.
Amini se u sjećanje urezala jedna slika. Njih dvije koračaju visoko podignutih glava dugačkim hodnikom. Skoro jednako su mršave i koščate, jednako visoke i uspravne. Francoise je obgrlila Madelaine oko struka. Madelaine, jezikom isplaženim do ispod brade pozdravlja prolaznike.
(Nastavak slijedi)
