Hrvatski Fokus
Društvo

Split između dva svjetska rata u zapisima Duška Kečkemeta

Razdoblje između dva rata je dinamično, grad ima oko 20.000 stanovnika i postaje živahna luka i prometno središte

 

Doajen i jedan od nositelja splitske kulture Duško Kečkemet (1923.-2020.) dao je dragocjeni prilog zavičajnoj povijesti kulture svojim djelom “Split moje mladosti” (Libris, Zagreb, 2008.). Tko želi upoznati Split dobar izvor mu je otmjeni gospodin Enzo Bettiza sa svojim sjajnim romanom “Egzil”, osebujni Anatolij Kudrjavcev, Bogdan Radica koji sa svim životnim političkim mijenama ostaje katolik i Hrvat s osebujnim naglašavanjem hrvatske mediteranske komponente, te u manjoj mjeri Marko Uvodić i Miljenko Smoje.

Iz Prvog svjetskoga rata kao i drugi europski gradovi Split izlazi gladan i osiromašen, što nije pokosio rat pokosila je gripa španjolica, moral i religioznost su jako opali, a siromašniji slojevi se boljševiziraju, dok elita se prilagođava jugopobjednicima.

Razdoblje između dva rata je dinamično, grad koji ima oko 20.000 stanovnika postaje živahna luka i prometno središte, industrijalizira se i postavlja pametan urbanistički plan zaslugom gradonačelnika Ive Tartaglije. (Tito ga kao starca šalje u logor, gdje umire, iako je Tartaglia antifašist koji se u ratu držao domoljubno.)

Urbanistički plan postavljen 1925. izradio je na međunarodnom natječaju Werner Schurmann iz Haaga; taj plan napuštaju komunisti kada se “gradilo gotovo stihijski, bez urbanističke zrelosti i discipline, tek da se smjeste mase dovođene sa sela.”

Nažalost modernizacija Splita je često bila nepromišljena. Tako je Gradski park (Đardin) imao tradicionalni raspored s gustim sjenovitim raznovrsnim stablima i nižim geometrijski oblikovanim živicama i fontanom…” Danas pust park nekada je davao hlada djeci, radnicima, seljacima, građanima, a sječa zelenila, pogotovo nižega u parku bila je bizarnoga razloga, jer da je “to navečer okupljalište gradskih prostitutki (kurbi)”.

Po autoru dovoljno je bilo jače osvijetliti park ili platiti čuvara, da se ukloni  razlog. Likove školskih profesora odaje Kečkemet fellinijevskim humorom, ali većinom tragične sudbine tih intelektualaca nisu smiješne.

Prof. J. bio je tako debeo da nije mogao sjediti za katedrom, nego bi postavio stolicu pred klupe.

Prof. T je tipični izdanak Zagore, kada učenik nije mogao izgovoriti njemačko oe rekao bi mu: “Sprči usta Mujo, kao kad kokoš nese jaje!”

Cettineo pjesnik, slikar Zuppa, matematičar i ljubitelj klasike Peruzović, Gamulin koji je nabavljao učenicima kvalitetni časopis “Priroda” , ubijen od talijanskih fašista, Rismondo kojega je kasnije nepravedno otjerao iz Splita “Oceanografski institut”, Parać… daju nam misliti o tužnim sudbinama intelektualaca.

I gotovo polovica školskih drugova Kečkemetovih je nastradala u ratu. Užas.

Zanimljivo je sa gledišta današnje kompjutorizirane škole doći u vrijeme tintarnica i pisanja kredom, prije nalivpera, flomastera i kemijske olovke. Kao učenik je dobio zadatak popisivanja stanovništva gradske jezgre, tek je tada shvatio koliko ljudi živi u getu među miševima (pantaganama) i žoharima, u vlazi bez sunca i mjeseca, natiskani, nezaštićeni od buke zloglasnih lokala s mnoštvom posrnulih djevojaka i žena, djece, ratnih invalida i radnika došljaka  u toj neimaštini.

Kečkemetov je rad i kronika naše barbaristike, tako opisuje slučaj lijepe barokne zgrade Nadbiskupske palače koju su Splićani htjeli rušiti da oslobode pogled na Mauzolej i katedralu, ali konzervator don Frane Bulić nije im to dopuštao. Sve je riješio “slučajni” požar koji se nitko nije pretrgao gasiti.

Znamenita  Narodna kavana u kojoj se okupljao cvijet splitske i hrvatske inteligencije (ex Troccoli) je od komunista pretvorena u snack bar, njezino uništenje naziva Kečkemet zlodjelom. I samostan sv. Arnira je opustošen 1945. godine.

Noćna šetnja i paradiranje po mediteranskim gradovima bila je osobina i Splita. Autor žali za susretanjem ljudi, kultiviranom glazbom i mnogočim što je resilo građansku epohu i konstatira da nakon Drugoga svjetskoga rata takav oblik života zamire. Naravno i novi mediji od televizije do računala odstranili su oblike pučkih zabava od dalmatinske klape, sastajališta u popularnim brijačnicama, čitaonicama, čajankama i plesovima, amaterskom kazalištu i kazalištu općenito, te naravno operi. Odnos prema umjetnosti i urbanizmu ga također tišti.

Knjižara Vida Morpurga, obrtničke radionice, repertoar u kazalištima i kinematografima, slastičarnice, trgovi i butižice, seljaci na tržnici, cijeli jedan svijet staroga Splita izranja iz sjećanja kultiviranoga gospodina Kečkemeta.

“Nekako se uobičajilo… da se na pjaci šetaju stanovnici grada, a na rivi pučani težačkih predgrađa.” Spominje varošku i lučku mladost, ali i vojnike i sluškinje. Prije Prvoga svjetskoga rata mladi pučani i težaci su šetali u narodnim nošnjama. .Uz slikovite puljiške jedrenjake sa voćem i keramikom riva je bila i pozornica političkih skupova, crkvenih procesija o sv Duji i Tijelovu, ali i sprovoda koji su rivom išli do Sustipanskoga groblja. O Sudamiji (sv. Duje) bi i seljaci iz okolice dolazili “na pazar”, a zabavni su bili karnevali, maškare, tombule i dr.

Asfaltiranje i betonizacija kao i komercijalizacija prostora su po autoru poprimili groteskne razmjere. Žali za starim lazaretom koji bez potrebe srušen, kao i za lijepom slikom lukobrana uništenom kasnijim građevinama.

Ironizira Kečkemet da je Pomorski muzej splitski u svijetu jedinstven po tomu što je smješten na Brdu, tj. Gripama.

U svojoj ludosti stari Splićani su unatoč protivljenju don Frane Bulića i Ljube Karamana bili smjestili masivnu figuru Grgura Ninskoga nasred Peristila, što je svakako gruba intervencija u spomenički prostor najveće vrijednosti, bez obzira na vrijednost koju kip može imati sam za sebe.

Split ima svoje osobenjake (prema kojima se znao držati ružno) i anegdote koje začine povijest svojim lokalnim koloritom. Tako je slikar Dunav Rendić, sin slavnoga kipara Ivana prodao knjižaru Morpurgu sliku sa motivom riba, ovaj mu je sliku vratio, jer da se ni njegov mačak nije osvrnuo na tu ribu, hoteći reći da je slabo naslikana. Dunav mu je na to prodao drugu sliku na koju je mačka stvarno skočila. Lukavi šaljivac slikar Rendić je sliku namazao mirisom koji privlači mačke.

Splićani su odlično poznavali ribu, često je jeli, pa i sami je iz razonode lovili što često nije bio slučaj sa došljacima. Ribarnica je bila vrlo dobro posjećena i imala veliki izbor vrsta.

Kuriozitet je da splitski “građani” nisu zalazili u težački Varoš sa njegovim slikovitim kućicama, a još manje i rjeđe u gradsku jezgru i njezine zabite uličice pune siromaha! Znači baš one dijelove grada koje povjesničare umjetnosti i turiste najviše zanimaju!

Iako su nadomak Splita bili vinogradi i obrađena polja već su u kriznim tridesetima rentijeri (bogatiji Splićani i povratnici iz Amerike, obično Bračani) dizali kuće i zgrade za najam koji je iznosio trećinu profesorske ili činovničke plaće. Nažalost to su po modi onoga vremena manje betonjare.

Grad je odlično povezan željeznicom, ima jako solidnu luku (Zadar i Rijeka su pod Italijom, pa državi preostaje forsiranje Splita), počinje nekakav stidljivi turizam (desetak hotela), cementara dobro radi, kao i tvornice likera. a plin uvodi već Bajamonti.

Noviju urbanizaciju prema negdanjim biserima (Kaštela, Solin, Vranjic, Klis, Stobreč) nazivlje Kečkemet kanceroznom.

I prije i nakon asfaltiranja Solinskom i Srajevskom ulicom bi znala protutnjati goveda koja su išla u Mitrovićevu klaonicu, podižući oblake prašine i ostavljajući smrad. Tuda su išle i mljekarice iz Solina i Kaštela sa svojim zvonkim limenim posudama.

Slikoviti Vranjic ogledao se u bistroj vodi nudeći obilje riba i školjaka, kasnije u socijalizmu je  postao kloaka opasna za zdravlje.

Izletnici su išli na otoke, osobito Brač, a Marjan je tad osobito lijepo uređen pod dr J. Račićem.

Koje su pjesme tada slušali. Nakon talijanske klasike došlo se do šlagera poput: Jedan mali brodić, U jednoj maloj tihoj kavani, Marice divojko, Smiljaniću, Smiljaniću, Mala Folarmye, Marjane, Marjane, O Marijana, Popaje, ti si lud, U gaju tom, Crven fesić mamo, Ko to kuca na moj prozor tako, Ljudi misle da je šala itd.

Repertoar kazališta i klasike, te splitska kupališta preskačem i dajem opis kinematografa.

U kinu “Central” se ispočetka za projekcija čuli miševi na tavanu jer je prije kina bilo tu skladište.

Na Veliki petak davala se “Muka i smrt Isusova”, inače se daju nijemi filmovi Pat i Patachon, Chaplin, Keaton, Stanlio i Olio, braća Marx i dr. Kasnije gleda Čarobnjaka iz Oza, Quo vadis, ali i kvalitetne francuske filmove. Poslije dominiraju američki filmovi, vrlo malo se daju talijanski i njemački. Godine 1940. se mogu gledati sjajni sovjetski filmovi Ivan Grozni, Volga, Volga, Aleksandar Nevski. Iza Drugoga svjetskog rata će sovjetski propagandni filmovi dodijavati publici.

Športu ne posvećuje Kečkemet puno pažnje, a profesionalni šport mu je mrzak. Simpatično mi je opisivanje strasti Splićana za šport, te kako su kao djeca po poljima naganjali “krpaš”, tj. staru čarapu (bičvu) punjenu slamom i krpama. Malo je kritičan i prema promukloj Torcidi, sukobima navijača, razbijanju stolica na stadionu, uličnih lampi i autobusa u gradu. Ipak treba uzeti u obzir da je pisao knjigu u 85. godini, da je on mlad u doba korone i njemu bi trebao ventil za ispuhati negativne emocije.

Bliži od športa su mu dnevne novine, umjetnici, galerije, muzeji ali i tragično sustipansko groblje, simbol ne samo jugokomunističkog, već i našeg barbarstva. Smatra da je to bilo jedno od najljepših i najromatičnijih mediteranskih grobalja, nabraja pjesnike, književnike i slikare koji su ga ovjekovječili. To groblje po autoru je enciklopedija kulturnoga i stvaralačkoga života Splita, ali i riznica našega klesarskoga i kiparskoga obrta i umijeća. Borio se kao šef splitskoga Muzeja, pisao socijalističkim mogućnicima i odličnicima, spašavao skulpture i grobne natpise. Ista je sudbina zadesila i vranjičko groblje na koje se proširila socijalistička industrija.

Čak i spomenici hrvatskim velikanima Mihaljeviću, Bulatu i Kataliniću rađeni od kipara Rendića nisu ganuli gradske oce. Zato je spasio skromno židovsko groblje na Marjanu.

Govorilo se da je Split na jugu naše zemlje i da tu nema prave zime. Međutim su se za bure smrzavali ljudi gore negoli na sjeveru države, pa su buganci (ozepci) na prstima bili česta pojava. Propuh, stare kamene kuće, vlažna i mračna staništa mamila su ljude na rivu da uhvate malo sunca.

Rijetke kuće su imale elektriku ili centralno grijanje, većinom su imali štuve (željezne peći, jako učinkovit tip je bio “Zefir”), ili kalijeve peći.

Ljudi su često boravili u kuhinji.

Redikuli, bomboni(jere), kavane, kapučini, odjeća, sapuni i deterdženti, te što se gdje nalazilo, te kupališta preskačem.

Ljudi su puno pušili, često su prostorije i prometala bili zadimljeni, ali alkoholizam je bio rijedak.

Zbog loše zubotehnike mnogi su imali krnjave zube, a imućniji su se liječili radije privatno nego u pretrpanim javnim bolnicama.

Mnogo se liječilo biljnim čajevima, puštanjem krvi pijavicama (one izvlače masnoću i snižava tlak, op., T.T.), toplim i hladnim oblozima, te “univerzalnim” aspirinom. Ricinus se često javljao što je kod upale slijepog crijeva znalo biti kobno.

Puno se rabio buhač protiv gamadi. Puno je ljudi umiralo od upale pluća (penicilina nije bilo), ali i od TBC-a.

Žene su tada odbacivale steznike, nosile kapeline (polukuglasti šeširi), nosile art deco haljine, valovitu kosu pomoću viklera od papira.

Muškarci su prebacivali dlake s jedne strane ćele na drugu da sakriju ćelavost, mazali su kosu masnim i ljepljivim briljantinom, neki imali Tarzan frizure.

Mijenjanje poplata (đonova ) cipela, izrada špagerica, domaćih platnenih cipela bila je česta. Panama šeširi, borsalini, strijače, kanotjere, francuske kape su prevladale nad težačkim crvenim i crnim kapama. Pojavljuju se na plažama cipele “japanke”.

Najlonke donose tek američki mornari. Osim korisnih mačaka, mnoga kuća je imala lovačke pse i pse čuvare, težačka kuća je vrlo često imala magarca (tovarna životinja) i kozu (radi mlijeka). Mačke su bile vrlo korisne protiv glodavaca .

Živio je Duško Kečkemet u dobu u kojem je stigao vidjeti razvoj od diližanse i karića do iznadzvučnih lovaca i atomske bombe, uništenje velikih ideologija ali i trijumf kvantitativne američke civilizacije o kojoj je pisao Guglielmo Ferrero, pad kulture, morala, religioznosti i vladavinu masa.

Ovaj vrijedni čovjek je stigao baviti se Vidovićem i Meštrovićem, Zuppom i splitskim Židovima, Vickom Andrićem, Ivanom Rendićem, Morpurgom i Hrvatskim narodnim preporodom i još koječim. I mudro se škivat u Drugome svjetskom ratu i raditi lijep posao nakon rata.

Teo Trostmann

Povezane objave

AFORIZMI – Zoka iz Prnjavora

HF

U Africi nije sve crno

hrvatski-fokus

​Kada bi bogataš znao?!

hrvatski-fokus

Vozilo Hitne pomoći nije moglo stići na vrijeme zbog klimatskih prosvjednika koji su blokirali cestu

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više