Ovo jutro mira i sunca dodira, kroz prozore tuđe i nezvano uđe pa me razveseli
Današnje mi jutro učini se vedrim pa osmijehom blagim po sjećanju
jedrim.Jesu l’ prošli dani bili oplakani? Je li pjesma prošla u nemilu javu
bila dobro došla? Ne znam više, jer se prošlog sjećam i teško, teško mi se diše. Je li zov mi samo Bogu upućen il je časak krika, od zbilje karika, odavno odlučen? Ovo jutro mira i sunca dodira, kroz prozore tuđe i nezvano uđe pa me razveseli. Tad i tuga moja u kapljama znoja u daljinu seli. Ne znam je li jutro ovo Božje slovo il’ je samo lažna utjeha i nada? Il’ je vjera obranbena mjera, čak i sada potrebna i važna?
Današnje mi jutro već svanućem zbori da Bog svjetla sjajem pravo čudo tvori? Zato se i tako osmijehu podajem, vjerujući da će i on u jutro mi ući, jer sve što Bog je blagoslovom tak’o, ne će i ne može krenut naopako.
I današnje jutro, kao druga mnoga, navješćuje zdravlje, i srca veselje, ne tek suncem blagim, dar su mi od Boga pa mi osmijeh sreće na licu ostaje, da na njemu blista obraza mi čista i na njem potraje čak i i bolan da je! I u ovo jutro hvala srca za ljepotu dana i jutra sunčana bit će Bogu otposlana.
Današnje je jutro ugodno. I milo. Dan vedar i blag, pa se tajno pitam: „Što li se to zbilo da mi osmijeh prati pute što je Bog nam već odavno utro: pute mira, vjere i smiješka dodire?“ A svaki je od njih poželjan i drag. I čovjeku sklon ko molitve zvon