Autori nam svojim uratkom pružaju jednu novu dimenziju motrišta na jedan dalekosežni, duboki i višeslojni društveni problem
Projekt „Dislokacije“ multimedijalnih umjetnika Milivoja i Veljka Popovića u Salonu Galić fokusira se na stanje straha i nevjerice, proučava unutarnje procese koji se tada razvijaju i prikazuje osobu gurnutu u ekstremnu situaciju – situaciju dislokacije. Izložba je otvorena u srijedu, 12. siječnja 2022. u splitskom Salonu Galić.
Film prati protagonista kroz različite lokacije, plažu na obali Grčke, pustinju kakva se može naći na granici Meksika i Amerike te šumu na Balkanu. Pritom putuje i u um svog protagonista – u sjećanja na izgubljeni život koja blijede.
Napravljen je u suradnji s plesačem Alenom Čelićem i koreografkinjom Nikolinom Dolfić, u produkciji hrvatskog Prime Render studija te koprodukciji francuske kuće Bagan Films. Film je nagrađen kao najbolji VR projekt (Best Virtual Reality) na prestižnom Međunarodnom festivalu animiranog filma u Ottawi. Nakon mnogobrojnih međunarodnih gostovanja, projekt je napokon i predstavljen i u rodnom gradu autora. Na splitskoj izložbi u Salonu Galić nagrađeni VR film je zaživio u obliku VR instalacije koja se sastoji od izbjegličkog šatora, popratnog animacijskog loopa i VR headseta gdje se prikazuje glavni dio projekta, odnosno VR doživljaj u realnom vremenu. Nastala je tehnikom 3D i 2D animacije te motion capture tehnologijom.
U predgovoru kustos izložbe Ivor Igrec piše: „Kakav je to osjećaj napustiti sredinu za koja nas vežu sjećanja na prostore, događaje te ljude i otisnuti se u bijeli svijet? Koja emotivna stanja, dvoumice i/ili pak čisti očaj dovode do takvih odluka? One su svakako potaknute posvemašnjom egzistencijalnom kataklizmom, društvenog, političkog, ekonomskog ili pak ne-kog četvrtog tipa i što kada se uspješno i probije ta stvarna i/ili imaginarna barijera, granica? Tada za mnoge izazovi integracije u novu sredinu tek započinju, strah od drugačijeg i različite predrasude prate ljudski rod od njegovih početaka. Vrlo vjerojatno su i prvi lovci sakupljači teško prihvaćali bjegunce iz drugih plemenskih skupina. Potreba za integracijom u novo društvo često zahtijeva prilagodbu, nekad dovodi do brisanja starog identiteta, starog sebe, da bi se tako reinventirani što bolje uklopili, pokazali da smo jedan od njih. Utilitaristička potreba za navedenim prilagodbama dolazi u očekivani sudar s deontološkim, kao i dugoročno konzekvencijalističkim principima da se ne uzrokuje daljnja dislokacija. Jer dislokacija nije samo preseljenje od točke A do točke B, ono iziskuje pomake koji nisu samo fizičke prirode, a to zapravo i jest ono što je teško. Kolike traume, osobna odricanja i žrtve iziskuje takav život, što učiniti da se one u budućnosti izbjegnu, da dislokacija postane te se svede na banalnu relokaciju, preseljenje? Ne jer je to potrebno, nego iz čiste želje, slobodne volje.
To su sve pitanja koja naviru uvidom u nagrađivani VR uradak „Dislokacije“ autora Veljka i Milivoja Popovića“, kaže kustos projekta Ivor Igrec. Ukratko, autori nam svojim uratkom ciljano pogađaju nove senzorne točke, pružaju nam jednu novu dimenziju motrišta na jedan dalekosežni, duboki i višeslojni društveni problem. Baš onakve kakve umjetnici uglavnom i vole kao poligon svog djelovanja. Imaginarni svijet koji su kreirali u ovom kontekstu se može promatrati kao sudjelovanje u performansu, unutar kojega imamo određenu autonomiju kadriranja mizanscene vlastitim pokretima kroz prostor. No naravno, to je samo početak.
Uronjeni u virtualnu stvarnost „Dislokacija“, ono što vidimo pred sobom jest iskustvo glavnog protagoniste, tj. protagonista. U toj stiliziranoj čovjekolikoj figuri su uobličeni svi oni dislocirani, direktno ili indirektno prisiljeni napustiti svoj dom. Figura je lišena definiranog spola, roda, orijentacije, rase, vjerske ili etničke pripadnosti. Takav avatar silne želje za boljim životom, a ujedno i agonije da se isto postigne, je satkan od ispresijecanih rastera crta, možda ožiljaka različitih ruta nastalih u nastojanju da putovanje dođe svome okončanju.
U tom prostoru dislocirani pronalazi svoj put kroz uglavnom akromatsku terru incognitu, koja je možda nama kao promatračima prepoznatljiva kao balkanska šuma, meksička pustinja ili grčka obala. Što se tiče migranata, ona može jednako tako biti carstvo sjenki, neka strašna druga transdimenzionalna razina postojanja u kojoj stari život, stare rutine suočene s golom borbom za spašavanje, polako nestaju, dekonstruiraju se i do kraja raspadaju u šoku za sistem koji nastaje prilikom dislokacije. Umjesto udobnog kreveta i doma, koji se napušten polako dezintegrira, dislociranog čeka goli beton, lišće ili zemlja, očaj i patnja. Dramski rasplet rada označava jednu, možda i najvažniju dekonstrukciju, ostavljenu za kraj… Upravo suočavanje dislociranog arhetipa s ljudskim faktorom, onim neprijateljski nastrojenim, dovodi do zadnje dekonstrukcije. Ono što predstavlja cijelu jednu skupinu, dislocirane, imigrante, odbacuje okove koje ga čine samo statističkom vrijednosti, unutar okvira neke demografske skupine, pokazuju se lica ljudi. Time se u završnoj fazi otklanjaju, čiste mogućnosti koje dovode do tako čestih uzročnika neprijateljstva, strahova i mržnje prema imigrantima, viđenom u tim zadnjim segmentima rada. Pokazujući lica, vide se ljudi, sa svojim vrlinama, manama, snovima, željama i strepnjama. Dislocirani pronalaze svoje mjesto.
Veljko Popović (1979.) diplomirao je 2003. na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1998. godine profesionalno se bavi računalnom grafikom. Suosnivač je studija za 2D i 3D grafiku i animaciju Lemonade3d, koji je kasnije postao Prime Render Studios. Od 2012. godine stalno je zaposlen na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje predaje animaciju. Popovićevi filmovi prikazivani su i nagrađivani na brojnim svjetskim festivalima, uključujući Annecy, Animafest, Clermont-Ferrand, Aspen, Hirošimu, Leeds, Stuttgart itd.inopsis
Milivoj Popović (1979.) diplomirao je 2014. na Kiparskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Splitu, gdje danas radi kao vanjski suradnik. Suosnivač je studija za 2D i 3D grafiku i animaciju Lemonade3d, koji je kasnije postao Prime Render Studios i gdje radi kao redatelj i producent. Radio je kao producent i 3D umjetnik na kratkim animiranim filmovima koji su osvojili preko 70 međunarodnih nagrada, uključujući i nagrade na Aspen ShortFestu i u Annecyju.
Izložba će se moći pogledati do 29. siječnja 2022.
