Kako je Slovak vidio, doživljavao i pisao o bračkim Hrvatima koncem XIX. stoljeća
Veliki slovački književnik Matej Bencur (1860.-1928.), poznat pod pseudonimom Martin Kukučin, svojom je sudbinom i djelom neraskidivo vezan uz hrvatsku zemlju i narod. Život toga liječnika oženjena Hrvaticom također je pravi roman, od liječnikovanja na Braču do rada sa hrvatskim emigrantima u ledenom pojasu Argentine i konačno smrti u Lipiku gdje se njegova osjetljiva žena liječila on je opisao kao vrsni promatrač i psiholog hrvatski narod i njegov povijesni usud.
Počesto, kako sugerira norveški ljubitelj juga Hrvatske slavist Sven Mønnesland, oči stranaca bolje vide našu domovinu. Bencur je volio Hrvatsku, ali njegova ulica (ako ne griješim) nalazi se samo u Kovačici, Srbija, što je prvorazredna sramota za nas Hrvate, jer se Kukučin nije bavio Srbijom već Hrvatskom koja mu je bili drugi Dom. Kovačica je u Vojvodini, točnije u južnom Banatu, i ima znatan broj Slovaka. Tako svoju ulicu u Hrvatskoj nema ni dr Ivo Maćela, znanstvenik, patolog eksperimentalni fiziolog, dekan praškog medicinskog fakulteta i kandidat za Nobelovu nagradu, te veliki dobrotvor rodnog Trpnja na Pelješcu.
Za nas je važan Kukučinov putopis “Kroz Crnu Goru i Dalmaciju”iz 1898. godine (je li utjecao na Čapekovu novelicu o Dioklecijanu?), “Kuća na obali” (tj. “Dom u strani”) iz 1903./1904., te “Mati zove” iz 1926./1927. o Hrvatima u Argentini. Nalazimo i lijep opis Lipika u njegovom opusu.
“Dom u strani”otkriva izvanrednoga pripovjedača i psihologa; suvremenom čitatelju će smetati možda razvučenost djela i prevelika pažnja posvećena unutarnjim duševnim (ljubavnim) zbivanjima glavnih likova, ali vrijeme bijaše usporenije, možda i romantičnije, svakako čednije. Kukučin ima uho za “čakavsku rič”, dijalozi su vrlo životni, opisi etnografski i krajolika solidni, politička i ekonomska zapažanja izvrsna tako da djelo ima i povijesnu vrijednost.
Kada su na Braču zemljoposjednici koji su najviše par naraštaja izašli iz seljačkih opanaka bili toliko samosvjesni (ne recimo oholi), kako li su tek dubrovački plemići morali biti oholi koji su se stoljećima bavili diplomacijom, trgovinom, književnošću i znanošću? Uostalom potječe li prezime vlasteoske obitelji Sorgo koja je došla u Dubrovnik iz Albanije od sijerka (loše vrste žitarice), ili od cincarskoga naziva za katolika Šorko? U tom do 19. stoljeća okamenjenom svijetu polufeudalnih odnosa (kolonat pretvoren u zakupstvo) seljak je bio psihološki u vrlo gadnom položaju, neškolovanost i nedostatak širih viđenja činili su gotovo nepremostiv ponor između njega i običnih gradskih činovnika. Ipak baš na razmeđu 19. na 20. stoljeće vrijedni brački težak, posebno oni koji se obogatio u Americi ili ploveći morima kupuje placeve u Splitu i ulazi u dalmatinsku elitu (pa i majka Enza Bettize je Vuškovićka s Brača, op., T.T.).
Prijeđimo na zanimljive dijelove knjige “Dom u strani iz 1903./04. godine. Počet ćemo s politikom, jer najlakše je odmah riješiti ono što je gorko. Drag je lik pobožnjaka i narodnjaka šjor Ilije Zorkovića koji je simplik, tj. naivan i jednostavan.
“Šjor Ilija Zorković, predsjednik crkvenog odbora, razbolio se, i to naglo i neočekivano. Kad je došla berba … ostavio se redovitih šetnja na trgu gdje je imao običaj podučavati “bidnoga težaka”, tj. nekoliko staraca koji više ne idu u polje, razgledati im stvari sadašnje buduće i prošle, razvijati im politički položaj u Hrvatskoj i u Europi. Prestao je dolaziti u Čitaonicu i sjediti nad novinama čitave dane. I njega je uhvatilo oduševljenje (berbom grožđa) kao i svakog Dalmatinca…”, tumači najamnicima Hrvatima iz Zagore (“Vlasima”) politiku na Balkanu, a oni ga lukavo slušaju kao proroka Iliju namjesto da se prihvate rada u vinogradu. “U takvom naporu upeklo mu je jesenje sunce u leđa, pa se uznojio… umjesto da se presvuče raskopča kaput i prsluk hladeći junačka prsa na svježem maestralu…”
Kad se malo ohladio došao je doma, popio kavu, zapalio lulu i legao na divan “da razmišlja kako bi se dalo postići da u Hrvatskoj ne bude nego jedna stranka.” Kad je popušio lulu uzme novine u ruke i udubi se u raspravu tko je prije cjelivao koga, Strossmayer Starčevića, ili obrnuto.
“A ja čitan sve (novine)… ništo me vuče k njima. I moran priznat da svaki put požalim, kad ih ostavin, ča san ih vazima u ruke. Baš ka pušenje. Znaš da ti škodi, ali nimaš mira dok nimaš u sebi svoju dozu otrova. I novine su otrov. Novinarstvo je teška rana, novinari grozni bič na tilu našega naroda.”
“Kad ni nas ko (h)ti(o) prosuđivat po novinam, mi Hrvati, bili bismo gori narod od (l)judožderi.
Zemja bi bila puna izdajic, podlac – ne zemja, nego kaznionica. Ah, Bože, kako smo pali! Kakvo grozno razočaranje za nas koji smo proživili prva vrimena narodnog probuđenja i zanosa. Kakvo grozno razočaranje!”
U Narodnoj čitaonici veli šjor Mene: “Stari (Starčević, op., T.T.) je ostari konačno, nima fajde (vajde), doista je star. Svak bi (h)ti(o) zapovidat: Frank i Folnegović. (Folnegović, mason koji je napravio još jedan raskol u stranci prava kada nije želio demonstracije protiv bana Khuena, op., T.T.) Ni li tako?” “A sad ja pitan ko će dobit… lasno je doista pogodit! Folnegović je komodan, Frank je pak vridan ka mrav. Ko bi tu sumnja?”
“A to je najgore moja dico! Ja ne virujen gospodinu Franku! Ne znaš nikad ča mu je pod kapon.
Ko može pogodit di će dovest onakvi čovik stranku? Stari je jema čvrsta načela ka onakvi kruti (l)judi, neslomivi, ovi vode jema beskrajnu ambiciju, i onda ne zaboravjajmo (l)judi moji (doda digavši prst za opomenu), nemojmo zaboravjat da je žudija (Židov), ako je i kršten.”
“Šempre kvesta bruta politika (uvijek ta surova politika)! vikne bivši oficijal poreznog ureda… zašto mećat nos u stvari koje nas se ne tiču? Gospoda iza Velebita neka se i za gušu zgrabe ako ih je vo(l)ja. Mi nimajmo s njima družbe. Mislimo za se, a oni tamo neka se grizu!”
“Oho gospodine! vikne ih odmah hrpa. Tako to ne gre! Mi i oni smo jedan narod, mi činimo jedno tilo. Autonomija Dalmacije, to je zaspala stvar.”
Oficijal odgovara: “Doista zlo, dico moja, doista zlo… vidi se da smo još dica. Baren ja volin se priklonit stricu koji jema od čega dat, nego bratu koji jema ništa”.
“A ča nam je dala Austrija? vikne ih opet desetak.” “A kako Vam može ča i dati kad se spremate da joj se svaki čas otmete. Pogledajte samo kako daje Bosni! I ceste i telegraf i tvornice.”
“Italiji bi vi (h)tili, Italiji… ne ćete jer ne morete.”
A vi pojte (pođite) od moje strane”, razviče se oficijal u gnjevu, “di oćete pripajajte se… kad se sprtljaju dvi sirotinje bit će sirotinja dvostruka. Neka oru nad Vama kakvigod političari. Danas Frank, sutra Folnegović, za nediju Bellabocca (lijepa usta, ironija, op., T.T.), ili kako se zovu.” (koliko je Vojnović koji je službovao na Braču, dapače bio službeni poglavar otoka u Supetru 1903., utjecao na Kukučina u ovim dijalozima?)
Kapelan smatra da se moramo spojiti sa Banovinom iako su se tamo političari pokvarili. Treba nesebičnih ljudi koji ne služe slavičnosti nego dobru naroda.
“A di su Vam ti (l)judi?” Šjor Baldo koji je potajni “obzoraš” (frakcija narodnjaka nezadovoljna popustljivošću prema mađarizaciji, okupljena oko časopisa “Obzor”, op., T.T.) kaže “Dok se tučedu ona dva, doć će treći pivac i zrno im odnit.”
“Hedervary (mađaronski vođa), (klima šjor Ilija glavom)… nikad se nisan moga zanit za te vaše pravaše! I sad rade Hedervaryju na ruku. Slave (valjda slabe?) sebe i opoziciju. A biskup samo muči i muči. (šuti)”
“Strossmayer ne govori, ali daje stotinjarke hiljadarke (novčanice od sto tisuća op., T.T.)!” klikne šjor Baldo.
Šjor Baldo opisuje slavu biskupovu, veliku i lijepu stolnu crkvu u Đakovu, Jugoslavensku (!) Akademiju, sveučilište u Zagrebu, pa galeriju slika, spominje imanja i šume, hvali i opisuje njegove konje i neograničenu gostoljubivost (biskupovi preci trgovali su konjima, op., T.T.) sasvim osobnoga ili kruhoborskoga. Ne pada im na um žaliti skupo vrijeme koje se ovakvim štivom nemilosrdno trati, a osobito požaliti one koji za krušac moraju takve stvari pisati.”
Bistri i lukavi, ali dobrog srca proračunati mangup Zan Dome (Ivan Dominik) želi se baviti gospodarstvom i ne hita se dalmatinske prazne retorike.
“Teško za (l)jude. Nima (l)judi. Koji nismo (h)tli ić u skulu mi smo trgovci i posidnici. Oni koji su svršili skule i dobro su učili, oni su redon odvitnici i doturi. (doktori) Ko je bi u nauci slabiji, ili nije jema pinez (novaca) za karambole po Gracu i Beču iša je u seminar (sjemenište) ili na čitejsku preparandiju. Drugih staleži među nan takoreć i nima. Ali ništa to! Neka nam samo poduzeće uspije. (vinarsko, op., T.T.) Od tih nadobudnih seminarista izvuć ćemo dva – tri ispod tonzure. Dat ćemo im potporu za vinarsku školu ili trgovačku akademiju, a kojega ćemo poslati u obrtnu školu za bačvara. Vrsnih (l)judi imat ćemo koliko oćemo. Ta, bilo bi gri(h)ota da ovako mora ostat na vike! U našim stranama nećeš naći vrsnega maranguna (stolara) ni kovača. U cilom kraju nima obrtne škole! (istina, obrte su isprva često držali doseljenici iz Italije, op., T.T.)
Nimamo tehniku! Naši vodopadi past će tuđincima u ruke. Ričju – naš je razvoj gospodarski još u pelenan. Mi smo narod težaka, pastira, popova i učite(l)ja. Nimamo vo(l)je uzać na postat malo vidniju! Ali zato u Čitaonici nigujemo visoku politiku, dilimo Europu i Ameriku…”
Prijatelj Niko pita Zan Domu zašto ne istupi javno sa tim nazorima.
Zan odgovara: “Jedba bi naša mista u našin novinan… jemadu toliko drugega materijala! Triba, na primjer, prisudit ko je najveći Hrvat sadanjeg doba. Pitanje ni lasno (lako) kako se tebi pari. (čini) Velikani puno – više nažalost nego ih može podnit naš mali narod. A kad bi mi dali komadić tega prostora, tu bi odmah iskrsnulo drugo pitanje: ko je upravo ti Ivan Dominik Guljanović? Je li narodnjak ili radikal, obzoraš ili pravaš, ako li je pravaš čisti ili nečisti? Di se odlikovalo to če(l)jade da smi davat narodu lekcije? Je li govori u kojoj narodnoj skupštini? Ko mu je bi otac? A kad govori o narodnon gospodarstvu, neka pokaže kakvo je njegovo gospodarstvo. Pa konačno neka pokaže diplomu…”
