Sve u tebi zasja, zamiriše
Oj Ilice, zagrebačka ulice,
Čedo drago, tužno napušteno
Nekad gladno a počesto žedno
Usred grada s hukom vodopada.
Hoće li nam ikad biti dano
Da ja i ti ne moramo kriti
Svoje lice tugom izborano,
Brojne misli što ih jadi stisli
Gledajući već u zore rane
Zidove ti tugom išarane.
Kraj zidova punih mišjih rupa
Pa ni stranac tu nogom ne stupa,
Ljudi šutnjom broje stare dane,
Dok za odmor nigdje klupe nema.
Oj, Ilice, mladih pratilice,
Suzama se ne umiva lice,
Već zasuči rukav do ramena
I tebi će stić bolja vremena!
Što se sada čini da ne može
Uljepšat se ko što nekad bješe,
Ti povjeruj moleći: O, Bože,
Nek nas Tvoji blagoslovi tješe,
A riječ Tvoja spasiti nas može!
Oj, Ilice, ulice mi sveta,
Suputnice, radosti djeteta,
Putolazu, od ljubavi stazo,
Koju nam je dragi Bog pokazo,
Nek ljepotom, mirom i dobrotom
Sve u tebi zasja, zamiriše.
Što je zlato, nek se opet zlati!
Nek se HRVAT opet tebi vrati
I ne ode nikad. Nikad više!