Hrvatski Fokus
Znanost

Ostavština francuskoga psihoanalitičara i psihijatra Lacana

Lakanizam navodi da svi ljudi pripadaju jednoj od tri “kliničke strukture” i da su psihotični, izopačeni ili, najčešće, neurotični

 

Jacques Marie Émile Lacan (Pariz, 13. travnja 1901. – Pariz, 9. rujna 1981.), francuski psihoanalitičar i psihijatar. Dao je značajan doprinos psihoanalizi i filozofiji te je nazivan najkontroverznijim psihoanalitičarem nakon Freuda. Od 1953. do 1980., u Parizu je održavao godišnje seminare koji su 1960-ih i 1970-ih godina utjecali na francuske intelektualce, naročito na poststrukturaliste. Radeći interdisciplinarno i na tragu Freuda, bavio se pitanjima nesvjesnog, straha od kastracije, ega, identifikacije i jezika kao subjektivne percepcije. Lacanove ideje su značajno utjecale na kritičku teoriju Frankfurtske škole, teoriju književnosti, francusku filozofiju XX. stoljeća, sociologiju, feminističku teoriju i kliničku psihoanalizu.

Ključno za njegovo formiranje kao interdisciplinarnog mislioca je razdoblje 1930-ih. U to vrijeme puno piše i objavljuje, kreće se u krugu pariških nadrealista i dadaista, počinje učiti praktičnu psihoanalizu uz Rudolpha Lowensteina (kojega je licencirao Freud), pohađa seminare o Hegelovoj Fenomenologiji duha i prvi put predstavlja teoriju stadija zrcala na međunarodnoj konferenciji društva psihoanalitičara (Marienbad, 1936.). Raznoliki interesi iz područja psihoanalize, psihijatrije, filozofije, umjetnosti i književnosti odredili su kasniji Lacanov intelektualni put.

Iduće desetljeće je manje plodno – Drugi svjetski rat donosi prekid njegovog psihoanalitičkog rada, kao i rada s Lowensteinom koji 1939. odlazi u rat. Tijekom rata boravi pet tjedana u Velikoj Britaniji, i upoznaje tamošnje prakse ratne psihijatrije, čije će karakteristike opisati 1947. u djelu “Britanska psihijatrija i rat”. Do kraja 1940-ih će napisati još niz radova koji će kasnije ući i u njegovu kapitalnu zbirku predavanja i članaka Spisi (Écrits, 1966.).

Od 1953. do 1980. u Parizu održava glasovite seminare koji su bitno utjecali na teoriju i kliničku praksu psihoanalize, i na čitav pariški kulturni krug. Seminari su kasnije izdavani kao knjige, uz bitan angažman i uredništvo njegovog učenika Jacquesa-Alaina Millera. Pedesetih godina dolazi do razilaženja u Pariškom društvu psihoanalitičara (La Société Psychoanalytique de Paris) te ga 1953. napušta grupa starijih članova, među njima i Lacan. Utemeljuju vlastito društvo “Société Française de Psychanalyse” (SFP). No, međunarodno udruženje psihoanalitičara (IPA) ne priznaje SFP, dobrim dijelom jer ne odobrava flekisbilno trajanje Lacanovih sesija s pacijentima. Lacan zbog toga napušta SFP i 1964. osniva vlastitu psihoanalitičku školu “École freudienne de Paris” (EFP) koja djeluje u Parizu sve do 1980. Škola zagovara povratak Freudu, i njegovo radikalno čitanje u kontekstu napretka znanosti. Zadnje tekstove napisao je na proljeće 1981.

Lakanizam ili lakanovska psihoanaliza je teorijski sustav koji objašnjava um, ponašanje i kulturu kroz strukturalističke i poststrukturalističke ekstenzije klasične psihoanalize, pokrenute radom Jacquesa Lacana od 1950-ih do 1980-ih. Lakanovske perspektive tvrde da svijet jezika, simbolički, strukturira ljudski um i naglašava važnost želje, koja se smatra beskonačnom i nemoguće je zadovoljiti. Moderni lakanizam karakterizira širok raspon mišljenja i opsežna rasprava među Lacanovcima.Lakanizam je bio osobito utjecajan u poststrukturalizmu, teoriji književnosti i feminističkoj teoriji, kao i u raznim granama kritičke teorije, uključujući queer teoriju. Jednako tako, kritizirali su ga poststrukturalisti Deleuze i Guattari te razni feministički teoretičari. Njegov klinički značaj je ograničen i nije imao utjecaja na psihijatriju izvan Francuske. U lijevoj politici postoji lakanov lanac, uključujući postanarhizam Saula Newmana i Duanea Roussela, strukturalni marksizam Louisa Althussera te djela Slavoja Žižeka i Alaina Badioua. Utjecajne ličnosti lakanizma su Žižek, Julia Kristeva i Serge Leclaire.Lakanovci tvrde da se želja ne može zadovoljiti, jer je objekt i uzrok želje nedostižni objekt, predmet petit, koji subjekt neprestano povezuje s raznim stvarima za koje pogrešno vjeruju da će zadovoljiti njihovu želju. Objekt a postoji kao posljedica podjele subjekta u značenju, pa se kaže da je želja rezultat nerazrješivog nedostatka u srcu subjekta.Lakanizam navodi da svi ljudi pripadaju jednoj od tri “kliničke strukture” i da su psihotični, izopačeni ili, najčešće, neurotični. Neurotični subjekti – to jest većina ljudi – su tada uvijek ili histerični ili opsesivni. Tri kliničke strukture opisuju odnos subjekta prema Drugom, a svaka je povezana s različitim obrambenim mehanizmom: psihotičari koriste zabranu, odbacujući očev autoritet u Edipovu kompleksu što rezultira neuspjehom u formiranju simboličkog nesvjesnog; perverznjaci koriste odricanje, ne prihvaćajući da nedostatak izaziva želju i imenujući određeni predmet kao svoj uzrok, svoj fetiš; a neurotičari koriste represiju.

Milan Horvat

Povezane objave

Psihološko-psihoterapijski pristup onkološkom bolesniku

HF

Deset novih članova HAZU-a

HF

Važnost svijesti o cjepivu

hrvatski-fokus

JAG osudio na smrt znanstvenika za cjepivo Janssen

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više