Hrvatski Fokus
Povijest

Federiko Glavić, Jeronim Golubović i Narodna svijest

Glavić je još kao iseljenik rado ulagao svoj novac u parobrode

 

Dubrovačka “Narodna svijest” od 12. prosinca 1941. donosi  dva nekrologa naizgled oprečnim naravima, ali takvim naravima koje rađa naša tvrda zemlja, bolje reći kamen. Zgodno je reći da je Federiko Glavić (1847.-1941.) rođen na otoku Šipanu u brojnoj i siromašnoj obitelji. Ne želeći biti težak u Čileu prvi kapital stječe kao trgovac, zatim zarađuje na salitri, pa se vraća u domovinu i ulaže u pomorstvo, pa i turizam i slično. Po smrti ostavlja puno humanitarnim, kulturnim i prosvjetnim ustanovama. Znamenite su njegove kuće na Šipanu, vila na Pilama (u socijalizmu su TV, Radio i birokrati zauzimali najljepše zgrade, op., T..), te grobnica na ulazu dubrovačkoga groblja Boninovo gdje je patetični kip koji prikazuje nesretnu kćer mu jedinicu tragično stradalu djevojku.

Citirajmo radije novinara Narodne svijesti.

“Blagopokojni Federiko (Glavić) još kao iseljenik rado je ulagao svoj novac u parobrode, a kad su se 1909. g.” vlasnici dionica udružili u “Dubrovačku Parobrodarsku Plovidbu”, “gospar Federiko ulazi u upravu.

Otkupljuje sve raspoložive dionice u Trstu, i tako spašava ovo društvo Dubrovniku i našoj državi…”

Tu su radili i Ivo Jelić (iz Mlina, vlasnik odlične mlinice na obali, talijanofil op., T.T.), braća kap. Fabo , dr Vlaho Matijević (Fabo i Vlaho su pripadnici srbokatoličkog pokreta, op., T.T.) i dr. Godina 1917. značajan je datum u povijesti dubrovačke plovidbe.

Te se godine sva dubrovačka društva fuzioniraju u jedno, i osniva se novo društvu “Dubrovačka Plovidba” koja preuzimlje sve parobrode. Svi se tad dioničari slože u tome da biraju za predsjednika Federika Glavića. I pogodili su u izboru.”

Novinar naglašava da je Federiko gledao stare brodove sačuvati i svake godine barem jedan novi sagraditi. Bilo je dobrih godina, ali i kriza kada su se manja društva raspadala, dok ej dalekovidni, energični i škrti Glavić isplivavao iz kriza uz poznato mu geslo: “Uvijek naprijed!”

Sav svoj kapital i sve svoje sile posvetio je parobrodima.

“A čudne je naravi bio pok. Federiko. Imao je neki prirođeni strah da će ga (t)ko prevariti u malenim stvarima i zgrabiti njegovo bogatstvo. Toga nije nimalo trpio i zato se znao uprav ciganiti (dubrovački izraz, označava prepiranje za sitan novac ili stvari, op., T.T.) za pola dinara (jugosl. novčić, op., T.T.), te su ga mnogi krivo sudili kao čovjeka škrta i lakoma, a kad tamo ako se je radilo za korist društva znao je žrtvovati i na kocku staviti stotine tisuća, čak i milijune i cijeli svoj kapital. Kada bi se imao nabaviti novi parobrod, puštao je da se upisuje svatko koliko samo hoće udjela, a cijeli ostatak sam bi pokrio, samo da se novi parobrod nabavi.

Engleska društva tražila su samo njegovo jamstvo i kreditirala su Dubrovački Plovidbu na milijune. Je li društvu trebala veća svota novaca – stavljao je sve na raspoloženje Federiko Glavić. U tome se je znao iskazati baš kao dubrovački gospar. Kad bi novi parobrod došao prvi put pred gradsku luku da se svečano blagoslovi, svak se je divio starcu Federiku kako pomno hoće da pregleda i najzadnji kutić, ne samo salone, kabine, mašinu (strojarnicu, u lokalnom dijalektu makinju, op., T.T.), nego i prostorije za mornare.

Kada bi se na glavnoj godišnjoj skupštini raspravljalo kolika će se dobit dijeliti, čuo bi se njegov jaki glas: “Najprije treba da uzdržimo parobrode”. I eto ih je do svoje smrti znao uzdržati. Čast mu i hvala! Jer Dubrovnik i Dubrovčani znaju što im je učinio Federiko Glavić. Malo koja kuća da nema bar jednu, dvije dionice parobroda, ali malo koja kuća da nema časnika, mornara, konobara na dubr. parobrodima. Dubrovačka Plovidba radi sada i velebne zgrade i eto zarade radnicima i obrtnicima.”

Autor završava da ime Federika Glavića treba upisati zlatnim slovima u povijest dubrovačkoga pomorstva. Slava mu i hvala!

O o. Jeronimu Goluboviću autor piše da mu je otac bio Konavljanin koji se kao mornar naselio u Carigradu. Tu je Jeronim postao fratrom, a brat mu župnikom. U Jeruzalemu je učio teologiju i filozofiju, osobito mu je dobar učitelj bio Vice Kelez (o Kelezu vidjeti moj rad o dubrovačkom selu Postranje u Hrvatskom fokusu).

Naravno, nastava je bila na talijanskom, a učio se i novogrčki i latinski. Hrvatski jezik nikada nije fra Golubović zaboravio; po naravi je bio veseljak i šaljivčina, osobito u dodiru sa svojim Konavljanima.

Istakao se u proučavanju povijesti Svete Zemlje. Starješine franjevačkoga reda su mu omogućile obilazak glavnih europskih biblioteka i arhiva, na osnovu čega je nastalo far Jeronimovo kapitalno djelo “Bibliographia Francescana” u 10 debelih svezaka, posebno su dragocjeni dijelovi koji se odnose na Palestinu.

Fra Jeronimu Goluboviću trebalo je 4 godine da pripremi drugo kritičko izdanje djela irskoga fratra Luke Waddinga (1588. – 1657.) “Annales Ordinis Minorum” (anali franjevačkoga reda u 24 sveska, op., T.T.).  

Fra Golubović je pisao i o svetim mjestima; “Il Santo Cenacolo studio criticho” iz 1939. je djelo od velike važnosti za egzegete. Eto, dakle i poduzetnika, moreplovca i trgovca zajedno sa duhovnikom i povjesničarom. Ne valja jedno bez drugoga, društvo kao i čovjek na dvije noge stoji!

Teo Trostmann

Povezane objave

Tko je Pepelica?

hrvatski-fokus

Komunistički zločinac Tito nije bio Josip Broz iz Kumrovca

hrvatski-fokus

Jugokomunistički Titini zatvori (15)

HF

Hrvati u Srbiji

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više