Hrvatski Fokus
Hrvatska

Za istarske Jugoslavene svaka hrvatska država je neprihvatljiva

Šjor Frančula umanjuje odgovornost jugokomunista i lažnih antifašista

 

Komunizam ili socijalizam je najveće, pokvareno, licemjerno zlo koje je pogodilo svijet, jer se iza humanizma krila zločinačka narav komunizma, koji su sada preobukli u antifašizam. Koji crni antifašizam nakon toliko pobijenih svojih sugrađana, samo zato jer su bili državni neprijatelji koji su drugačije mislili od vladajuće partije!?

Najveći zločinci XX. stoljeća su upravo komunistički režimi:

  • Mao Tse Tung odgovoran za smrt 60 milijuna ljudi
  • Staljin, 40 milijuna ljudi
  • Vladimir Iljič Lenjin. 4 milijuna ljudi
  • Josip Broz Tito odgovoran za smrt milijun ljudi

Nacistički i fašistički režimi:

  • Adolf Hitler, 30 milijuna ljudi
  • Benito Mussolini, 250 tisuća

I naravno takav mentalni sklop kada sluša Čavoglave ne može shvatiti poruku pjesme:

„…Čujte srpski dobrovoljci, bando četnici

Stići ce vas naša ruka i u Srbiji

Stići ce vas Božja pravda, to već svatko zna

Sudit’ će vam bojovnici iz Čavoglava

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije

Nećete u Čavoglave, niste ni prije…“

Indikativan je razlog zbog čega Frančula optužuje Thompsona, za ksenofobiju, jer je rekao da su u vrijeme Domovinskog rata došli vrijedni ljudi iz Slavonije kao prognanici i poboljšali nacionalni sastav stanovništva Pule, te se time šjor Frančula našao pogođen, jer kao Thompson omalovažava domaće stanovništvo. To napominjem zato jer Ivan Jakovčić nije htio da prognanici i izbjeglice dođu u Istru: “Tako u pismu upućenom predsjednicima istarskih općina predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić predlaže „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracijskom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Tako je upozoreno kako će „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora“ (Glas Istre, br. 199., 23. srpnja 1991., str. 1.).

Najveća tragedija hrvatskog naroda je podijeljenost na Hrvate i Hrvate-jugoslavene, odnosno jugokomuniste. Oni Hrvatsku vide samo kao slijednicu Socijalističke Republike Hrvatske. Za njih je svaka druga Hrvatska neprihvatljiva. I ti neprestano rovare, optužuju Hrvatsku manipulirajući Ustavom RH. A kao što sam već napisala, šjor Frančula nigdje u svojoj knjizi nije citirao iz Ustava RH, one dijelove koji se ne uklapaju u njegov svjetonazor!

U pisanju knjige pomogla su mu dva prijatelja kojima zahvaljuje na pomoći. S jednim sam usko rodbinski povezana, ali ne i svjetonazorski, tako da sam upoznata sa tematikom. Poznavajući  njihov način razmišljanja, odgovorno tvrdim da su u ovu knjigu unijeli sav bijes, ljutnju i frustraciju nakupljenu u svih ovih 30 godina od raspada Jugoslavije i mržnju prema Hrvatskoj koju nikada nisu prihvatili, ni ne će, jer njima je prihvatljiva samo Socijalistička Republika Hrvatska. Svaka Hrvatska izvan tih okvira nije njihova Hrvatska. Žalim ih, jer eto nije se ostvarila Titova tvrdnja da će Hrvatska biti samostalna država kada Sava poteče uzvodno. Sava i dalje teče nizvodno najvećim dijelom svoga toka baš kroz samostalnu i slobodnu Republiku Hrvatsku.

Verbalni delikt, odnosno čl. 133. Zakona o verbalnom deliktu dokaz je mračnog doba komunizma

Naglašavam slobodnu, jer nitko ovakvu knjigu nije mogao napisati u Jugoslaviji, bez posljedica opasnih po život, a šjor Frančula slobodno ju je napisao bez ikakvih posljedica  u samostalnoj Hrvatskoj. Upravo ta sloboda izražavanja misli je jedan od razloga što je moj izbor Hrvatska. Tu slobodu u Jugoslaviji nismo imali!

Anto Nobilo u svojoj recenziji kaže da knjiga Rudolfa Frančule ruši tabue o „mračnom dobu komunizma“ u kojem se zatvaralo za izgovorenu riječ. To i je bilo mračno doba komunizma, napisano bez navodnika! Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Nikakve tabue Frančula ne ruši, nego umanjuje odgovornost za zločine, a komunizam je zamotao u celofan antifašizma i još se usuđuje pisati da je antifašizam „temelj današnje Istre“. Nevjerojatno kako prodaje IDS-ove floskule, antifašizam, multikulturalnost, toleranciju i demokraciju!

Jedan primjer IDS-ove politike u Istri. Prigodom potpisivanja Ugovora o darovanju Vile Idola Porečko-Pulskoj biskupiji premijer Andrej Plenković izjavio je: „Naša crkva njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu. Okuplja naše ljude i stoga na ovaj način mislim da u jednom primjerenom obliku rješavamo pitanje za kojim već desetljećima se nastoji naći rješenje”, rekao je Plenković

Na te se riječi premijera Plenkovića žestoko obrušio tadašnji predsjednik IDS-a Boris Miletić: „Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji”, poručio je predsjednik IDS-a. Dodao je kako “takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina”.

Miletić je pozvao premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga zajedno sa svojom vladom, kako je rekao, “potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj”, priopćeno je iz IDS-a. Znači da se po Borisu Miletiću Hrvati i hrvatski identitet ne smiju spominjati, oni su za Istru zabranjena tema, jer“ uznemirava“ nacionalne manjine? Znači Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“? A nije “nacionalistički diskurs” kada se organiziraju Dani srpske kulture po gradovima Istre?

Nije „nacionalistički diskurs” kada prima svetosavsku spomenicu?

Nije nacionalistički diskurs, kada prima talijanske neofašiste u Istri? A da gotovo u isto vrijeme Istarska Županija ukida subvencioniranje kalendara Jurina i Franina, koji je izlazio od 1922. godine i namijenjen širokom istarskom, mahom seoskom, čitateljstvu te je uživao veliku popularnost.

„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvrjeda je za sve građane regije“. Uvrjeda je spominjanje „hrvatske vrijednost, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu“? „potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj” su Miletićeve riječi, a Dino Debeljuh za tu tvrdnju, da IDS želi svoju politiku proširiti van Istre na cijelu Hrvatsku proglašava neistinom!

Je li to istarska convivenza ili suživot? Da iredentizam i nepriznavanje  postojanja istarskih Hrvata u državi Hrvatskoj sažive u cijeloj Hrvatskoj? Apsurdno! Gdje je tu Miletićeva „otvorenost, multikulturalnost, raznolikost i tolerancija“??? „Negirati postojanje i prava jednog naroda koji je autohtoni narod u Istri, da čuva i održi svoju kulturu i svoj identitet, to je convivenza ili suživot?

Ne dopustiti hrvatskom narodu da budu Hrvati, nego ih pretvarati u Istrijane , istarski identitet je li to convivenza ili suživot pitam i novog župana Fabrizija Radina, koji se nije udostojio ni izreći hrvatski izraz za convivenzu – suživot?

Nobilov i Frančulin antifašizam u Istri očituje se u preimenovanju  kino Zagreba u kino Valli, po priležnici talijanskog fašističkog vođe Ducea, Benita Mussolinija. Ahaha Mussolinijev fašizam je u Istri  antifašizam. Nobilo je mislio da smo zaboravili na „verbalni delikt“ koji je bio malj nad izgovorenom ili pisanom riječi. Onaj tko je htio govoriti istinu čekala  ga je potpuna medijska cenzura i politička izolacija. Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije. Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe. Za ispričani vic o Titu završavalo se na Golom otoku. Koga Nobilo i Frančula zavaravaju?

Završila na robiji zbog ispričanog vica 1949. godine u FNRJ

Tada 1949. godine 22-godišnja novinarka Jenna Lebl (1927.-2009.) završila na dvije i pol godišnjoj robiji na Golom otoku. Ta Beograđanka židovskog podrijetla, preživjela je i nacistički logor, a na Golom otoku završila je nakon što je ispričala vic o Titu kojeg se tada slavilo kao božanstvo. Kolega joj je jednom ispričao šalu kako je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom natjecanju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu od 100 kila, aludirajući na pjesmu „druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“. Budući da je prepričala vic u redakciji, po Jennu Lebl dolaze dva udbaša jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula spornu šalu. Odvode je u zatvor UDB Glavnjača, potom u logor Ramski rit, pa u Zabelu, Grgur, i Goli otok. U pet zatvora, koliko je bila zatvorena,  od travnja 1949. do kolovoza 1951.godine, od nje su tražili da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Ispisana je potom i iz Udruženja novinara. Nakon odslužene kazne Jenna Lebl odselila je u Izrael. Eto tako se postupalo sa Židovima u Jugoslaviji.

Kada se Jugoslavija raspala, Jenna Lebl je na nagovor Danila Kiša 1990. godine, objavila knjigu Ljubičica bijela, u kojoj je opisala strahote iz zatvora i koja je u Izraelu postala bestseler. Mnogi do tada nisu znali da je na Golom otoku (Sv. Grgur) bilo i žena. „Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Spoznale smo kako je komplicirano iščupati stijenu iz njenog prirodnog okruženja. Tada naučite da kamen ima žile kucavice, i gdje ga trebate rastvoriti. Čupale smo temelje stijena koje su tamo bile stoljećima, mijenjale smo prirodu. Djevojke su pretvarane u starice, otpadali su im zubi, obolijevale su dok su im stizale vijesti da su ih se odrekli djeca, majke i muževi jer su postale narodni neprijatelji“, pisala je Lebl.

Slučaj vojnika iz 1960. godine u SFRJ

U bivšoj državi, zbog ispričane anegdote ili šale o „picajzlama“, Jovanki i Titu, nesretni vojnik, Zvonko Bišćan iz Samobora, te je 1960. godine na odsluženju vojnog roka u Ljubljani, zaradio godinu dana i dva mjeseca zatvora. Bišćan je, kako piše u presudi, na odsluženju vojnog roka u Ljubljani, 13. listopada 1960. u spavaonici svoje jedinice, pred više vojnika ispričao ovu anegdotu: „Kad je predsjednik Tito pripremao put u Burmu, a to je bilo u posebnom političkom programu pod nazivom: ‘Titovi putovi mira’, u strahu od toga da njegova žena Jovanka nema seksualne odnose s nekim rukovodiocima iz njegovog okruženja, potajno je Jovanki ‘uvalio’ picajzle – stidne uši. Kad se vratio s puta, pratio je, češe li se neki od rukovodioca  po jajima, ali to nije mogao primijetiti. No, primijetio je da se pokojni Moša Pijade češe po brkovima…!“

Ja sam broj 6387, Jakoslav – David Rojnica iz 1978. godine

Studirao je pravo i taman počeo uživati u prvim simpatijama kad ga je Udba optužila za neprijateljsku djelatnost, rušenje SFRJ i odcjepljenje Hrvatske. Osuđen je na tri godine zatvora koje je odslužio na Golom otoku! Gotovo 40 godina nakon robijanja, napisao je knjigu “Ja sam 6387” o zatvorskim mukama. Što je bila njegova krivnja zbog koje je dobio tri godine Golog otoka? Samo to što je dvojici prijatelja ili poznanika, koji su poslije na sudu bili svjedoci, jedanput dao nekoliko brojeva lista “Nova Hrvatska” (NH), a jednome i knjigu Ive Rojnice!

Kakva je to “slobodna i demokratska” država Jugoslavija bila kad se u njoj nije smjelo ni novine čitati, a kamoli knjige, osim one koje je režim pisao, vidi se najbolje iz presude Rojnici i grupi hrvatskih studenata koji su osuđeni na tri i pet godina zatvora. To je tzv. verbalni delikt – pojašnjava  Rojnica “svoju krivnju” koja je uvelike obilježila cijeli njegov život ne samo u bivšoj državi, nego i u hrvatskoj državi, jer nigdje nije mogao dobiti posao, osim u Matici hrvatskoj.

Novi slučaj iz samostalne Republike Hrvatske 2021. godine

Prije dolaska premijera Andreja Plenkovića u Zadar 72-godišnji Mladen Ćustić napisao je na Facebooku jednog zadarskog portala da bi ga „trebalo dočekati pokvarenim jajima, njega i njegove poltrone“, „da nitko toliko nije ponizio Hrvate“ i nazvao ga „narcisoidnim jadnikom“. U Ćustićev stan stigla je policija i privela ga te onda podnijela prekršajnu prijavu zbog toga što je „vrijeđanjem i omalovažavanjem premijera narušio javni red i mir“. Ćustić je pušten na slobodu tek nakon što je premijer s delegacijom napustio zadarski kraj. Priveden je i jedan 49-godišnjak koji je sudjelovao u akciji Maslenica, također, kako navodi zadarska policija, zbog objave komentara „uvredljivog i omalovažavajućeg sadržaja“

U ovom slučaju „krši se javni red i mir“!?

E da vas ne znamo skupo biste se prodali, ali ne ide vam, niste uspjeli sve svjedoke pobiti, ni dokaze skloniti, još ima živih svjedoka.

I za kraj nekoliko prekrasnih tekstova M. P. Thompsona kao dokaz zlonamjernog progona i hajke protiv njega. Ima li išta ljepše od ovih stihova koji govore o ljubavi prema Bogu, domovini, obitelji i čovjeku! Tko može biti protiv? Očito samo oni kojima ništa nije sveto ni obitelj, ni domovina, ni čovjek, a ni Bog!

Lili Benčik

Povezane objave

MALI OGLASNIK – Skidam uši sa zidova

HF

Hrvati stranoga podrijetla

hrvatski-fokus

Goran Hrvatin i Marko Ferenac ostali u jugoslavenskoj totalitarističkoj prošlosti

hrvatski-fokus

Srpski svet u Crnoj Gori i Hrvatskoj

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više