Hrvatski Fokus
Kolumne

“Mussolinijev kanal” Antonija Pennacchija

Kako su eukaliptusi stigli iz Etiopije u fašističku Italiju

 

Antonio Pennacchi (1950.-2021.) je osebujni talijanski književnik koji je prošao razvojni put od neofašista, preko radikalnog ljevičara i liberala do osobe gotovo kršćanskih shvaćanja, osobito o svetosti života. Njegovo životno djelo “Mussolinijev kanal” je smjesa realizma, gorke ironije (Amarcord!), urnebesne duhovitosti za koju bi nepoznavatelj Italije i Talijana krivo pomislio da je karikiranje i rijetkoga pripovjedačkoga genija.

Kroz sudbinu vlastite obitelji kolonista kojima je moćna mehanizacija XX. stoljeća i autoritarna fašistička država omogućila pretvaranje Pontinskih močvara u okolici Rima u plodno tlo i dizanje novih sela i gradova Pennacchi pripovijeda (nažalost ne kao očevidac) povijest Italije između dva velika rata, pri čemu opsuje genezu fašizma, ekonomske i socijalne prilike, plastične opise seljaka, radnika, popova i birokrata i povremeno daje sjajne usporedbe sa istodobnim i sličnim procesima u SSSR-u, Njemačkoj, SAD-u. Njegova zapažanja imaju blistavost iskustva, jer dugogodišnje iskustvo u politici, gdje je prečesto dolazio u sukobe i napuštao stranke, kao i život običnoga radnika (do 50 godine) i seljaka iz provincije daju pogled koji buržuj ne može imati. Kasnije je stekao formalno akademsko obrazovanje i postao poznati pisac.

Izdvojit ću iz “Mussolinijevoga kanala” dijelove koji se odnose na ekološke teme, kao i Mussolinijevo prisvajanje Cencellijevih i Rossonijevih zasluga, jer je zoran primjer kako funkcionira politika i koje su faze poslovnoga pothvata. “Ono što je moga strica Adelchija najviše dojmilo… kada je na čelu pobjedničkih četa došao u Adis Abebu, bili su eukaliptusi.” Tada u svibnju 1936. to je drveće bilo visoko 40 metara. Fašisti su plaćali pontinskim kolonistima od 1928. do 1935. da duž nasipa i cesta sade eukaliptuse (i to im plaćali dnevnicama !). Stabla su 1935. imala 4 metra, da bi nakon 1937. bila viša od okolnih kuća. U pustopoljinama bivših pontinskih močvara bili su dugo jedino drveće, te idealna ispaša za pčele kojima je med mirisao neopisivo dobro i koje (pčele) su se naglo razmnožavale podivljalih hormona!

Fašisti su uvezli eukaliptise i zasadili ih u velikom broju širom Italije jer upija mnogo vode (močvare i malarija su bili problem), tjera komarce, iznimno brzo raste i daje robusno drvo. Navodno živi i 600 – 1.000 godina, ne vjerujem da se to odnosi na svega 2 (od 700) vrste koje su fašisti uvezli u Italiju. Jesu li fašisti znali da eukaliptus daje odličan antibakterijski med dobar za pluća i protiv upalnih procesa (malarija!), ili su ih sadili samo kao odličan vjetrobran? Ne znam, ali oboljelih je među radnicima bilo i do 10 posto! Drvored eukaliptusa ublažavao je vjetar i do 60 posto. (Seljaci su ih nazivali “kalipsi”.)

O drvoredima je strogo brinula Uprava za skrb o borcima, koja je kao polufašistička organizacija ukinuta, te su to rimski poduzetnici brzo iskoristili za sječu eukaliptusa, nakon čega (po Pennacchiju) su neke pijavice (mini tornada) učinile jezive štete poljoprivredi i kućanstvima. I sam narod je “napadao” eukaliptuse svrdlima, benzinom, buldožerima.

Pennacchi se ruga argumentu da eukaliptus nije autohtona vrsta, pa to nisu ni grah, rajčica, kivi i krumpir kojih je Pontinsko polje puno. Trebalo bi onda počupati u parkovima palme, bugenvilu, hortenziju, bambus, magnoliju te vrtove kneginje Caetani u Foglianu. Čudnovati Pennaccchi vjerojatno laže kada kaže da je skakao od sreće jer su palmine pipe uništile palme koje su zamijenile eukaliptuse. Kozmička karma! Pennacchi tvrdi da su svi koji žive u negdanjim Pontinskim močvarama došli zbog gladi, bez prošlosti i zemlje, gologuzi. “A svaki ovdašnji bogataš ili političar, odvjetnik, uspješni čovjek na kraju je samo parveni (skorojević) … kojeg svaki put kad vidi eukaliptus počne svrbjeti njegova gola guzica…. I iskaljuje se na eukaliptusu. Ta čega se ima sramiti, pitam te?

Pa i prvi iz dinastije Savoia (talijanska kraljevska dinastija)vjerojatno je bio samo drumski razbojnik, a ovaj zadnji (Emanuele Filiberto, op., T.T.) pjeva na San Remu.”

Ispočetka su radnici i kolonisti obolijevali od malarije, prozori su imali guste metalne komarnike umjesto grilja, i nadstrešnica je imala komarnike. U strahu od malaričnih komaraca (anofelesa) sprovođene su stroge mjere; ni šalica vode nije smjela ostati na otvorenom prostoru.

Narodu se dijelilo u dispanzerima duhan, sol i kinin; kasnije su dispanzeri postali ujedno i butižice (dućančići).

Tijekom melioracije fašističke vlasti su postavile drvene tornjiće pune okruglih rupa u kojima su se gnijezdili šišmiši. Odakle simpatije fašista prema šišmišima koje su donosili iz cijele Italije? Ne radi Batmana i mračnih sila, niti zato jer šišmiš donosi koronu koja uništava fašistima tako mrsku demokraciju, već što šišmiš masovno uništava komarce.

Pennacchi se ruga onima koji kažu da močvara ima vlastiti ekosustav; zar smo trebali umrijeti od gladi ili uzgajati malarične komarce? Doduše nestale su jegulje i škanjci, ali Pennacchi za škanjcima ne plače.

Močvare su posipali karbidom i cestovnom prašinom da unište ličinke komaraca, Amerikanci su to radili vrlo učinkovito sa naftom, ali Italija nafte nije imala. Na kraju su anofelesa (mefistofelesa) u okolici Rima likvidirali Amerikanci sa DDT-om.

Vrlo agilni i sposobni agronom političar Valentino Orsolino Cencelli (1898.-1971.) iz Rieta odlučio je na području meliorizacije podići gradić, čime je Mussolini bio sve samo ne oduševljen jer je bio protivnik gradova, tj. za ruralizam i deurbanizaciju. Kao i Otto von Bismarck on je smatrao da po gradovima se ljudi kvare, polupijani pričaju o politici, štrajkaju, uče se nemoralu i slično. Ispočetka je zatvarao gostionice, a u malobrojnima koje je ostavio bili su natpisi: “Ovdje se ne priča o politici!”

Poduzetni Cencelli je angažirao arhitekta Oriola Frezzotija (pogledati radove Angiola Mazzonija, pa i u našoj Puli, op., T.T.), te pozvao novinare i najvažnije osobe Rima i Italije na polaganje kamena temeljca grada Littorije. Mussolini je dobio napadaj žuči videći novinske naslove te je poslao novinarima dopis: “Sva ta retorika oko Littorije, obične općine i nipošto grada u potpunosti je suprotna antiurbanističkoj politici režima. I svečanost polaganja kamena temeljca je relikvija iz nekih drugih vremena. Ne vraćajte se toj temi.” Cencelli se povukao u sebe i izbjegavao Rim i političke susrete, ali vijest o osnivanju Littorije je došla do stranoga tiska koji je od nje napravio senzaciju.

Od Tajlanda do Rusije, od SAD do Mađarske vijest se širila, dolazili su veleposlanici, čak i sovjetski ministri i predstavnici kolhoza (kolektivnih seoskih gospodarstava, op., T.T.). E, sad kad je vijest postala svjetska senzacija i kad se nije moglo natrag duce Mussolini je promijenio bandijeru! Bila je to moja ideja – govorio je veleposlanicima 18. 12. 1932., šest mjeseci nakon polaganja temeljca na kojega nije htio doći i durio se, a Cencellija bacio u nemilost. Nakon toga uhvatila ga je manija osnivanja gradova, a Littoria je postala znatno veće središte. Valjda je i osvajao Etiopiju, Grčku, Albaniju, južnu Hrvatsku jer mu je falilo kamena! Grandomanija i gradomanija! Čudi me što o Neretvi i Parmaču, te o kolonizaciji Slavonije nema opširnijih članaka.

Teo Trostmann

Povezane objave

Krajnje je vrijeme da Hrvatska donese ‘Zakon o športskom nasljeđu’

hrvatski-fokus

Rabin bi nas – poubijao!

hrvatski-fokus

SUMRAK ZAPADA – Jacob Burckhardt o raspadu grčke kulture

hrvatski-fokus

Cijepiti se ili ne, pitanje je sada

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više