Portir me je osobito kontrolirao da na kraju radnog vremena ne odnesem kući neku od svojih ideja
(Priča tiskana u knjizi “Uvrnute priče”, Književni klub HKUPD “Stanislav Peprek”, Novi Sad, 2018.)
Poduzeće je raspisalo natječaj za prijem stručnjaka iz moje oblasti u lokalnom malotiražnom listu, uz oglase za prodaju malolitražnih vozila i izvanbrodskih motora.
Priložio sam svu potrebnu dokumentaciju i primili su me samo zahvaljujući sreći, jer je Komisija za prijem radnika i neradnika na određeno i neodređeno vrijeme nakon informativnih razgovora sa kandidatima izvlačila šibice. To su mi kasnije pričali članovi te Komisije, kao i da su zbog toga jako sretni, jer su u razgovoru sa mnom bili fascinirani mojim cipelama, koje sam sâm izradio ručno, bez alata.
Moj radni stol je smješten u hodnik, pošto je moj rad morao biti dostupan na uvid svim radnicima Poduzeća, kao i svima onima koji bi navratili u našu firmu, ali za stručnu kontrolu mog rada bio je zadužen jedino Portir. On je bio nepismen, no vrlo potkovan, sposoban i podoban. Bio je u stanju da, pored kontrole odlaska sa posla i dolaska na posao, po izgledu svakog radnika ocjeni njegovu stručnost kao i kvalitet izvršenog posla tijekom dana. Svoja zapažanja iznosio je izravno i jedino Direktoru.
Direktor je posjedovao diplomu VIŠKUS-a (Visoke Školske Ustanove), ali je i on bio nepismen, no i nesposoban, pa je u svemu slušao i podržavao Portira. Inače, na posao je dolazio samo ako je bilo iznad dvadeset i pet celzija i sunčano, jer je bio zimogrožljiv. Tada bi njih dvojica, kao jedini članovi Stručnog kolegija Poduzeća, raspravljali o radu svakog radnika, njegovom izgledu, učinku i podobnosti. Ali i bez Stručnog kolegija Portir je na koncu svakog radnog dana isticao na Oglasnu tablu Poduzeća Listu podobnosti za svakog radnika posebice za taj dan. Posljednja tri radnika na Listi dobijala su otkaz u trajanju od tri mjeseca.
Kako se u našem Poduzeću vodila briga o socijalnom položaju svakog radnika, a svi smo bili socijalni slučajevi, sem Portira i Direktora, i ova tri mjeseca su bila plaćena, odnosno ništa se nije odbijalo od plaće, koju inače nismo primali.
Tako, zahvaljujući ingenioznim potezima našeg Portira, naše Poduzeće je bilo među najboljima u regiji i šire. Naši proizvodi su bili zanimljivi i kvalitetni, međutim, nismo ih iznosili na tržište, jer ih, po procjeni Portira, nitko ne bi kupovao.
A naš Direktor je zbog uspješnosti našeg Poduzeća bio kandidat za Najprivrednika te godine. Trebalo je samo da se isčlani iz svoje SDS stranke, koja je počela gubiti članove, i učlani u DSD stranku, koja je potkupila većinu članova SDS, i u koaliciji sa još šezdeset i dvije stranke imala šansu formirati Vladu Nacionalnog Spasa.
Portir je kod mene osobito kontrolirao da na kraju radnog vremena ne odnesem kući neku od svojih ideja, što je po Statutu Poduzeća bila najteža zlouporaba položaja i ujedno veleizdaja Države. Naravno, i o tome je izvještavao Stručni kolegij, odnosno Direktora, kada je bilo lijepo sunčano vrijeme i iznad dvadeset i pet celzija.
Jednog utorka našao sam se i ja na zadnjem mjestu na Listi podobnosti, a kako se taj dan nije razlikovao ni od jednog drugog, upitao sam Portira zašto je to tako. Najljubaznije mi je odgovorio da je to samo zbog brige o pravednosi prema radnicima, o čemu se u našem Poduzeću vodi posebna briga, odnosno, svi drugi radnici su već više puta dobivali tromjesečni otkaz, a ja još nijednom. Također mi je rekao da se mogu žaliti Sindikatu Poduzeća, s tim da to ne sazna nitko od radnika. Žalbu će razmotriti on i Direktor, kao jedini članovi Izvršnog odbora Sindikata. Taksa na žalbu se uplaćuje izravno na njegov tekući račun otvoren u BPP-u (Banci Preko Puta) i još tolika na Direktorov tekući račun otvoren u novootvorenom BUNZ-u (Banci U Našoj Zgradi), a sve radi racionalizacije vremena i smanjena putnih troškova, o čemu se također vodi velika briga u našem Poduzeću. Taksa je u visini tri prosječna osobna dohotka radnika, tako da je i tu iskazana jednakost i pravičnost prema svima, bez obzira koliki im je osobni dohodak.
Kako plaću nisam dobijao morao bih taksu platiti od novca ušteđenog još za vrijeme Bivšeg Režima, pa sam odustao od žalbe. Inače su mi dobro došla tri neradna mjeseca jer sam, kao otac, obećao djeci da ću ih voditi na krstarenje trotinetima kroz Naš Grad, a koje su organizirali naši Gradski oci.
Najmlađe dijete mi je na kraju ove akcije dobilo i Plaketu Grada, jer od krstarenja po Našem Gradu trotinetom nije odustalo ni kada je grad počeo padati po ulicama grada. Plaketu mu je, na Velikom banketu sa vatrometom, osobno uručio naš Direktor jer je bio brat jednog Gradskog oca.
Zbog ovog slučaja sa djetetom odjednom sam i ja u Poduzeću postao zapažen i potom sam brzo napredovao. Povećan mi je Koeficijent zarade, a javnost mog rada je postala transparentnija, jer sam prebačen na trotoar ispred zgrade našeg Poduzeća i sada me više nije kontrolirao samo Portir, nego i svi prolaznici.
A došlo je dotle da mi je Direktor osobno sugerirao da se učlanim u DSD stranku u koju je on upravo preletio. U tom slučaju obećao mi je da ću biti premješten na radno mjesto gdje bi moj rad bio izložen pohvali najšire javnosti Našeg Grada (jer članovi DSD-a sve rade najtransparentnije što je moguće).
Naime, moj crtaći radni stol bi u tom slučaju bio postavljen na najprometniju kolovoznu traku u najprometnijem Bulevaru Našeg Grada, kakvu privilegiju do sada nije doživio niti jedan dizajner ovog grada i šire.
