Ispred današnje crkve su kameni križ s Kristovim raspećem, ograđen željeznom ogradom, i velika drvena klupa ispod tri stara divlja kestena
(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Hrtkovci tisuću devetsto dvadeset i pete godine imaju tri i pol tisuće stanovnika. Oko dvije tisuće je Hrvata, tisuću Mađara, pet stotina Nijemaca, pedesetak Cigana, desetak Srba i nekoliko ostalih.
Selo je ušoreno i uredno. U smjeru istok-zapad leže dva od četiri glavna šora, Savski šor zapadno i Lički šor istočno od crkve, svaki u dužini od skoro jedan kilometar. Pod pravim kutom na ova dva šora, a prema sjeveru od crkve je Cakića šor, koji je također dug skoro jedan kilometar, a prema jugu Glogov šor, kojeg na tristotinjak metara presjeca potok Vranja. Vranja je oko stotinu metara široka udolina, koja se proteže usporedo sa Savskim i Ličkim šorom, a ide od Nikinaca pa sve do Save. S proljeća i s jeseni to je ogromna plitka bara, dok ljeti zna i posve presušiti. Tako se Glogov šor tek poslije velike betonske čuprije preko Vranje nastavlja, pod blagom krivinom, u svoj drugi, odvojeni dio. Ovaj dio svojega sela Hrtkovčani i zovu ,,Preko Vranje”.
Glogov šor ima sokake na polovini tog svog dijela preko Vranje, a dalje je to put koji pokraj Derinog salaša ide prema Platičevu, Klenku i, preko željeznog mosta na Savi, u Šabac.
Cakića šor i Lički šor imaju, negdje na sredini, lijevo i desno, sokake, dok ih Savski šor nema. Savski se pruža usporedo s Vranjom i svi njegovi placevi, odnosno vrtovi, na toj strani šora se završavaju na Vranji. Na udaljenosti skoro kilometar od crkve, Savski se šor grana prema Vranji na jug i prema šumi Dobreč na sjever. Posljednje su kuće blizu Dobreča, a dalje je to put koji kroz Dobreč i preko velikog drvenog mosta na Jarčini ide u Jarak i dalje, pokraj Fišerovog salaša, za Rumu. Kod Jarka je odvojak puta koji kroz to selo ide za Srijemsku Mitrovicu.
Budući da je kraj Savskoga šora, sa skretanjem prema Jarku, odnosno Rumi, pod pravim kutom, značajno mjesto za orjentaciju u Hrtkovcima, a tu na ćošku žive Ilići, koje u Hrtkovcima zovu ,,Francuzi”, tako se i ta nagla krivina šora zove „Kod Francuza”, kao i kavana na tome ćošku. Tu počinje Jarački šor.
Lički šor vodi u polje i prema velikim hrastovim šumama, te dalje u Nikince. S desne je strane Debeljak, a s lijeve Vukoder. Negdje na sredini između Hrtkovaca i Nikinaca cesta ima blagu krivinu, koju svi zovu Šej. Cesta do Nikinaca je loša, obična poljska, ali Hrtkovčani idu u Nikince na vlak, jer je ta postaja bliža od one u Platičevu za čitava tri kilometra.
Cakića šor vodi u polje i dalje, poljskim putom, ka šumi Dobriječ. Na kraju šora, desno, ide se ka groblju.
Pokraj ova četiri glavna šora i Jaračkog šora, u Hrtkovcima postoji još jedan veliki šor, zapravo najduži, Švapski šor. On se prema zapadu odvaja iz Jaračkog šora, odmah na stotinjak metara od krivine „Kod Francuza” i završava s posljednjim kućama na pedesetak metara od lijeve obale Save. Švapski šor ima sokak s lijeve strane, koji preko Vranje vodi ka posve izdvojenom naselju Mokulj, u kojemu ima svega desetak kuća.
Ruma, Srijemska Mitrovica i Šabac približno su jednako udaljeni od Hrtkovaca, manje od dvadeset kilometara. Do Šapca vodi najbolja cesta jer je još tisuću devetstote u promet puštena željeznička pruga Ruma – Klenak, a poslije i do Šapca, s već spomenutim mostom preko Save. U prvotnom planu Austrije, pruga je trebala proći i pokraj Jarka i Hrtkovaca, pa tek onda za Nikince, ali su se mještani tih dvaju sela toliko bunili da je trasa na koncu izvedena od Rume izravno na Nikince. Kasnije su se Jarčani i Hrtkovčani debelo kajali, ali je Hrtkovčanima ostalo jedino da se dobrom cestom dužine od oko osam kilometara povežu, preko Platičeva, sa željezničkom prugom. Kako su Platičevćani napravili put do Klenka, ovaj je preko mosta buo povezan sa Šapcom.
Jarčani su se povezali četiri kilometra dugim putom s Hrtkovcima i put Jarak – Šabac je bio u to vrijeme jedan od najboljih u cijelom Srijemu. Put su načinili mještani ovih sela uz pomoć austrijske države samo dvije godine poslije puštanja u promet željezničke pruge. Ceste od Jarka do Rume i od Jarka do Mitrovice bile su stare i loše, od gruboga kamena i s puno rupa.
Nedaleko od zadnjih kuća Švapskoga šora, na samoj lijevoj obali Save kod ušća Vranje u nju, nalazi se brdašce obraslo u visoku travu, s velikim samoniklim orahom na vrhu. Zove se Gomolava i dužine je oko sto pedeset metara, a visine skoro desetak, što je za srijemsku niziju, u kojoj „kada se popneš na bundevu vidiš sve do Fruške gore”, više nego čudno. O njegovu nastanku su po Hrtkovcima i šire kolale najčudnije priče, a u Tomlekina kući je djed Koda pričao da na Gomolavi čim se malo zakopa naiđe na ljudske kosti.
– Tisuću devetsto i četvrte su tu dolazili i neki inđiliri i učenjaci iz Zagreba, koji su nešto premjeravali, kopali na nekoliko mjesta i pričali da je tu bilo prastaro naselje i da o njemu pišu čak neke stare engleske knjige – govorio je djed Koda.
Kako se poslije tog posjeta znanstvenika nije čulo ništa novoga, priče su ostale i dalje, poglavito zagonetne, nestvarne i tajanstvene. Jedna od njih je i ta da je na tome mjestu sam Bog istresao svoju obuću poslije stvaranja velike blatnjave i prašnjave, ali rodne i toliko za narod blagotvorne Panonske nizije.
A kada se dopliva, ili čamcem dođe ispod Gomolave, na njezinoj visokoj i strmoj strani prema vodi vidi se bezbroj tankih vodoravnih slojeva različitih boja, iz kojih doista vire koščice, neki komadići pečene gline, pa i poneki stari novčić.
Ovdje treba reći da Sava odmah ispod Jarka pravi veliku krivinu i skreće s dotadašnjeg toka prema istoku, ravno na jug, obrazujući niziju donjega Srijema. Da se probila ravno prema Dunavu, do svojega ušća kod Beograda, donjega Srijema, popularno zvanoga ,,svinjski”, ne bi ni bilo. A Sava kao da upravo ima tu želju da kroz desetine tisuća godina donji Srijem nestane. Ona u toj krivini ispod Jarka stravično dere srijemsku obalu i nanosi mulj prijeko u Srbiju, smanjujući teritoriju Srijema. S time se povećava teritorija Mačve – pomicanjem rječnoga korita za skoro jedan metar godišnje ka Hrtkovcima.
Na raskršću četiriju glavnih hrtkovačkih šorova, to jest na početku Savskoga šora, s lijeve je strane velika katolička crkva Svetoga Klementa, sagrađena od čvrstoga materijala tisuću osamsto dvadeset i četvrte. Na istome je mjestu prije nje bila mala drvena crkva, koju su sagradili Klementinci samo nekoliko godina od kako im je Marija Terezija dala placeve za gradnju kuća u Hrtkovcima. Točnije, gradnja drvene crkve je započeta tisuću sedamsto četrdeset i devete.
Ispred današnje crkve su kameni križ s Kristovim raspećem, ograđen željeznom ogradom, i velika drvena klupa ispod tri stara divlja kestena.
