Hrvatski Fokus
Povijest

‘Ideali crvene mladeži’ Stanka Vitkovića iz 1942. godine

Zbog kojega su ga crveni zločinci 9. srpnja 1945. strijeljali u 32. godini života

 

Članak objavljen 1942. godine u časopisu “Hrvatska smotra” iz Zagreba zbog kojega je – u 32. godini života – dne 9. srpnja 1945. strijeljan hrvatski pjesnik STANKO VITKOVIĆ. – Pomolite se za njegovu dobru i plemenitu dušu! (Stanko Vitković, IDEALI CRVENE MLADEŽI, “Hrvatska smotra”, Zagreb, 1942., str. 654.)

 Mladež je prethodnica svake nove ideje, svakoga novog pokreta. U njezinoj sredini i nastaju pokreti, jer tu nailaze na prvu hranu: na razumijevanje i oduševljavanje, a odatle im snaga i zamah. Bez mladeži ili barem bez onih, koji poput mladeži umiju zanijeti se, raditi punom predanošću i sve žrtvovati — ništa novo nije prodrlo u svijet, nije se održalo, nije pobijedilo.

I komunizam je nekada bio nov. Ne doduše kao ideja, jer ona postoji otkad je čovječanstva, nego kao organizirani pokret s jasnim ciljevima i metodama. Od Marksa i Engelsa unaprijed komunizam zna, što hoće. Da bi si mogao prokrčiti put u sve države, među sve slojeve naroda, da bi njegov kobni pohod protiv zapadnoevropske uljudbe kako-tako uspio, trebale su mu pionirske snage. Pružila ih je — mladež.

Dovoljno je i samo površno prolistati povijest komunističke partije, od njezina osnutka, odnosno prvih početaka rada u Njemačkoj i Rusiji, do zloglasne listopadske revolucije 1917., pa da se vidi kako je jak i značajan bio udio mladeži u tom razdoblju. Pretežno učenici srednjih i visokih škola bili su najpouzdaniji agitatori; preuzimali su na sebe sve pa i najteže zadatke. Oni su pisali, raznosili i umnožavali promičbenu literaturu, spremali, pomagali i izvršivali neobično sigurno i drsko različite atentate, služili kao figure, koje su se podmetale samo zato, da se zavara redarstvo. Kad je trebalo, oni su, svijesno ili gurnuti od svojih nepoznatih i nevidljivih gospodara i upravljača, upadali i u stupice, dolazili u zatvor i bivali suđeni, da tako spasu one mnogo važnije i zametu im trag. A kad je i gdje god je napokon izbila revolucija i donijela vlast ulici, ti su mladi ljudi predvodili rulju i bili najuzorniji komesari. Ništa im nije nedostajalo od vrlina, koje se traže za taj položaj: malo se tko mogao naći hladnokrvniji i krvoločniji od njih u vršenju “pravde” …

Upravo ova činjenica zapanjuje i u prvi mah se teško dovodi u sklad s prirodom i dispozicijama mladeži, kako je inače poznamo i zamišljamo. Mi smo naime uvijek skloni vjerovati, da je mlad čovjek od prirode mekan i osjećajan, da se lako i brzo oduševljava za dobro i lijepo, da je idealist. U stvari i jest tako sve dotle, dok ne dođe do izražaja jedna od dviju jednako negativnih pojava: ili nedostatak odgoja, ili zao odgoj. Ne može se reći, što je od toga gore.

Dolazio sam kroz nekoliko mjeseci danomice u dodir s tridesetak srednjoškolaca, mladića od petnaest do osamnaest, najviše dvadeset godina. Govorio sam im i razgovarao s njima. A nadasve opažao sam i bilježio. Prvi je posljedak toga opažanja:

ni u jednom jedinom slučaju, ni kod jednoga učenika nijesu se mogli ustanoviti ni sami tragovi dubljega, sustavnoga vjerskog, ćudorednog i nacionalnog odgoja.

Svi su im ti pojmovi nejasni. Prema svima su tim vrednotama, još i prije nego li su stekli i usvojili novo uvjerenje, bili od uvijek posve ravnodušni.

A koje je uvjerenje tih mladića?

Oni su — komunisti.

Doduše, oni to ne kažu. Ali to se zna. Pohvatani su na djelu kao članovi SKOJ-a1 i razrednih aktiva, t. j. radnih jedinica, kojima je dužnost da u posebno velikoj mjeri svim sredstvima šire komunističku promičbu, a iz kojih se onda, u slijedećoj fazi, novače i izobrazuju teroristi i atentatori. Nešto su i priznali. Dakako samo toliko, koliko je uprave bilo potrebno, da oni od redarstva, koji su ih preslušavali, ipak mogu sastaviti nekakav zapisnik.

Pošto su međutim jednom otišli s redarstva i došli u odgojni zavod, oni su postali krajnje šutljivi. Ako što i pripovijedaju o svome ilegalnom radu, to je ili izmišljeno, ili sasvim beznačajno.

Pred nastavnicima pokušavali su svim mogućim trikovima doći u što ljepše svijetlo. Uvjeravali su o svojoj ili posvemašnjoj nedužnosti ili sasvim neznatnoj krivnji. Izjavljivali su, da su se odrekli komunizma, da s njime nemaju više ništa zajedničko, da uviđaju, kako je to zabluda i nesreća. A kad su vidjeli, da nitko ne vjeruje ni u jednu od njihovih priča, pokušali su s ozbiljnijim poslom.

Stavljena im je na raspolaganje literatura, koja objektivno, na temelju nauke, raspravlja o glavnim zasadama komunizma na području etnologije, sociologije, prirodnih znanosti, religije i ćudoređa. Pokazali su smjesta prividno veliko zanimanje za to, da se konačno jednom upute u istinu o svim tim pitanjima. Zalazili su dapače, tu i tamo, i u rasprave, manje pred drugima, a više pojedinačno. Tvrdili su svaki put pri tome, da o komunizmu kao teoriji zapravo veoma malo i znadu, i da sad, u zavodu, o mnogočemu, što se na nj odnosi, po prvi put nešto čuju.

S druge strane međutim oni su i ovdje osnovali ćelije, kojima je bila prva svrha održati intenzitet njihova fanatizma i rušiti sve ono pozitivno, što se u ovom ili onom pojedincu možda ipak počelo izgrađivati. O nastavnicima trebalo je stvoriti niz predrasuda: prikazati ih eksponentima redarstva i plaćenicima reakcionarne državne vlasti, koji ne govore iz uvjerenja, nego po uputama i jer su za to dobro plaćeni.

Tako je unaprijed nastala atmosfera nepovjerenja, a pokušaji, da se s pojedincima razgovara intimno, da im se govori od srca k srcu, često su radi toga bili osuđeni na propast.

Zavodske ćelije predvidjele su sve mogućnosti. One se kod nekih nijesu žacale ni zastrašivanja, ako nijesu pomagale same riječi, pune cinizma i naduvenosti, kojima se imao umanjiti i srušiti autoritet nastavnika. Vodstvo tih ćelija, sastavljeno od nekolicine sasvim izgrađenih starijih učenika davalo je svima ostalima upute, kako će se ponašati, kako raditi i dapače što će govoriti u pojedinim slučajevima. Rad vodstva nije bio slučajan, nego planski do zadnje pojedinosti i točno po već ustaljenim principima i metodama poznate komunističke “konspiracije”.

Kraj takva stanja, gdje je moralni teror postavio uzak i čvrst, ukočen okvir, izvan kojega nije smjela izaći nijedna riječ, nijedna kretnja, štoviše nijedna misao, bilo je veoma teško opažati i proučavati pojedince. Teško je bilo zamijetiti individualno u onome nasilnom kolektiviziranju i konformiranju. Na prvi pogled svi su izgledali jednaki. Svi su se — prema nastavnicima — korektno ponašali, isto su govorili i isto pitali. Tako je trebalo sakriti i ono, što je svojstveno pojedincima i ono, što im je svima zajedničko.

A upravo ovo posljednje nije se dalo sakriti. Gdjekada je bila dovoljna jedna riječ, da se iz nje mnogo zaključi. I kretnja, naoko uopće beznačajna, mogla je govoriti, dapače i sam pogled. Samo je trebalo uvijek na sve to budno paziti i, posebno uočiti zgodu i prilike, kad se je što dogodilo. Posebno pak bogato vrelo za pouzdane zaključke bila je učenička korespondencija. Istina, i ona je bila neiskrena. Pisalo se redovito o sasvim ravnodušnim stvarima. Ali po tome, tko je pisao, kome i kako, po rukopisu, znakovima i šiframa moglo se najviše saznati.

Opažanja i sudovi stvoreni su ipak tek nakon što su uvažene i zbrojene sve komponente. Ti sudovi porazni su za našu “naprednu” crvenu mladež. Ona se voli prikazivati sva u službi ideala slobode, istine i napretka. A stvarnost, koja s tom samohvalom i promičbom nema ništa zajedničko, pokazuje strahovitu činjenicu, da komunistička uzdanica niti poznaje te ideale, niti za njih mari. Jer sloboda počinje kod čovjeka samoga, kod njegova mišljenja, kod njegove savjesti i volje. Komunizam to ne poznaje. Ni misliti se ne smije kako tko hoće, a kamo li raditi. Sve to mora nositi pečat revolucije, imprimatur stranke.

Istina je nepoznata zemlja za komunističku mladež.

Ona je ne traži i ne želi o njoj nešto znati. Baštinila je od svojih vođa i učitelja veliku Voltaire-ovu poruku, koje su se oni najsavjesnije držali:

“Lažite, lažite, prijatelji moji, nešto će ipak ostati!”…

U tih je mladih ljudi gdjekada uopće uginuo svaki osjećaj za istinu: oni više ne znaju, gdje je granica između nje i laži. A lažu tako vješto, tako uvjerljivo, samouvjereno i obilno, da po samim riječima nikad nitko ne bi posumnjao u varku. Lažu svakomu i o svemu, a uvijek iz koristoljublja.

Gdje nema istine, nema ni napretka. Tko ne ljubi istinu, ne ljubi ni nauku, koja je istražuje i proširuje i na kojoj je osnovan sav napredak. Komunistička mladež ne želi biti poučena ni u čemu, što joj ne prija, što razgolićuje intelektualnu bijedu dijalektičkog materijalizma, te je prema tome i zbog toga malograđanska i kontrarevolucionarna. A što nosi tu oznaku, mora se odbaciti — jer su tako rekli Marks, Lenjin i Staljin.

Drugih autoriteta crvena mladež i onako ne poznaje. Božji, domovinski, roditeljski autoritet samo su izmišljotine, vrst nasilja, kojim reakcionarno društvo ubija svaki polet. Vječna i gotovo isključiva tema, o kojoj su naši mladići pisali svojim roditeljima jest: cigarete, hrana. Ako prijateljima, opet isto. Ne govori se, ne piše se ni o čemu drugome, nego o jelu i piću, o djevojkama, o plesu i zabavama. Viši, duhovniji razgovori su u toj sredini sasvim nepoznati. Kad se želi govoriti o nečemu, što nije materija i užitak, mladići se naprosto zbunjuju. Nespretni su, zapinju, mucaju. Osjećaju se izgubljeni, tuđi, nesretni.

Ipak, i oni imaju svoje ideale.

Tri su ideala crvene mladeži: udoban život, seksualna anarhija i vlast.

To je krug, u kojemu se sve kreće. Za to oni žive, za to se bore. S tim, za njih, sve počinje i sve svršava.

Drugo je priča. Drugo je zbog ljepšeg izgleda same stvari, zbog promičbe. Ali osim toga, osim želje za udobnošću, razvratom i vlašću ništa drugo ne živi u pustim dušama te duboko unesrećene mladeži, koja je toliko nesretnija, što si više i nije svijesna svoje moralne bijede.

Takva je prethodnica komunizma, koji bi želio usrećiti svijet. A kakav bi on konačno izgledao, kad bi ga jednom počeli uređivati ljudi bez savjesti, bez ikakvih pojmova o moralu, to je lako zamisliti. Ideali crvene mladeži ideali su komunizma, a osnovani su na krajnjoj sebičnosti, koja ne poznaje obzira, ne poznaje zakona ni svetinja.

Treba uložiti sve napore, da se hrvatska mladež obrani od opasnosti crvene zaraze. Jer Država, kad bi počivala na nosiocima komunističkih ideala, pretvorila bi se u negaciju svega, što je hrvatsko i čovječno i na kraju bi — kao što će se to dogoditi i s komunizmom – sama sebi iskopala grob.

* * *

NEZNANAC

Ne znate me, ljudi!

Pa što biste onda još od mene htjeli?

Vi me nikad nijeste na golgotskoj stazi

moje duše sreli.

 

Vi nikada nijeste, u tišini, čuli

 otkucaje srca umornog od puta

i ne znate, što je i kako je s onim,

koji luta, luta…

 

Prođite me zato, ko i dosad, nijemo,

ne dajte mi ništa, ni pogleda svoga:

u očima vašim samilost bi bila,

a ja — ne ću toga.

 

Ne pitajte ništa. Pustite da ode, tiho, u daljinu,

čovjek neki slabi, posrnuli, pali.

Za vas je to dosta. Da i više znate —

ne bi mnogo znali!

Stanko Vitković

Bilješka:

  1. Savez Komunističke Omladine Jugoslavije.

Tomislav Dragun

Povezane objave

Bitka kod Nikopolja

HF

Svetolik Grebenac o hrvatskome pitanju

hrvatski-fokus

Kapiteli Kneževa dvora u Dubrovniku

HF

Stari dubrovački prostor na Pločama

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više