Objavljen 15. svezak Benešićeva Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića
U izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavljen je 15. svezak Benešićeva Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića.
Rječnik je izrađen u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU pod voditeljstvom dr. sc. Anje Nikolić-Hoyt, znanstvene savjetnice u trajnom zvanju i upraviteljice Zavoda. Uz urednike, akademika Josipa Bratulića, dr. sc. Anju Nikolić-Hoyt i pokojnog akademika Marka Samardžiju, 15. su svezak priredile za tisak dr. sc. Ivana Filipović Petrović, dr. sc. Anja Nikolić-Hoyt i dr. sc. Bojana Schubert, znanstvenice Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU. U svesku su obuhvaćene riječi od ta do uljudba.
Prema riječima dr. sc. Anje Nikolić-Hoyt, Benešićev književnojezični rječnik jedinstveno je vrelo identitetskih obilježja hrvatskoga jezika i književnosti od sredine 19. do polovice 20. stoljeća, u burno vrijeme smjene paradigmi te ustaljivanja i usustavljivanja novoštokavskoga standardnog jezika.
Kako je navela u predgovoru, Benešićev književnojezični rječnik nastao je na poticaj Miroslava Krleže, iz potrebe za izradom i izdavanjem rječnika koji bi nadomjestio praznine i nedostatke postojećih rječnika, poglavito Broz-Ivekovićeva Rječnika hrvatskoga jezika iz 1901. Naime, pod utjecajem rastućega štokavskog purizma ti su rječnici nudili pristranu i krnju sliku o leksiku hrvatskoga jezika u kojoj hrvatske jezične posebnosti te općenito hrvatska jezična i književna tradicija nisu bile u dovoljnoj mjeri zastupljene. Izrada takva rječnika bila je, također na preporuku Miroslava Krleže, kasnih četrdesetih godina prošloga stoljeća povjerena Juliju Benešiću (1883.–1957.), književniku i jezikoslovcu, prevoditelju i teatrologu, kojega je prerana smrt zatekla u obradi slova S. Neovisno o tome što Rječnik nije stigao završiti, Benešićev je doprinos hrvatskoj filologiji i osobito hrvatskoj leksikografskoj produkciji neosporan i trajan, a može se sagledavati iz različitih vizura. Prije svega, utemeljen na književnim citatima – korpusnim glosama iz djela više od stotinu ponajboljih hrvatskih književnika od Antuna Mihanovića do Ivana Gorana Kovačića, Benešićev rječnik predstavlja jedinstven društvenopovijesni dokument i jezičnokulturni spomenik hrvatskoga jezika i književnosti od sredine 19. do polovice 20. stoljeća. Štoviše, možemo reći da je Benešić uvelike popunio spomenute praznine stvorivši, naročito u onoj svojoj sastavnici koja se odnosi na razdoblje kodifikacije ilirskoga odnosno općehrvatskoga jezičnog standarda, dakle na vrijeme od preporoda do pretkraj 19. stoljeća, danas jedini rječnik hrvatskoga književnog jezika iznimno važnoga preporodnog vremena.
Benešić nije na žalost uspio završiti svoj Rječnik, a prema sačuvanim izvorima posljednja natuknica koju je obradio bila je serenada. Akademija je od 1985. do 1990., tridesetak godina nakon Benešićeve smrti, objavila prvih dvanaest svezaka (a–rzati), no rad na dovršavanju Rječnika nastavio se tek dva desetljeća kasnije, 2008. u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU te je 15. svezak Benešićeva Rječnika treći u nizu novih svezaka. Prevrednovanjem inicijalnih metodoloških i drugih postavki te uvođenjem modernog, suvremenog pristupa obradi Benešićev se rječnik svrstao u sam vrh hrvatske leksikografije kao djelo iznimna jezičnokulturnog i jezikoslovnog značaja, čija je nacionalna vrijednost dragocjena.
Ovaj svezak Benešićeva Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića objavljen je uz novčanu potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
