Hrvatski Fokus
Uvodnik

Vladimir Matijanić – feralovac koji je mrzio Hrvatsku i progonio necijepljene

Napokon su u Beogradu počeli govoriti o trakorijadi iz kolovoza 1995. godine

 

  • Smrt bi trebala uvijek biti smrt. Smrt i ništa više. Čovjek se rodi, odraste i umre. Tu nema nikakve filozofije. Onaj koji je poznatiji taj će biti dostojanstvenije otpraćen na pogrebu. Ima i obrnutih slučajeva, poput novinara Vladimira Matijanića koji nije bio poznat u javnosti, a tek nakon smrti postao je „poznat“. Dakako, u negativnomu. Istina, i novinari moraju imati neku pozadinu, a Matijanić je bio jugoslavenski novinar, feralovac, Slobodankin orjunaški gojenac, indexovac i onaj koji je mrzio Hrvatsku. Odgojen je tako da ju je mrzio iz dna duše! Tako se je i ponašao. Ovo govorim iz vlastitoga iskustva jer sam ga, na žalost, imao priliku upoznati.
  • S feralovcem Vladimirom Matijanićem upoznao sam se na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu gdje se pojavio kao svjedok jugoslavenske sutkinje Sovjetke Režić koja je 2007. tužila tjednik Fokus zbog objave članka Hrvoja Jurkovića iz Karlovca pod naslovom »Sovjetskim metodama protiv hrvatskoga naroda« o njezinom liku i djelu. Razlog je bio prozaičan. Naime, Sovjetka Režić (Metković, ? 1946. – Split, 8. I. 2019.) bila je jugoslavenska sutkinja u Splitu od 1974., a od 1975. do 1988. bila je sutkinja Općinskog suda u Splitu, kada se preselila u Zagreb, gdje je postala viši savjetnik na Vrhovnom sudu. U Split se vraća 1996. gdje postaje sutkinja Građanskog odjela Županijskog suda. Te, 2007. godine, za predsjednika splitskog Županijskog suda kandidirali su se Sovjetka Režić, Amara Trgo i Damir Primorac. Lijeva medijska i politička kamarila, koja i danas drma Hrvatskom, Dalmacijom i Splitom, pobunila se protiv suca Primorca, a za svoje favorite predložila sutkinje Režić i Trgo, obadvije proistekle iz jugoslavenskoga protuhrvatskog sustava. Nije izvršen napad samo na suca Primorca, sinkronizirano je izvršen napad i na Fokus samo zato što je i on objavio dotle višestruko objavljeni napis već spomenutoga Hrvoja Jurkovića. Članak je prenesen sa stranice www.nemacenzure.com. Tada je meni u Fokus poslao elektroničku poruku meni nepoznati Jovo Ugrčić i priprijetio mi likvidacijom. Kasnije sam saznao da je u pitanju rođak sutkinje Režić. Još uvijek na Forumu (https://www.forum.hr/showthread.php?t=218684) nalazi se tekst u kojem se napada još 2009. ugašeni Fokus: »u tjedniku Fokus izlazi tekst koji Režićevu prokazuje gotovo kao utjelovljenje Sotone. Nema tog grijeha koji je u stanju pojmiti ćudoredni i bogobojazni Fokus, a koji u tekstu nije natovaren Režićevoj na leđa, sve s gomilom laži i najpodlijih insinuacija, po metodama bliskim poetici crknutog ST-a, hrvatskog tabloida nacističkog usmjerenja upamćenom po osebujnom prepoznavanju ‘neprijatelja’ metodom brojanja krvnih zrnaca. S njom u paketu oklevetani su i potpisnik ovoga teksta, dok se Trgina spominje tek usput, kao ‘lukavija’ od Režićeve, odnosno kao osoba koja ‘prljave poslove odrađuje u tišini’. Koje prljave poslove, to autor ne otkriva, ali nemojmo tek tako posumnjati u njega.«
  • U harangu protiv Fokusa (čitaj: Damira Primorca) tada se uključio i notorni Zoran Pusić (https://www.portalnovosti.com/in-memoriam-sovjetka-rezic-sutkinja-s-nepodobnim-imenom?) i u povodu njezine smrti u velikosrpskim Pupovčevim Novostima 9. I. 2019. lamentirao o njezinu boljševičkom imenu i ovo napisao: »Ime je Sovjetka dobila po želji svog oca, jednog od organizatora Narodno-oslobodilačke borbe na širem području Metkovića: ‘Ako bude dječak, nek se zove Vladimir, ako bude djevojčica, neka bude Sovjetka’. Sovjetkin otac umro je prije njenog rođenja 1946. godine. Majka se kasnije udala za njegovog prijatelja i ratnog druga o kojem će Sovjetka uvijek govoriti s puno ljubavi kao o dobrom čovjeku koji joj je bio kao najbolji otac.« U isto vrijeme Hraction je napisao: »S velikom tugom opraštamo se od naše drage saradnice Sovjetke Režić, sudije Županijskog suda u Splitu i aktivistkinje za ljudska prava i humanizam u svakoj prilici. Od početka 90-ih do penzije gospođa Režić je bila sudija Građanskog odjeljenja Županijskog suda u Splitu.« (https://www.hraction.org/2019/01/11/11-1-2019-sovjetka-rezic-1946-2019-in-memoriam/).
  • O smrti Sovjetki Režić pisao je i Eugen Jakovčić iz zloglasne Documente: »U utorak je u Splitu preminula Sovjetka Režić, sutkinja u mirovini. Zahvalni smo na svemu što je učinila da bismo svi postali bolji ljudi, a Hrvatska pravna država te bolje mjesto za život svih njezinih građana. Sovjetka Režić rođena je 1946. godine u Metkoviću. Početak rata 90-ih zatekao ju je na mjestu sutkinje Županijskog suda u Splitu. Tada je i svjedočila čistkama u pravosuđu, kada joj je i samoj položaj na sudu bio ugrožen« (https://www.autograf.hr/in-memoriam-sovjetka-rezic-sutkinja-koja-je-popravljala-hrvatsku/).
  • Nekoliko godina kasnije, 4. VIII. 2012., u Slobodnoj Dalmaciji Sovjetka Režić je iznijela svoj stav o događajima iz 2007. spominjući Fokus: »Tada izlazi članak na naslovnici Fokusa prepun opskurnih laži: o zavođenju mladića, izmišljotina o mom novinarskom lobiju, optužbe da šaljem određene spise da se odrade preko reda, a to je uobičajena praksa na sudu s požurnicama… Podnesena je i kaznena prijava, koju je DORH odbio, a zanimljivo je bilo da je poslana s faksa Županijskog suda u Ministarstvo pravosuđa. Ministrica Lovrin odrezala je vrh dokumenta da se ne vidi broj! Na koncu nije prošao ni Primorac, baš kako sam mu i predvidjela; Sanader ga nije volio, a mene su pokušali osramotiti« (https://slobodnadalmacija.hr/sd-plus/spektar/sovjetka-rezic-politika-mi-je-brutalno-rusila-ambicije-175238).
  • Vratimo se nedavno preminulom novinaru Matijaniću. Mnogi će se zapitati zašto je on došao kao svjedok sutkinje S. Režić na ročište protiv tjednika Fokusa!? Na suđenju je to sâm objasnio. Rekao je da je njegova majka kućna prijateljica sutkinje Režić, a kada je on o njoj govorio, onda je govorio: “teta Sovjetka”. To je ono što ja znam o Vladimiru Matijaniću otprije dosta godina. Kasnije sam ga pratio dok je pisao za Feral, Slobodanku i Index. Pisao je kako znao i umio, a prije svega kako je osjećao. A osjećao je da Hrvatska nije po njegovoj mjeri, da je prije bilo bolje, a da je sada puno gore. Malo me čudi da se sada u medijima provlači teza kako on nije cijepljen, a napadao je necijepljene. To baš ne ide skupa. Ako nije cijepljen, onda je “sukrivac” za svoju situaciju koja ga je dovela do smrti. Siguran sam da nije cijepljen niti Andrej Plenković, a ipak prisiljava ostale hrvatske “građane” da se cijepe. Slično kao što je radio i Matijanić. Dakle, tu puno toga ne štima. Ostaje pitanje je li ga ubilo cijepljenje, necijepljenje ili zdravstveni sustav. Ako izuzmemo cijepljenje i necijepljenje, ostaje samo zdravstveni sustav, a on je ne samo kod nas jako loš. Isto moramo imati na umu činjenicu kako nema lijeka za onoga tko oboli od tzv. korone. Nema ga i gotovo! I nije ga moglo biti niti za jugo-novinara Matijanića. U zadnjih godinu i pol umrlo je na desetine tisuća Hrvata koji su se cijepili ili su bili zaraženi od cijepljenih. Ali ničija smrt nije se dignula na toliku razinu kao kod bivšega novinara Ferala i donedavnoga novinara Indexa. Pitate se zašto? Odgovor se nalazi u prethodnom napisu. Nismo svi jednaki ni pred zakonom, a ni kod medija. Matijanićeva smrt to je višestruko potvrdila. I još nešto, možda ono najvažnije. Kako smo nakon njegove smrti saznali da je njegova ljubavnica, kojoj njima naklonjeni mediji tepaju “prijateljica”, umjesto da ga je za najviše pet minuta odvezla osobnim automobilom u obližnju bolnicu, snimala telefonske razgovore s dežurnim portirima, medicinskim sestrama i drugim medicinskim osobljem u splitskoj bolnici, što je dokaz da su oboje suodgovorni za njegovu smrt. Ako je netko smrtno ugrožen, on hitno ide u bolnicu potražiti pomoć a ne nadmudruje se putom telefona s ljudima iz bolnice koji su preopterećeni od posla u vrijeme najveće turističke sezone.
  • O njegovim političkim stavovima svjedoči članak iz Slobodne Dalmacije od 22. VI. 2015. (https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/jasenovac-i-navika-stara-negacija-holokausta-277506) u kojem V. Matijanić piše na tragu velikosrpske službene politike: »…nema ni jednog dokaza da je Jasenovac od 1945. godine bio logor smrti. Postoje dokazi da su ustaše do 1945. godine u Jasenovcu ubili osamdesetak tisuća ljudi« i prijeti: »Partijsko-popovska koalicija konačno bi trijumfirala kad bi DORH pokrenuo postupak zbog klevetanja i ozloglašavanja ustaškog režima te kad bi se istinu o genocidnoj naravi ustaštva i zločina u Jasenovcu zakonom zabranilo i proglasilo komunističkom ujdurmom. Pokušaje rehabilitacije ustaštva spremno ustupa Katolička crkva financirana iz državnog proračuna.« I zato kada sada čitate hvalospjeve ovomu čovjeku dođe vam slabo. Posebno je bezobrazno stara perjanica jugo novinarstva Sanja Modrić za Matijanićevu smrt optužila proslavu Oluje koja joj je zauvijek uništila sanak o obnovi Jugoslavije. »Kad vidiš da si gotov, lijepo se pozdravi i umri. Pogotovo ako ti je danak pao na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kad svi imaju prečeg domoljubnog posla nego da trče oko tebe i vozikaju te u bolnicu premda je jasno da ti ionako nema spasa«, napisala je ona (https://www.telegram.hr/politika-kriminal/smrt-vlade-matijanica-sto-u-hdz-ovoj-hrvatskoj-trebas-uciniti-kad-vidis-da-umires/). Kao u poslijekarađorđevićansko vrijeme gušenja Hrvatskoga proljeća 1971. oglasila se na facebooku i Viktorija Knežević, dubrovačka odvjetnica, koja je podigla kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja koji su “bili u kontaktu s novinarom Vladimirom Matijanićem”. V. Knežević je Matijaniću poslala poruku ovoga sadržaja: »Hvala ti dobri, iskreni i ispravni čovječe za svaku baklju istine koju si zapalio, za svaki feral koji si držao. Na kraju te taj sustav protiv kojeg si se cijeli život borio, svojim neradom i nemarom ubio. Laka ti zemlja, koju si kao i mnogi prije tebe, volio puno više nego što ona zaslužuje i žrtvovao svoj mir, svoje zdravlje i na kraju svoj život, iako si mogao u hladu neke razvijene demokracije živjeti puno bolji život radeći puno lakši posao.«
  • Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu od 22. III. 1994., poznatiji kao Plan Z4, bio je protuhrvatska podvala veleposlanikâ Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, Europske zajednice i UN-a prema kojem bi se u Hrvatskoj formirala srpska država u državi. Slovo “Z” u nazivu plana označava glavni hrvatski grad Zagreb, a broj četiri označava sudjelovanje SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a. Taj plan srećom nikada nije zaživio jer su ga odbili ondašnji čelnici pobunjenih hrvatskih Srba. Nakon Oluje i oslobađanja okupiranih hrvatskih područja to je bila i ostala mučna tema kako za izbjegle hrvatske Srbe tako i za službeni Beograd. Godinama u medijima srbijanski političari i povjesničari izbjegavali su govoriti o toj temi i propaloj prilici da nadmudre službeni Zagreb i zacementiraju srpsku državicu u državi Hrvatskoj. Međutim, ove godine, uoči i nakon Oluje, o toj se temi počelo otvorenije govoriti i pisati i u Srbiji. Ne iskreno, nego bizantinski, lukavo. Kako i dolikuje Srbijancima.
  • Nekada najtiražnije beogradske Večernje novosti 7. VIII. 2022. pišu da pobunjeni krajinski čelnici nisu mogli prihvatiti Plan Z-4 jer bi njime “bile oduzete dvije trećine teritorija” (https://www.novosti.rs/vesti/oluja-zlocin-bez-kazne/1142813/krajini-oduzete-dve-trecine-teritorije-zasto-rukovodstvo-rsk-nije-nikako-moglo-prihvati-plan-4). Autor Ivan Miladinović protivi se tvrdnji srbijanskog političara Vuka Draškovića da je tada prije Oluje “propuštena historijska šansu po krajiške Srbe da dobiju državu u državi”. Podsjećamo, Vuk Drašković je tada tvrdio da ovim rješenjem ‘Republika srpska krajina’ ulazi u konfederalan odnos sa Hrvatskom. Srbijanska oporbena Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa ovako je napisala o odbijanju Plana Z-4: “Vlast koju su vodili Milošević, Šešelj i Mira Marković, a čiji su glavni jurišnici bili Vučić i Dačić, golom silom je natjerala Srbe u Hrvatskoj da odbiju plan Z-4, koji je, uz garancije međunarodne zajednice, Srbima u Hrvatskoj davao najviši mogući stupanj autonomije, uključujući zastavu, grb i valutu. Pod pritiskom Vučića i Dačića, a pod patronatom njihovih političkih očeva Miloševića i Šešelja, tadašnji politički predstavnici Srba u Hrvatskoj su mirovni plan odbili. Potom je uslijedila vojna akcija ‘Oluja’.” Ovoj Đilasovoj analizi neprihvaćanja Plana Z-4 suprotstavio se Slobodan Antonić, redovni profesor Katedre za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Antonić smatra kako nijedan srpski političar taj plan nije mogao prihvatiti kao rješenje zbog toga što je “po njemu teritorij Krajine obuhvaćao tek trećinu aktualnog teritorija RSK-a”, zato što je “u 11 manje razvijenih općina RSK od 581.000 Srba u Hrvatskoj živjelo tek 155.000 Srba”, što je Plan isključio Srbe iz zapadne Slavonije, Petrinje, Slunja, Drniša, te dijelova općina Gospić, Otočac, Ogulin, Duga Resa, Karlovac, Sisak i Novska, a “istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem bili bi predani Hrvatima u naredne dvije godine”. Za Antonića to bi bila “okljaštrena Krajina”, jer bi hrvatski većinska općina Slunj bila izvan te i takve “Krajine” i dijelila ju na dva dijela, na dvije enklave. Bila bi to “država u državi bez teritorijalne cjelovitosti i linije komunikacije što i nije država”, zaključuje Antonić. Nakon svega iznesenoga I. Miladinović zaključuje: »Važno je razumjeti da je tekst plana bio polazna osnova za pregovore. A u pregovorima ne samo da se ne bi dobilo ništa više od onoga što je ponuđeno. Poslije ishoda “Bljeska” i “Oluje” danas je lako reći “bolje išta nego ništa”. Ali siječnja 1995. prihvaćanje Z-4 značilo je predavanje dvije trećine teritorija RSK i njihovog stanovništva smrtnom neprijatelju. Koji bi se srpski političar na to usudio?«
  • I srbijanski povjesničar Čedomir Antić zastupa tezu da Srbi nisu pogriješili što tada nisu prihvatili Plan Z-4. “Čak i da je prihvatila autonomiju u okviru Hrvatske, Krajina bi se teško održala sama u političkom i gospodarskom okruženju. Vjerojatno bi u uvjetima visoke mobilizacije i konsenzualnog odbacivanja od strane hrvatske javnosti novouspostavljena Krajina vremenom bila razvlašćivana na sličan način, samo brže i uspješnije nego Republika srpska. Sredstvo razvlašćivanja bio bi Specijalni ustavni sud za Krajinu. Kao i u slučaju Bosne i Hercegovine, ustavni sud u komu većinu daju suci iz EU-a tumačio bi sve sporove na štetu Krajine, a po volji Berlina i Zagreba”, govori Antić.
  • Nisu Srbi odjednom počeli otvoreno govoriti o prihvaćanju ili odbacivanju Plana Z-4, progovorili su i o traktorijadi. Bježanje ili ‘bežaniji’ tijekom Oluje prema Srbiji na traktorima. Dragani Matović 7. VIII. 2022. u Večernjim novostima smeta što »Zagreb slavi svaki traktor pakla “Oluje”« (https://www.novosti.rs/vesti/oluja-zlocin-bez-kazne/1142818/zagreb-slavi-svaki-traktor-pakla-oluje-intervju-slobodanom-vladusicem). To isto smeta i srbijanskom piscu i esejisti iz Novoga Sada Slobodanu Vladušiću koji u razgovoru s D. Matović kaže: »Tijekom svih ovih godina simbol “Oluje”, čini mi se, za najveći broj građana Hrvatske je postao traktor, koji se koristi čak i kao emotikon (mrežna slika emocija, op.a.). Iz toga se može zaključiti da Hrvatska, slaveći “Oluju”, ne slavi vojnu pobjedu, nego etničko čišćenje Srba, odnosno – s obzirom na iskustva iz NDH – dovršetak tog etničkog čišćenja. Postoje narodi koji su u svojoj historiji protjerivali ili istrjebljivali pripadnike drugih naroda na teritoriju koji su vidjeli kao svoj, ali ja ne znam nijedan narod koji to istrjebljivanje slavi kao svoj najznačajniji nacionalni praznik. Drugi narodi se takvim stvarima baš i ne ponose. Zato smatram da bi za sve, uključujući i sam hrvatski narod, bilo dobro kada bi Hrvatska prestala da u tom traktoru vidi svoj najveći doprinos historiji. Tako bi mogli da se stvore preduvjeti za bolji odnos između Srba i Hrvata. Ovako je to, nažalost, vrlo teško.«
  • I kad pomislite kako je ovaj docent na Katedri za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu malo čudan, onda se moramo brzo osvijestiti i priznati kako to isto misli naš, hrvatski vrli političar i saborski zastupnik Krešo Beljak. Ovaj dugogodišnji predsjednik HSS-a iz Samobora 9. VIII. 2022. je na N1 TV to isto rekao kao i Srbijanac Vladušić. Naime, Beljak je rekao: “Mislim da bismo 30 godina nakon rata ipak trebali malo manje, ne ću reći slaviti Oluju, nego stavljati u povijesni kontekst. A ne da iz godine u godinu proslave budu sve zvučnije i veće… Kad se gleda povijesni kontekst, prošlo je 27 godina i mislim da bismo trebali ići prema smirivanju te situacije. Iskrivljava se prošlost i mislim da bi hrvatski put trebao biti okrenut prema budućnosti” (https://hr.n1info.com/video/n1-studio-uzivo/beljak-o-oluji-proslave-ne-bi-svake-godine-trebale-biti-sve-zvucnije-i-vece-2/; https://direktno.hr/domovina/beljak-o-oluji-proslo-27-godina-od-rata-mislim-da-bismo-trebali-manje-slaviti-i-okrenuti-se-buducnos-283062/). To je još jedna potvrda kako su nama daleko opasniji Hrvati i od samih agresorskih Srba.  
  • Na traktoru je kao malo dijete tijekom Oluje s roditeljima iz rodnoga Knina pobjegao i nogometaš Miloš Degenek. Rođen je u Kninu 28. IV. 1994. Na traktoru su završili u Aranđelovcu južno od Beograda. Pet godina kasnije otišli su u Australiji i tamo je Miloš postao nogometaš, a kasnije i australski reprezentativac. U razgovoru za beogradski bulevarski medij Alo (https://www.alo.rs/sport/fudbal/657715/milos-degenek-crvena-zvezda-oluja/vest) Degenek kaže: »Oluja je velika tragedija. To čak nije ni Oluja, to je protjerivanje ljudi iz domova, otimanje imovine. Ne sjećam se jer sam bio mali, ali moja obitelj pamti sve i živi s tim. Znam iz priča mojih roditelja, bake i djeda da smo išli traktorom devet dana. Ostat će zauvijek samo jedan veliki žal i tuga za onim što smo ostavili. Ali bilo je i bit će uvijek naše. Naše kuće, mjesto gdje smo rođeni i postali ljudi…« Degenek je, kao i sedam godina stariji nogometaš Milan Borjan, koji je također rođen u Kninu, podržao snimanje srpskog filma “Oluja” u kojem se iskrivljuje povijest i zanemaruje srpska agresija na Hrvatsku. I da se sada vratimo Kreši Beljaku i njegovu pozivu na “zaborav”. Godine 1995. Degenek je imao godinu dana, a Borjan osam godina, i obojica su veći Velikosrbi od tamo nekih Srbijanaca iz Šumadije. I što je najgore, najopasnije, prijete da je Knin i dalje srpski i zato su svojim novcem pripomogli da se snimi protuhrvatski, odnosno velikosrpski film “Oluja”.
  • Za razliku do Srba, Hrvati su sebi veći neprijatelji od nekih drugih neprijatelja. To vidimo i na primjeru novinara Slobodne Dalmacije Damira Pilića koji na jako pokvaren način piše o Hrvatima iz BiH i gura ih u muslimansko-bošnjačke unitarno-građanske ralje. Orjunaškim novinarima poput Pilića uglavnom smetaju oni Hrvati koji se javno deklariraju i u medijima oštrije nastupaju. A sada vidimo kako mu smetaju svi Hrvati iz BiH, pa i oni koji su mirni, tihi, samozatajni… Oni koji samo rade svoj posao i izbjegavaju “svjetla pozornice”. Jedan od takvih hercegbosanskih Hrvata je Marinko Čavara. Ne smeta Piliću Čavara kao Čavara, nego Čavara kao predsjednik Federacije BiH. Naime, za one neupućene, Pilić u stopu prati i podržava politiku Bakira Izetbegovića i mantru o građanskoj državi u kojoj bi većinski muslimani-Bošnjaci i dalje mogli preglasavati Hrvate. U toj svojoj politici Piliću i njemu sličnima smeta Čavara jer se drži zakona i onoga što još uvijek Hrvatima u BiH muslimani-Bošnjaci i pokvarena imaginarna “međunarodna zajednica” nije oduzela. Već iz samoga naslova u Slobodanki vidimo o kakvom se novinaru radi i o kakvoj se uređivačkoj politici radi, a naslov i podnaslov članka na Dan Oluje 5. VIII. 2022. glase: »Pogledajte dobro ovog čovjeka na fotografiji – Hrvat je i predsjednik, a malo ljudi zna da uopće postoji. Evo priče o Čavari, nepoznatom ‘velikom šefu‘ iz našeg susjedstva« (https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/regija/pogledajte-dobro-ovog-covjeka-na-fotografiji-hrvat-je-i-predsjednik-jedne-zemlje-a-malo-ljudi-zna-da-uopce-postoji-evo-price-o-cavari-nepoznatom-sefu-drzave-iz-naseg-susjedstva-1214020). Pilić je u istu ravan stavio ministra zdravstva Republike srpske Alena Šeranića i Marinka Čavaru jer su došli na američku crnu listu budući su “slijedili etnonacionalističke i političke agende na račun demokratskih institucija i građana BiH” i “potkopavali Daytonski sporazum”. A koji je to Čavarin krimen? Pa taj što nije podlegao muslimansko-bošnjačkom pritisku i omogućio im da potpuno isključe Hrvate da politički i na druge načine djeluju u Federaciji BiH. Nije i ne će popustiti kod imenovanja ustavnih sudaca u federalnom parlamentu jer bi njegovim potpisom bio narušen Daytonski sporazum i Hrvati bi još više i još lakše bili nadglasavani i preglasavani. U nastavku svoje pisanije protiv Čavare, a ustvari protiv Hrvata u BiH, Pilić vrijeđa i omalovažava Čavaru da je običan “nastavnik fizike iz Busovače” kojemu je mjesto da postane “direktor pošte” a ne da je i dalje predsjednik Federacije BiH. Novinar Pilić piše i ponaša se upravo onako što mu i njegovo prezime znači.
  • Kostarikanska nova ministrica zdravstva Joselyn Chacón Madrigal ukinula je sve mjere protiv Covida. I cjepiva postaju neobvezna. Na znanje i ravnanje.
  • Njemački ministar zdravstva Karl Lauterbach cijepio se četiri puta i obolio od COVID-19. Nije mu pomoglo.
  • Nije umro samo Vladimir Matijanić, umrla je i Biljana Pusić. Niti za nju javnost nije puno znala, a većina ništa, ali Documenta nam javlja o smrti žene Zorana Pusića (documenta.hr/novosti/posljednji-pozdrav-biljani-pusic-1951-2022/?fbclid=IwAR0WhceQCHYIbAB8Nn2q4vsBwvD3q6-5a19qYfymOpPfaxi470Xzl2h5cms) 3. VIII. 2022. Vesna Teršelič i Božica Ciboci pišu da je rođena 1951. i da je bila “izuzetna osoba, jedna od rijetkih koja je uvijek imala podršku i toplu riječ za svakoga”. Teršelička joj posebno zahvaljuje što je “podržavala i Igmansku inicijativu na putu pomirenja”. I ja joj želim lahku hrvatsku zemljicu.

Marijan Majstorović

Povezane objave

Farmakomafija preko Covid-fašizma radi veliki biznis

hrvatski-fokus

Došao kraj petnaestogodišnjim lutanjima balkanskim gudurama

HF

A.P. NA VJETROMETINI – Sve nervozniji i primitivniji

hrvatski-fokus

Što hoće MOST!?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više